Gdje su borkinje za ženska prava u slučaju ženskoga boksa na Olimpijskim igrama u Parizu?
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 06 Kolovoz 2024 10:09
I zato kad, primjerice, Khelif zbog svoje doslovno muške snage pobjeđuje u ženskom boksu, svi moraju šutjeti. Inače bi se to moglo proglasiti diskriminacijom. A možda bi štogod o diskriminaciji mogla reći boksačica Angela Carini koja je odustala samo 46 sekunda nakon početka borbe jer je vjerojatno pomislila kako je je bolje sačuvati živu glavu nego nastaviti sudjelovati u nepoštenom natjecanju
U četvrtak, 1. kolovoza 2024., zajedničkom izjavom oglasila se boksačka jedinica Međunarodnoga olimpijskoga odbora (MOO-a) za Olimpijske igre u Parizu 2024. jer su vidjeli, kako su napisali, „pogrješne informacije o dvjema športašicama koje se natječu na Olimpijskim igrama“.
Izjava se odnosi na dvije osobe koje su diskvalificirane na Svjetskom boksačkom prvenstvu 2023. – Imane Khelif i Lin Yu-ting – jer nisu zadovoljile uvjete da se natječu u ženskoj konkurenciji. Kako je tada objasnila Međunarodna boksačka asocijacija (IBA), „dokazano je da imaju kromosome XY“. No čini se da je Međunarodni olimpijski odbor odlučio ublažiti ta „stroga“ pravila koja ne dopuštaju osobama s kromosomima koji određuju muški spol natjecati se protiv žena pa Khelif i Yu-ting sudjeluju na pariškim Olimpijskim igrama. Kad su pak u javnosti, a i među natjecateljima, postavljena pitanja je li to baš pravedno, MOO je odlučio reagirati izjavom, na čudan način braneći svoje odluke.
Diskriminiramo da bismo izbjegli diskriminaciju?
„Svatko ima pravo baviti se športom bez diskriminacije… Kao i kod prethodnih olimpijskih boksačkih natjecanja, spol i dob športaša temelji se na njihovoj putovnici“, poručili su, među ostalim, iz MOO-a.
Dakle, sve dok su žene u putovnicama, sve dok se identificiraju kao žene, imaju se pravo natjecati protiv žena – i u borilačkim športovima! – pa čak i ako im hormonske razlike ili genetske predodređenosti daju prednost u konkurenciji. Zašto? Zato što „svatko ima pravo baviti se športom bez diskriminacije“.
I zato kad, primjerice, Khelif zbog svoje doslovno muške snage pobjeđuje u ženskom boksu, svi moraju šutjeti. Inače bi se to moglo proglasiti diskriminacijom. A možda bi štogod o diskriminaciji mogla reći boksačica Angela Carini koja je odustala samo 46 sekunda nakon početka borbe jer je vjerojatno pomislila kako je je bolje sačuvati živu glavu nego nastaviti sudjelovati u nepoštenom natjecanju u kojem je već u prvih pola minute, kada je dobila snažan udarac u lice, postalo jasno da će Khelif pobijediti.
Od omalovažavanja žena prema (samo)uništenju žena
Gdje su borkinje za ženska prava u slučaju ženskoga boksa na Olimpijskim igrama u Parizu? Seksističkom i neprimjerenom proglašena je izjava Eurosportova komentatora Boba Ballarda koji je u razgovoru sa sukomentatoricom Lizzie Simmonds, bivšom olimpijkom, nakon što su australske plivačice osvojile zlato u štafeti 4x100 metara i zadržale se u slavlju, kroz smijeh dobacio: „Znaš kakve su žene… motaju se okolo, šminkaju se“, a ona mu, čini se jednako kroz smijeh, odgovorila: „Oh, nečuveno, Bobe, rade to i neki muškarci“. Epilog: Ballard više ne će izvješćivati o Igrama. Istovremeno osobe s kromosomima koji su svojstveni muškomu spolu, ali koje se identificiraju kao žene, pobjeđuju u ženskom natjecanju i nikom ništa. U Ballardovoj izjavi neki su pronašli mizoginiju, u ženskom boksu na OI-ju (i ženskom športu uopće u kojem je sve više muškaraca) mizoginiju se ne želi vidjeti.
Sustavna politika brisanja spola kao biološke kategorije i umjesto njega nametanje roda kao društvene kategorije – a čini se da je danas dovoljno, neovisno o spolu, samo izjaviti kojega si roda i svatko ti mora povjerovati – nesumnjivo u prvom redu ide na štetu žena, a tzv. rodna prava na štetu ženskih prava. Opet se ponavlja povijest pa naivni ljudi vjeruju obećanjima i tlapnjama o tome da će svi biti još „jednakiji“ i ravnopravniji, a onda se to na kraju okrene upravo protiv njih. Nama koji smo živjeli u totalitarističkim sustavima priča zvuči poznato, zar ne? Samo je ovoga puta ona još perfidnija i korjenitija, redefiniranjem ne samo spolova nego i same biti čovjeka, pri čemu se stvarna ljudska prava zamjenjuju lažnima i deklarativnima koja zapravo ništa ne znače.
Sramotna šutnja intelektualaca
U jeku nastajanja nove totalitarne ideologije posebice glasno šute profesionalne borkinje za ženska prava, potpuno izgubljene u svojim nesuvislim tumačenjima o nepravednosti uloga i identiteta koji su zadani spolom kao biološkom odrednicom i traženju slobode u kojoj bi svatko mogao birati svoje uloge i identitet. Tako je na kraju ispalo da glavnostrujaške feministice zapravo bježe od svega što predstavlja ženu i praktički ženske posebnosti pretvaraju u ono što najviše zamjeraju muškarcima, a pojedini muškarci smislili su pak kako se na brzinu okoristiti time da „postanu“ žene.
Šute i brojni intelektualci, koji nemaju zrna hrabrosti zauzeti se za elementarne činjenice, prepuštajući da zapadna civilizacija ide u smjeru u kojem ide, relativiziranjem svega s krajnjim rezultatom da sve postane ništa, a ništarije postanu sve. A dok dobri ljudi šute, destrukcija napreduje velikom brzinom.
Dugoročno, dakako, cilj je rodne ideologije do kraja razoriti obitelj kao temeljnu društvenu zajednicu u kojoj nastaje novi život, pa je napad na ženu – ponajprije kao roditeljicu, odgojiteljicu, čuvaricu i njegovateljicu – posve logičan i razumljiv. Budući da su feministice i same odviše upregnute u dekonstrukciju onoga što one nazivaju „tradicionalnom obitelji“ jer stereotipnima i štetnima smatraju svoje spolom zadane uloge, čini se da nisu ni svjesne da bi pristajanjem uz rodnu ideologiju mogle izgubiti sve svoje uloge, a i sav svoj identitet. Jer komu se, primjerice, isplati biti žena na ženskom boksačkom natjecanju ako će na tom natjecanju biti nagrađen i u povijest upisan muškarac koji će ju pretući!
