Mladen Pavković: Je li uistinu poštujemo hrvatske branitelje?
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 10 Kolovoz 2024 12:17
Koliko nam je uistinu stalo do spomena na žrtve velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku možda najbolje pokazuje primjer iz Vrpolja kod Knina, gdje je na inicijativu tamošnjeg župnika fra Ante Čavka otkriven spomen park za 402 djece koje su Srbi, zločinačka JNA i domaće izdajice ubile u Domovinskom ratu.
Kao prvo, nitko od visokih političkih i lokalnih političkih dužnosnika nije došao na otkrivanje. Spomenik se sastoji od 402 kamena, ali ni na jednom imena i prezimena, gdje bi pisalo koliko su ta djeca imala godina. Naime, popis poginule djece u vrijeme agresije nikada nije ni objavljen, pa se neprestano govori samo o brojkama. Inače, Josipa Kožić bilo je prvo dijete koje je stradalo 5. srpnja 1991. u Gornjoj Budičini kraj Petrinje, dok je najmlađa žrtva bila tromjesečna beba Ivan Špoljarić ubijen sa svojim sestrama 26. rujna 1991. kod Plitvica, itd. i tako redom.
Inače, svakog mjeseca umre nekoliko stotina hrvatskih branitelja, navodno čak i više od 300. Ali, to nije konačni broj, jer svi ne žele pokop uz vojne počasti, na što imaju pravo, pa se točan broj umrlih junaka Domovinskoga rata i ne zna.
Što će na to reći oni koji neprestano lupetaju o braniteljskim privilegijama i tome slično? Tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata ljudi koji su bili prvi kad je trebalo imali su „privilegije“ „zaraditi“ metak, a kad se većina od njih vratila s prvih crta obrane u tzv. normalni život nisu dobili „ništa“, niti su tražili bilo kakve povlastice. Od pola milijuna registriranih branitelja, hrvatska država najbolje je zbrinula one koji su stradali u ratu, a takvih je možebitno nešto više od 50 tisuća. Jesu li to „privilegirani“ branitelji, na koje se na žalost također baca smeće i blato?
Hrvatski branitelji sve su više trn u oku raznim hohštaplerima, ulizicama, dezerterima, izdajnicima i ratnim profiterima. Da bi opravdali svoje ne sudjelovanje u obrani hrvatske Domovine kontinuirano šire priče o tome da se ne zna tko je bio agresor na Republiku Hrvatsku, odnosno da žrtve nisu bile samo s jedne strane, već i s one druge, koja je iz Beograda s cvijećem slala tenkove prema Vukovaru, Osijeku, Županji ili pak Škabrnji.
Svi su 1990. i 1991. imali priliku stati u obranu Domovine. Nisu svi mogli ni trebali biti s puškom u ruci, ali nisu trebali ni poput šerbedžija pobjeći kad je počeo pakao.
Hrvatska se mora obračunati s onima kojih nije bilo“nigdje“ kad je trebalo, a danas su ih puni mediji u kojima nam prodaju boze umjesto limunade, a puni su im džepovi para kao da su ih naslijedili od svojih najmilijih. A u tom pogledu na žalost ni hrvatska država relativno često nije fer, jer u pojedinim slučajevima (ala četničke „Novosti“, Documenta, SNV i sl.) više pomaže takve nego istinske branitelje.
Inače, i bolnice su pune hrvatskih branitelja. O tome se ne govori i ne piše. Legenda Domovinskog rata Roko Mijić jednom kaže „tko zna s čim su nas sve trovali u vrijeme agresije“? U vrijeme komunizma partizanski borci sve do 1990. imali su brojne privilegije i kad su se liječili. Imali su i svoja odmarališta, kao što Šerbedžija ima dio Brijuna! Kakve privilegije u tom smislu imaju ljudi koji su stvarali hrvatsku državu? Svi hrvatski branitelji, ako ništa drugo, trebali bi biti oslobođeni plaćanja zdravstvene participacije, a nisu ni to.
Zadnjih godina podižu se „veteranski centri“. To je nešto, ali nažalost – kap u moru.
Što je pak s pričom o onima koji su si nakon rata sami oduzeli živote? Takvih je više od tri-četiri tisuće. Svaki dan u prosjeku barem jedan branitelj izvrši suicid. Većina to radi zbog nebrige hrvatske države prema njima i njihovim obiteljima, odnosno marginaliziranja i podcjenjivanja njihove uloge u Domovinskome ratu. Koga to briga?
Kod nas su mnoge vrijednosti okrenute naglavačke. To se godinama radi sustavno i – namjerno. Tako imamo „menagere godine“, a još uvijek nemamo službeno Junake hrvatskog Domovinskoga rata! Za većinu ekstremnih ljevičara svaki je „dobar“ branitelj koji počiva na groblju!
Republika Hrvatska još uvijek traži oko 1800 nestalih osoba u vrijeme Domovinskoga rata. Nitko ne zna gdje su toliki ljudi?! Još nitko nije odgovarao ni za oko 150 dosad pronađenih masovnih grobnica. Taj „scenarij“ već je viđen nakon II. svjetskog rata. Kolike su nevine ljude pobili partizani i komunisti, a prema riječima dr. Andrije Hebranga u Hrvatskoj neke mračne sile ne dozvoljavaju ni da se nakon toliko godina od Hudih jama, Macelja i drugih masakra, iskopaju sve te nevine žrtve i da ih se dostojno sahrani! (Svaka čast izuzecima).
Stoga, kako god okrenuli, hrvatski branitelji nemaju pravo šutjeti, odnosno mučati!.
Netko tim i takvim hohštaplerima već jednom treba reći – dosta, odnosno – za to se nismo borili!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
