Imamo li mi pravo
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 11 Kolovoz 2024 19:03
Imamo li mi pravo ući na glavnu svečanost u Kninu, pita se prijatelj Skejo, ući i prisustvovati svečanosti koje danas ne bi bilo da vas onda nije bilo, moj Skejo? Gledam kako vas hosovaca i ove godine nije bilo na glavnoj svečanosti na Trgu Ante Starčevića, a ni na Kninskoj tvrđavi nešto kasnije.
Kažu mi da ste stajali iza neke ograde, stajali sa svojom zastavom koju neki ne vole, a vi s njom i sa zdvojnosti u srcu koje je poniženo, zašto to ne reći?! Tako je bilo i prošle godine, ili slično, možda i gore! Ovako se naša najveća pobjeda za slobodu okončava vašim potiskivanjem, raznim manipulacijama, skandalima i manjim ili većim redateljskim priredbama u kojima vas nema, ili ste na marginama i tamo negdje izvan sjene kraljevskoga grada Knina. Položili ste vijence u slavu pobjede, ali poslije službenih „velikana“ koji nisu ni sanjali da će jednoga dana polagati vijence za pobjedu u Kninu. Pripustili su vas i na stadion.
Netko se jako boji naroda kojega vi inkarnirate, a to su manje-više isti koji su se bojali i 91. pa im sjećanja nisu ugodna. Čujemo da je u zadnji tren otkazano pjevanje sjajne pjevačice Barbare Suhodolčan Vrbički, one pjesme koja nas je hrabrila i vraćala nam nadu u vrijeme potresa – Dajem ti srce! A tada ju je pjevala velika pjevačica Doris Dragović. Gdje su na programu u Kninu Barbara ili Doris? Zašto je njih zamijenila otrcana kafanska cajka koja, kažu znalci, nikada nije zapjevala pjesmu o domovini?! Imamo li mi pravo znati tko je odabrao program?
Slika ujedinjenih navijača naših nogometnih klubova koji ulaze u Knin i pjevaju domoljubne pjesme, mladost koja se izlaže jadnim zabilješkama (sramotno!) naše policije iz kojih će se vidjeti ima li što za prekršajne ili još gore kazne… to je kraj Dana domovinske zahvalnosti u Kninu koji nas tješi, navješćuje da imamo sinove i kćeri koji u svojim još zanesenim dušama mogu sanjati i braniti kraljevske insignije kraljevskoga grada.28 knin I svakome od njih čini se da ima na glavi krunu kralja Zvonimira kojem je na kninskoj tvrđavi umro sin Radovan, nesuđeni branitelj koji živi u dušama ove nove mladosti, ako i ne znaju da je usnuo vječnim snom u kamenoj urni na kamenu. I tu u toj mladosti, hosovci naši, svi branitelji naši, tu je ona jedina nada.
Za nas je ostala u pamćenju strašna slika, koja je navijestila rat, na pruzi Split-Zagreb dana 18. kolovoza 1991. U vlaku su na uzbrdici prema Perkoviću otkazale kočnice i on je počeo kliziti nizbrdo okružen plamenom na objema strminama uz prugu. U vrelom zraku, krikovima i dječjem plaču koji su se počeli javljati, uplašeno smo gledali razbacane klinove kojima se učvršćuju pragovi i panika je počela obuzimati malodušne. Dogovarali smo se u tom jurenju natraške kako ćemo iskakati iz vagona, tko će ići prvi pa primati djecu i slično. Srećom do toga nije došlo jer se uključila još jedna lokomotiva i vlak je nastavio put. Na ulasku u Knin dočekali su nas prizori koje smo do tada vidjeli samo u filmovima: četnici s bradama, okićeni redenicima i puškama, raspoređeni na svakih dva-tri metra po peronu. Netko je u tišini pitao: hoće li nas ubijati? Samo su pregledavali vagone i pustili taj posljednji vlak (?) da nastavi put do Zagreba. Djeci smo sklonili glave da ne gledaju. Tako je slika zaleđena u vremenu ostala i u nama pa kada smo kasnije, u slobodnoj RH prolazili kroz Knin, uvijek je neka nevoljkost prethodila opuštanju uz kavu. Prolaskom vremena zavoljeli smo dolaske u Knin. Penjali smo se na Kninsku tvrđavu i snimali filmove o kraljici Jeleni, kralju Zvonimiru, radovali i nadali se. I mi, moj Skejo.
Imamo li pravo znati kakva i koja novinarska bagra ovih istih dana gadi po cijelom narodu nudeći na prodaju najavljene kandidate za predsjednika RH? Novinarska bagra prezire narod, jer misli da narod ne pamti imena i djela tih novo-starih kandidata, među kojima nema jedinoga koji je najavio svoju kandidaturu u Hrvatskom tjedniku i jedini priložio još 23. svibnja ove godine i svoj Životopis, Bibliografiju s 2000 radova i Program od 30 točaka. T. JonjicRadi se o dr. Tomislavu Jonjiću o kojemu će biti mnogo govora u idućim mjesecima, jer takvoga kandidata nikada nismo imali za tako važnu funkciju. Bit će sve rečeno na vrijeme i s nadom da se i on smije oglasiti na velikim TV ekranima, jer do sada je mogao davati izjave samo na manjim medijima: Osječka TV-emisija Pleter, podcast Velebit, list Nacional, Fenix-magazin (Frankfurt a/M) čiji tekst je odmah blokiran na Facebooku pod izgovorom da „objava krši pravila“!!! Ima objavljen razgovor u Narod.hr, a čekamo i pojavu u snimljenoj emisiji Laudato TV koja će biti emitirana 12. (ponedjeljak) u 16 sati i deset minuta. No, u ovoj posljednjoj emisiji predstavit će se Tomislav Jonjić kao povjesničar književnosti i autor knjiga o A. G. Matošu.
Pitamo se zašto dr. Tomislava Jonjića nema u nizu do sada naglašenih kandidata: Milanovića, Dragana Primorca, Marije Selak Raspudić i slavne možemovke Kekin? Osobita zagrijanost raspalila je novinarske umove pojavom Primorca koji je odmah dobio većinu glasova u svim anketama i bio pozvan na Novu TV, N1 TV, HRT 1 i još koju od moćnih novinarskih kuća. Usporedo s njegovom interpretacijom vlastite biografije po svim elektroničkim medijima pliva jedna druga njegova biografija, posve različita od one euforično-blistave i umivene u izjavama dr. Primorca. Imamo li mi pravo saznati što je tu istina?! Ili će možda HDZ održavati infuzijama i iluzijama u životu slavu i čast svoga kandidata? Zanima nas i možemo li sve to prihvatiti prije službenog proglašenja izbora za predsjednika RH? Jer ako se i prije proglašenja otvoreno nude svi ovi kandidati (a još uopće nismo čuli odluku dr. Kekinove da objavljuje svoju kandidaturu!) pitamo se, kako to da jedini kandidat s propisano objavljenim trima dokumentima, Tomislav Jonjić, nigdje nema mjesta u ovim moćnim TV kućama, ili nedajbože novinama Jutarnjem i Večernjem listu?
I kako kaže jedan talentirani pisac Vasilije Grossman: narod razvalio usta i razrogačio oči pa gleda veliki igrokaz. Zna narod što misli Milanović, zna narod i misli Marije Selak Raspudić, a bome i Primorca! O maloj Kekinici još nismo čuli ništa: koje su to dugogodišnje zasluge za narod, koja je to karizma što ju čini potpunim čovjekom koji ima i djela izvan Sabora? izbori kutija2Nije narod glup, ali je uvijek u dvojbi: tko tu govori istinu? Čiji su to igrači? Ruski, srpski, gejovskoprajdovski, lažni pacifisti i neradnici neki od njih, koji imaju godina radnoga staža u nekoj ozbiljnoj struci onoliko koliko i prstiju na jednoj ruci?
U narodu ima onih starogradiščanskih Hrvata koji su stekli pojam o sebi u Staroj Gradiški, a neki u lijepom Schönkopfu što će reći Lepoglavi, a ima i nekih kojima je mnogo članova obitelji ostalo onomad u Olovnom gradu iliti Bleiburgu. Potom ima tisuće Hrvata koji imaju bolna sjećanja na Domovinski rat u kojem im izginuše rođeni njihovi. Oni nikako ne mogu shvatiti kako možemo biti u dvojbi: birati i nadalje partijske mladunce, sada malo ogrubjele, bez kojih do sada nije bilo vlasti u Hrvatskoj, ili jedinoga kandidata koji se pojavio bez te crvene prtljage na leđima - dr. Jonjića? Jer ti živi gradiščanci, golootočani i lepoglavci imaju još sačuvana sjećanja, osim onih mrtvih o kojima sam pisala ovih dana: Ricov, Pulić, Tomičić, Jurkas i mnogi ostali.
Među živima, gospodo na vlasti, ima sanjara koje misao o Hrvatskoj bez crvenih partijskih knjižica na vlasti, ne ostavlja. Ti živi čine bar sedamdesetak postotaka naroda i pitaju se: kako se može ovoliko laži naći na javnim zelenim stolovima kad se predstavlja istrošenoga kandidata ili neku razgovorljivu sabornicu iza kojih ne stoji ni veliki životni radni vijek ni istina o uspjesima? Imamo li pravo bar nakon službenoga proglašenja izbora za predsjednika RH upoznati sve kandidate na HRT? Hoće li službeni protokol određivati ravnomjeran raspored pojavljivanja i vrijeme govora? Nadajmo se, jer nepoštenje i lažni rejtinzi novinarske bagre ne mogu vječno trajati. Imamo li mi pravo na predsjednika republike koji nije nosilac partijske knjižice? To je krunsko pitanje.
Rastajemo se ovih dana od mnogih vinograda i maslinika. Bože moj, koliko truda treba uložiti da se podigne jedan vinograd koji traži slugu, a ne gospodara. U maslinicima, hraniteljima naših težačkih obitelji, nekada se dijelilo stablo na grane i svaka je pripadala jednoj obitelji. To je bilo stablo s kojega se ulje koristilo za život, za svjetlost i posljednju pomast. A sada palež briše tisuće hektara dragocjenog blaga naše južne Hrvatske, naše Dalmacije. Tko pali? Nikada nismo saznali ni jedno ime, iako kažu da ponekoga palitelja uhite! Sjećamo se ranoga paleža ljeti 1971. Dogodio se negdje u okolici Knina kad su u nekoj avliji napravljene dvije lutke: Savkina i Mikina. Obje su spaljene uz TV prijenos i viku nazočnika: ovako će gorjeti Hrvatska i ustaše!
Sjećanja se ne daju izbrisati, to je nezgodno.
Čekamo najavu predsjedničkih izbora i pravednu raspodjelu kandidata na državnim TV kućama. Ovo kućama trebalo bi pisati velikim slovom, kao Dom, Domovina, Kuća naša.
