Izbjegavanje suočavanja s komunističkom prošlošću
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 12 Kolovoz 2024 19:08
Ovih se ljetnih dana u Hrvatskoj ispunila još jedna veoma važna obljetnica koja je u većini medija saboru Hrvatskoj u potpunosti prešućena. Daljnjom će se razradom teme ovoga članka odgovor na pitanje zašto je tomu tako nametnuti sam. Naime, 30. lipnja 2006. godine Hrvatski je sabor donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkoga poretka u Hrvatskoj 1945.-1990.
Zapravo, mislim da je odgovor na pitanje o šutnji tzv. hrvatskih medija o ovoj temi već sada poprilično poznat.
Da u Hrvatskoj vlada ozračje ekskulpiranja komunističkih zločina i zločinaca, valjda je svima do sada već kristalno jasno. To je jedan od misterija, ali i apsurda hrvatske države. No ono što nije i nikada neće biti jasno jest zašto je tomu tako.
Postoji interes za komunističke zločine
I unatoč svim silnim istraživanjima, dokumentima, knjigama i studijama koje ukazuju na monstruozni karakter komunističkoga režima i njegove ideologije, čini se kako u Hrvatskoj hrvatska šutnja o toj temi još uvijek nije završila. No to nikako ne znači da nema hrabrih, intelektualno poštenih i istinoljubivih pojedinaca koji se već godinama bave ovom, za hrvatski narod, izuzetno važnom i osjetljivom temom bez čijega rasvjetljenja daljnji istinski napredak hrvatske države jednostavno nije moguć. Suvremena nam stvarnost hrvatskoga naroda to uvijek i iznova potvrđuje.
Te i takve pojedince naći ćete na suvremenim ostrakonima pod kodnim nazivima revizionist, ustašofil, klerofašist itd. I dok su nepoćudni pojedinci u staroj Ateni morali grad državu napuštati na razdoblje od deset godina, ljudi koji ne udovoljavaju standardima političke korektnosti u Hrvatskoj ne moraju napuštati državu, ali bivaju osuđeni živjeti na društvenim marginama i prepušteni sami sebi i svojim idealima. Nakon proteka deset godina ništa se ne mijenja, etiketa je trajna.
No dobra je vijest da se, unatoč toksičnoj atmosferi koja u Hrvatskoj vlada kada je u pitanju tema komunizma, u akademskoj zajednici pokazuje veliki interes za temu komunističkih zločina. Tako je na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu nedavno održan treći međunarodni znanstveni skup pod nazivom Važnost europskoga sjećanja za europsku budućnost: komunistički zločini 3. Skup su organizirali Znanstveni zavod Fakulteta hrvatskih studija i Litvanski institut za povijest. Predavači su u svojim izlaganjima pružili sveobuhvatan uvid u raznorazne aspekte komunističkoga terora, a najavljena je i priprema zbornika radova koji će sažeti sve istraživačke doprinose.
Od Kumrovca i Tita
Kada je riječ o pojedincima, ali i skupinama koje se bore za promicanje istine u javnome životu, svakako treba pozdraviti hvalevrijednu inicijativu Zaklade za pravnu kulturu Ordo iuris koja je odlučila pokrenuti peticiju za zakonsku zabranu isticanja svih totalitarističkih obilježja.
Povod za pokretanje peticije već je spomenuta 18. obljetnica donošenja Deklaracije Hrvatskoga sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. Međutim, jedan od temeljnih motiva za kumorvecpokretanje ove peticije sve su učestalije pojave isticanja obilježja jugoslavenskoga totalitarnog režima u Republici Hrvatskoj.
Svima su nam dobro znani „Trnjanski krijesovi“, kao i „Dan mladosti“ u Kumrovcu gdje se svake godine okuplja nemali broj glorifikatora i obožavatelja lika i djela Josipa Broza Tita. Mašu tako kumrovečki hodočasnici sa zastavom propale države i fotografijama nikada prežaljenoga sina naših naroda i narodnosti, istoga onoga sina koji je Hrvate poslao u preko tisuću masovnih grobnica partizansko-komunističkoga terora: od Hude jame, Kočevskoga Roga do Maceljske šume, Jazovke i drugih.
Isti je taj režim tijekom i nakon rata u Hrvatskoj pobio više od 600 katoličkih svećenika, redovnika, časnih sestara i bogoslova. Valja podsjetiti da su partizani u svome krvavome piru hercegovačkoga franjevca Stjepana Naletilića ispekli na ražnju. Ovo je samo jedan u nizu gnjusnih primjera zločina koje su partizani počinili in odium fidei.
Usred hrvatske države maše se istom onom zastavom kojom je Jugoslavenska narodna armija u dogovorenoj suradnji sa srpskim paravojnim formacijama izvršila stravičnu agresiju nad hrvatskim gradovima i stanovništvom, popraćenu brojnim i krajnje svirepim ratnim zločinima, što je uostalom potvrđeno presudama domaćih i međunarodnih sudova. Sve ovo HRT, u svojoj vijesti od 25. svibnja 2024., naziva obilježavanjem, pazite sada, tradicionalne manifestacije „Dan mladosti radosti“ kojom je obilježena 132. obljetnica rođenja Josipa Broza Tita.
Zvijezda petokraka na paradi homoseksualaca
Na toj se, kako navodi HRT, tradicionalnoj manifestaciji našao, a tko će drugi nego predsjednik tzv. Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske Franjo Habulin koji je tom prilikom izjavio: „Mislim da u ideološkom smislu Hrvatska skreće u desnu stranu, a to znači povijesni revizionizam koji bi pisao novu povijest, koji bi pobjednike pretvorio u gubitnike i obrnuto, poražene vojske prikazao kao istinske i domoljube i kao pobjednike u Drugom svjetskom ratu. To petokrakaje ono što ne možemo prihvatiti i ne prihvaćamo.“ Evo nam samo jednoga u nizu primjera ideoloških krojitelja suvremenih ostrakona hrvatske države. Ključna je riječ - povijesni revizionizam – prepoznata.
U ovoj Habulinovoj izjavi, koja je u svojoj biti obična ispraznica koju već godinama kao papagaji ponavljaju apologeti komunističkih zločina, možda se najbolje u primjeni zrcali ona Orwellova da povijest pišu pobjednici. Jedan od razloga misteriozne šutnje o komunističkim zločinima svakako je činjenica da se komunistički SSSR nakon Drugoga svjetskoga rata našao na pobjedničkoj strani, pa je po Habulinovoj logici komunizam valjda stekao svojevrsnu legitimaciju za svoje zločine. U paketu očito dolazi i legitimacija za falsificiranje povijesti – gratis!
Nema veze, misle titoisti, što je komunizam u smrt otjerao preko 100 milijuna ljudi. To je ionako bilo iz one Đilasove plemenite mržnje. Istu tu, plemenitu mržnju, Titovi ideološki potomci poput Habulina gaje prema državi u kojoj žive i lamentiraju što ona skreće u desnu stranu. Da ti srce proplače… Doduše, o tomu bi se skretanju u desno isto dalo raspravljati.
Ove se godine zvijezda petokraka ponosno vijorila i na još jednome događaju, tzv. Povorci ponosa u Zagrebu i Puli. Potonje je, pak, tragikomedija svoje vrste ako se u obzir uzme činjenica da se homoseksualce u razdoblju komunističke Jugoslavije proganjalo kao „neprijatelje sistema“. Ponosni ignoranti koji ovih dana u Hrvatskoj mašu tom zastavom, u Jugoslaviji bi vjerojatno popunjavali logorske redove strahujući za svoj život. U onoj vječitoj dilemi gluposti ili pokvarenosti, mislim da je u ovomu slučaju glupost odnijela pobjedu.
Izbjegavanje suočavanja s komunističkom prošlošću
Važno je u ovomu kontekstu spomenuti monumentalno djelo Crna knjiga komunizma – Zločini, teror i represija koja progovara o povijesti represije, zločina i terora kroz koji su prošle komunističke zemlje. Knjiga isto tako navodi procjene o broju ubijenih ljudi od strane komunističke vladavine u svakoj od zemalja (za istočnu se Europu procjenjuje oko milijun žrtava komunističkoga terora).
Francuski povjesničar Stephane Courtois, koji je i sam u prošlosti bio sljedbenik komunističke ideologije, u knjizi iznosi Crna knjiga komunizmatezu da je u komunističkim genocidima ubijeno četiri puta više ljudi nego što je pobio Hitlerov režim želeći na taj način apelirati na određenu sličnost tih dviju ideologija. To je, prema Courtoisu, izuzetno bitno jer komunistička ideologija i danas broji mnogo sljedbenika.
Mogli bismo reći da je Courtois odlično anticipirao jedan veliki problem s kojim će se postkomunističke zemlje susretati nakon stjecanja svoje neovisnosti. Pitanje apologije komunizma uz, dakako, popratno isključivanje iz javne rasprave sviju onih koji se usude iznijeti mišljenje koje odstupa od dogmi jugokomunističke historiografije, gorući je problem s kojim se Hrvatska suočava od proglašenja svoje samostalnosti.
I dok se u Hrvatskoj suočavanje s komunističkom prošlošću, kako u svojoj knjizi Stogodišnji teror jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj piše profesor Josip Jurčević, institucijski izbjegava na javnoj, političkoj, ali i pravosudnoj razini, istodobno je na meti pravosudne represije zastava HOS-a i pozdrav Za dom spremni.
Tako je, kako već poznato, jedan muškarac iz Splita kažnjen sa 700 eura kazne za narušavanje javnoga reda i mira jer je na balkonskoj ogradi istaknuo zastavu HOS-a, inače legitimne vojne postrojbe koja je sudjelovala u obrani od agresije počinjene pod onom zastavom čije isticanje u Hrvatskoj očito ne povlači nikakve pravne sankcije.
Očiti nesrazmjer u tretiranju isticanja komunističkih s jedne strane te nacističkih i fašističkih simbola s druge strane jedan je od temeljnih motiva za pokretanje peticije za zakonsku zabranu isticanja svih totalitarističkih obilježja. Ovdje je nužno istaknuti kako se zastava HOS-a, čije je isticanje skupo stajalo spomenutoga Splićanina, ni po čemu ne može uvrstiti u nacističke i fašističke simbole, ma koliko bi to neki žarko željeli.
Legislativa bez primjene u praksi
Zaklada Ordo iuris važnim smatra podsjetiti da je dana 25. siječnja 2006. Vijeće Europe Rezolucijom 1481 (2006) o sudpotrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima snažno osudilo zločine komunizma. Ta se Rezolucija temelji upravo na podatcima iz spomenute Crne knjige komunizma.
Isto tako, Ordo iuris ističe kako u navedenoj rezoluciji Vijeće Europe naglašava kako su totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlome stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili, bez iznimke, označeni masivnim povredama ljudskih prava i da kako pad totalitarističkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio nacionalsocijalizam (nacizam) te kao posljedica toga vrlo je niska svjesnost javnosti o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima, a svjesnost je, kako se navodi, jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti.
Kako će se odredbe te Rezolucije provoditi u praksi, bilo je jasno već 2006. godine kada je i donesena. Profesor Jurčević u već spomenutoj knjizi piše kako je znakovito da tekst ove iznimno važne Rezolucije nije objavio nijedan tiražniji medij u Hrvatskoj, iako se radilo o vrlo kratkome i za objavu pogodnome tekstu. Naprotiv, kako ističe Jurčević, zabilježeno je izravno suprotstavljanje odredbama Rezolucije izdavanjem udžbenika za 8. razred osnovnih škola i 4. razred srednjih škola, a u kojima su relativizirani komunistički sustav i zločini ili su čak predstavljeni pozitivno.
Upravo je na temelju Rezolucije 1481 (2006) Hrvatski sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. U toj Deklaraciji Sabor ističe kako on sam treba postati ključna nacionalna institucija za osudu zločina jugoslavenskoga i hrvatskoga totalitarnog komunizma te da se sustavnim istraživanjem povijesti tih zločina trebaju baviti znanstvene i pravosudne institucije. Skromno ću zapaziti kako se u pravosudnim institucijama sve praši od velikoga posla i istraživanja…
Osim navedene Deklaracije, Republika Hrvatska ulaskom u Europsku uniju preuzela je još dvije rezolucije kojima se osuđuje totalitarističke ideologije i režime, uključujući i komunizam. Prva je Rezolucija Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. kojom se naglašava da je krajnji cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina koji su počinjeni tijekom komunističkoga totalitarnoga režima pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove.
Druga je Rezolucija o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe od 19. rujna 2019. godine koja „izražava zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe te podsjeća totalitaristina to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola“ te napominje kako u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugoga svjetskoga rata i propagiranju totalitarnoga političkoga sustava.
Sve odredbe u navedenim dokumentima možda dobro zvuče u teoriji, no njihova je primjena u praksi ono što predstavlja glavni izvor problema. Čemu služi sva ta silna legislativa ako se ne primjenjuje, ili da preciziramo, selektivno primjenjuje?
Dokle god se u Hrvatskoj na meti progona budu nalazili simboli pod kojima je ona branjena i obranjena uz istodobno prešutno odobravanje isticanja onih simbola kojima se na najgori mogući način pljuje na žrtvu hrvatskih branitelja - kako onih koji su životom platili njenu slobodu, tako i onih živih koji moraju svjedočiti ovomu apsurdu - u Hrvatskoj jednostavno ne možemo očekivati materijalni, a prije svega ni duhovni napredak.
Pisci Crne knjige odlično su rezimirali samu bit ideologije komunizma nazvavši ga „kulturom nasilja“ i „najužasnijom varijacijom totalitarizma, državnoga terorizma i monopartijskoga voluntarizma u povijesti ljudskoga roda“. Dakle, kao što vidimo, ono što je u zdravome i demokratskome svijetu osuđeno, u Hrvatskoj je i nakon dvaju krvavih ratova slavljeno. Pravoga odgovora na pitanje zašto, još uvijek nema. Nema ni odgovora na pitanje kada će već jednom Hrvati zločinačke režime poslati u ropotarnicu povijesti.
Barbara Dijanović