Punk’s (not) dead
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 14 Kolovoz 2024 19:07
U trideset i kusur godina uspjeli smo napraviti cijeli krug… Još se novine hlade od usplahirenih naslova: Jesu li mladi skrenuli udesno, Hoće li i kako policija kazniti ove i one…Pa čak i jest, i čovjeka koji je Tina omotao majicom s amblemom HOS-a i njih skoro 50 koji su palili baklje na koncertu Thompsona i oko njega. No zašto cijeli krug? Ili poput punk Mile Kekina – pola kruga?
Vratimo se u 90-e. Tada je domoljublje bilo mainstream, stvarala se država, di ćeš drugačije. U ostalom, u rat se ne ide demoraliziran. Na TV-u domoljubne pjesme, na radiju domoljubne pjesme. Stasa u sjeni toga i punk-rock bend Hladno pivo. Postiže fenomenalan uspjeh.
Klincima je dosta Ive Fabijana, Vere Svobode, Zlatnih Dukata pa i Thompsona. Pankeri iz Gajnica bili su sinonim za svojevrsni otpor, kritika i politike i društvenih kretanja. Punk je uostalom služio za to.
Otpor mainstreamu, otpor sustavu, političkoj močvari, pravilima, učmalosti. Ko Sex Pistolsi 20 godina ranije koji su pokazivali srednji prst kraljici i furali se na anarhizam ispred Buckinghamske palače. Začudo, rijetko koji postigne uspjeh u sustavima koji nisu demokratski. Tamo ih se sreže i prije negoli uspiju izaći iz garaže.
Thompsonova glazba nije punk. No ono što taj čovjek personificira – apsolutni je punk danas.
Umjesto klinaca u martama, lasteksicama i s irokezom, punkeri danas imaju crne majice, skupe tenisice i lančić s križićem.
Kakav paradoks, paradoks koji su proizveli gojenci onih koji su djeci te iste križiće kao prosvjetni radnici trgali s vratova.
Danas bi ih isto čupali, pitajte samo Radu, ali ne mogu.
Nulta tolerancija na nasilje. Piše u svakoj školi.
No, mogu ih čupati iz javnosti, mogu ih čupati iz pulske Arene, mogu ih čupati s TV ekrana, proslave u Kninu. Mogu im i isključivati mikrofone. Ili im jednostavno, da karikiram, zabraniti da nose lančiće jer živimo u sekularnoj državi i mogu ih nositi u sakristijama.
Mogu i to rade.
No, dobit će samo otpor i onda se čuditi i analizirati kad im se bumerang vrati direktno u glavu.
Punk i režimski kulturni djelatnici
A što je s pankerima? Pankeri danas poput Mile Kekina vuku godinu sa sto tisuća eura zarade, miljenici su režimskih medija, ljetuju u istarskoj vili, voze solidan obiteljski auto, članovi su vladajuće stranke, imaju povlaštene karte za parkiranje i gospođu u Saboru.
Ne da su kontra sistema, već su postali i njegov kotačić. Rijetko kojem klincu danas mogu prodati priču koju su mogli tamo 90-ih.
Danas je Thompson simbol otpora.
La resistance.
Kao što je Kekin napravio pola kruga i okrenuo se za 180 stupnjeva, Hrvatska je napravila puni krug u odnosu na kasne 80-e.
Petokrakom nam se maše pred nosom, naziva nas se ustašama i koriste metodama tako bliskim totalitarnim režimima.
Tko drugačije misli, raus!
Tko pjeva što komitet ne misli da treba – raus!
Tko snima nepoćudne filmove raus!
Nije to samo tako kod nas, događa se u društvima koja su o takvom tretmanu tek čitala kod Solženjicina ili pak u fikciji, koja je sad tako stvarna, kod Orwella. U društvima koja su slobodu misli i kapitala imala u svojim temeljima, a ne kao mi zadnjih 30-ak godina.
Pa ipak dozvolili smo da nam se pred nosom stvara novi totalitarizam – zeleno-crveni u Hrvatskoj zamaskiran i u plavu boju.
No, stvaraju se i nove generacije.
Pankeri koji ne pjevaju o buba-švabama, sarmi i pijanim/ napušenim epizodama iz zagrebačkih Gajnica.
Pankeri sa skupim tenisicama i križićem oko vrata. S crnom majicom s amblemom postrojbe koji je zabranjen.
Zato im je i fora.
Da iritiraju sistem i pošalju mu poruku.
Na čuđenje svoj vojsci sociologa i moralnih policajaca.
