'Lekcije' Hrvatima sa zaštićenoga trona
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 25 Kolovoz 2024 17:07
Jedan uzvik iz ratnoga vremena, vodi predsjednika SNV-a ovom zaključku: „Na žalost, koliko god neki romantizirali ili moralno estetizirali Domovinski rat uspoređujući ga s 'čistoćom gorskog potoka' ili dječjih očiju', i Domovinski rat ima svoje ozbiljne tamne strane“ (M. Pupovac, Jutarnji list, 11. 8. 2024.).
Ne opisuje koje bi to strane Domovinskoga rata bile 'tamne', nastavlja raspravu samo o jednom ratnom uzviku ('za dom spremni'). Piše da je hrvatska namjera oprati 'ustaški pozdrav' u „kontekstu Domovinskog rata“.„To predstavlja opasnost da se Domovinski rat ozbiljno i trajno uprlja neoperivom zločinačkom prljavštinom ustaškog pokreta“ (Izvor isti). Taj svoj 'uvid' naziva 'lekcijom' Hrvatima „o tumačenju i prevođenju“ (!?), koji zbog 'mrtvoga dijela svoga bića' „traže utočište u 'dvostrukim konotacijama' i 'određenom kontekstu'“, jer se Hrvati, navodno, brane upravo 'konotacijama' i 'kontekstom'.
Hrvati imaju pravo upozoravati na bitne razlike uporabe spomenutoga uzvika u nacifašističkom vremenu i u postkomunističkoj agresiji na Hrvatsku. I kad se stavlja u ulogu liječnika, koji Hrvatima dijagnosticira bolest, i kad piše o hrvatskoj nacionalnoj 'kovanici', pokazuje samo da bi te hrpe beznačajnih riječi trebale prikrivati da je započela nova etapa obračuna s Domovinskim ratom i Olujom. Nad Hrvate je prostro goleme plahte na kojima piše jedan uzvik, koji mu je dovoljan da bi hrvatsku postkomunističku povijest vratio u nacifašističko vrijeme. A taj bi povratak značio novi četnički susret s Hrvatskom iz 1945. Iznosi da bi Hrvatska danas „na svoju državnu kovanicu umjesto nacionalističkih pokliča ili ratničkih pjesama trebala moći staviti pismo svojega Ustava“.
Vrlo dobar zaključak koji omogućuje povratak u 1990., godinu 'balvan-revolucije'. Domovinski se rat odvijao bez asistencije fašista, nacista i Staljinovih ljudi. Nema nikakva razloga preskakati stvarne prilike Domovinskoga rata. Ni onda, dakle, ni nakon sloma komunizma hrvatski čovjek nije vodio osvajački rat, nije ratovao u Srbiji. Predsjednik SNV-a sad u Zagrebu, jezikom učena čovjeka, upućena u politiku, povijest, filozofiju i medicinu, 2024. piše o 'operivom i neoperivom, lukavstvu hrvatskoga uma, propadanju oboljelih stanica, ozbiljnim tamnim stranama..., kako bi postavio pitanje o moralnoj dimenziji Domovinskoga rata!
Tko je udario na hrvatski Ustav 1991.?
Sabor je 1990. donio odluku o proglašenju Ustava. Zbog toga je razumljiva spomenuta tvrdnja da je u Hrvatskoj, hrvatski Ustav, na prvom mjestu. U njemu piše da je Hrvatska jedinstvena, nedjeljiva, demokratska i socijalna država, a njezin suverenitet neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv. Obvezivao je i Srbe, hrvatske državljane, ali oni nisu tako mislili. Nisu poštovali ni njezinu jedinstvenost, ni cjelovitost, ni njezin suverenitet. Znači li to išta M. Pupovcu? Zaboravljaju li oni koji danas nude Hrvatima 'lekcije' o važnosti hrvatskoga Ustava, da je srpska agresija na Hrvatsku razbudila hrvatski patriotizam, a ne uzvik 'za dom spremni'? A hrvatski je patriotizam znatno širi pojam od onoga koje pokriva ustaštvo. ustav rh 543 253 c1O tom patriotizmu je ovisila i ovisi hrvatska opstojnost. I to traje već duže od trinaest stoljeća. Agresija na nenaoružanu Hrvatsku razbudila je domoljubne porive.
Prema medijskoj slici hrvatske stvarnosti sredinom kolovoza 2024. učini se da je 'ustaštvo', koje, navodno, oživljuje kroz tri riječi ('za dom spremni') njezin središnji problem. 'Zasluga' za to pripada onoj moći koja pretpostavlja da, u ovom dijelu Europe, sve nije do kraja ni rečeno, ni učinjeno. Znatnu ulogu u tomu ima tzv. 'neojugoslavenstvo' koje vlada većim dijelom hrvatskih medija. Stare se iluzije oživljuju na različite načine, a središnje mjesto, pripada 'protuustaškom' djelovanju. 'Ustašama' se proglašavaju i mladi ljudi koji ne pokazuju odnos prema Hrvatskoj kakav im se na različite načine pokušava nametnuti u javnom prostoru. Glavni ideolozi protuhrvatstva su bijesni. U slici svijeta kakvu grade nema četnika, ni pokušaja oružanoga otimanja dijelova Hrvatske. Prikazuju nedovoljnim sve što se čini za iskorjenjivanje hrvatskoga patriotizma.
Četništvo je i službeno rehabilitirano u zemlji svoga podrijetla, pa se danas prikazuje 'oslobodilačkim pokretom', a u hrvatskim se 'glavnostrujaškim', medijima više ne prikazuju ni zlodjela totalitarnoga komunizma, ni četnička zlodjela po Hrvatskoj. Umjesto toga, udruženi su zajednički oblikovali javni profil općega krivca za sva zla. Formula je jednostavna, a uporno ju ponavlja upravo pročetnička Srbija: svi su Hrvati ustaše. Ustaštvom nazivaju sve što je nepopustljivo prohrvatski orijentirano i odlučno, kad god zatreba, braniti svoj dom. I na tim se klevetama gradio kult 'ugroženoga srpstva', koji je konačno razobličen, o čemu svjedoči i Rezolucija UN-a o genocidu u Srebrenici. Ista sila koja je pokrenula agresiju na Hrvatsku 1991., danas traži moduse novih optuživanja Hrvata.
Četnici u Gatima
Ustaše su se pojavili u teškim prilikama, u vremenu kad su ubijani hrvatski zastupnici u parlamentu Kraljevine Jugoslavije. U Drugom svjetskom ratu su poraženi i tako postali dijelom prošloga vremena. Optuživani su za mnoga ratna zlodjela. Ali i ustaše i ne-ustaše baštinili su tisućljetni zavjet Hrvata, da će braniti svoju zemlju. Ustaše su participirali samo u kratkotrajnom segmentu hrvatskoga života, koji je ostavio tešku hipoteku. Nosili su i nose krivnju zbog suradnju s nacifašizmom, ali, ponavljamo, nisu odlazili osvajati Srbiju kao što su četnici dolazili u osvajačka pohode po Hrvatskoj i činili mnoge zločine. Prisjetit ćemo se četničkoga napada 1942. usred jednoga poljičkoga sela nadomak Splitu, u kraju u kome Srbi nisu živjeli. U selu nije bilo nikakve vojske. gata spomenplocaČetnici su napali žene, djecu i ljude zrelije dobi.
U Gata su, preko Splita i Omiša, došli iz Knina, u vozilima talijanskih fašista. Ti četnici vojvode Đujića, pod zapovjedništvom Mane Rokvića, ubili su u Gatima i okolnim selima 96 ljudi, većinom žena, djece i ljudi starije dobi. Najmlađa ubijena osoba bila je beba od 9 mjeseci, a najstarija je žena bila u dobi od 87 godina. Sela su palili i razarali. Na komemoraciju, uz sedamdesetu obljetnicu sjećanja na nedužne žrtve, pozvan je i veleposlanik Srbije u Hrvatskoj S. Vukičević, ali nije htio doći, uz objašnjenje kako Srbija nema veze s četnicima. Usput, na toj je komemoraciji u Gatima bila i talijanska veleposlanica u Hrvatskoj.
Pod konac Drugoga svjetskoga, mnogi su četnici prihvatili Titov poziv i pridružili se partizanima. Taj savez je učinio da se za sva ratna zla, glavnim krivcima proglase ustaše. Komunističke vlasti tu politiku nisu mijenjale sve do konačnoga sloma i toga totalitarnoga poretka 1989. Nakon srpskoga poraza (1995.) u agresiji na Hrvatsku, stvari su se počele mijenjati, do početka 'detuđmanizacije' godine 2000. Od tada u život se ponovno vraćaju postavke o neiskupivoj krivnji Hrvata, koje, kako je već rečeno, u velikosrpskom jeziku i danas sve nazivaju - 'ustašama'. (Što je pjevanje o Slobi, salati i klanju Hrvata, pri ulazu u Vukovar 1991., u odnosu na uzvik o spremnosti obrane vlastitoga doma?!
Konotacije i kontekst
Kad danas M. Pupovac piše da i njega nazivaju ustašom, najbolje tumači kako se sve upotrebljavala ta riječ. Domovinski rat ne treba moralno uljepšavati, niti mu trebaju srpske ordinacije za uklanjanje mrtvoga tkiva, prema dijagnozama predsjednika SNV-a. On taj svoj 'uvid' naziva 'lekcijom' koju bi od njega trebali naučiti svi koji „posljednjih tri i po decenija“ hrvatskoga političkog i parapolitičkog života traže uporište u 'dvostrukim konotacijama' i 'određenom kontekstu' (uporabe) jednoga uzvika. PupovacuJutarnjemKakve su 'konotacije' i 'kontekst' potrebni kad predsjednik Srbije Vučić i vučićevci kažu: NDH i RH su iste, dakle, i današnjom Hrvatskom vladaju ustaše! To, naravno, nije istina, ali govor o tim temama pokazuje razinu 'nadzora' kakav bi nad Hrvatskom htio imati predsjednik SNV-a.
Možda bi koristilo, zanemarujući spomenute 'nadzorničke' prosudbe, promisliti o drukčijem pristupu aktualnim domaćim prijeporima pa istraživati, utvrđivati i razlikovati što su loše ustaše doista učinile, a ponovno analizirati građu koju su im na leđa stavili četnici i četno-komunisti. Naime, u njihovoj političkoj slici svijeta Hrvati su uvijek 'krivi', i zato su uvijek 'ustaše', ne samo zbog toga što nešto uzvikuju, ili što su njihovi predci činili i loše stvari, nego zbog toga što su bili i jesu vrlo odlučni braniti svoj dom i svoju zemlju. Prijetnje slobodi, ma s koje strane dolazile, najintenzivnije razbuđuju domoljublje u dubljim sferama hrvatskoga bića. Drugo su njegove vanjske manifestacije i stimulacije kroz, primjerice riječ, pjesmu, glazbu.
Pokušaji 'konačnoga' obračuna s Hrvatima nisu od jučer. Povjesničari često upućuju na članak N. Stojanovića iz 1902. u Srbobranu koji je, na ćirilici, izlazio u Zagrebu. Tekst 'Srbi i Hrvati', poznatiji je pod naslovom 'Do istrage naše ili vaše' ('istraga' ovdje ne znači istraživanje, nego 'istrebljenje'). U tom tekstu piše i ovo: „Ta se borba mora voditi do istrage naše ili vaše. Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive svuda pomešani sa Srbima, i proces opšte evolucije, po kome ideja Srpstva znači napredak.“ Posrbljivanje Hrvata, dakle, prema Stojanovićevu mišljenju, nije dovoljno. Čini mu se da Hrvati moraju potpuno nestati jer je to „evolucijski neizbežno“. Nakon objave toga teksta u Zagrebu su izbili javni prosvjedi.
Hrvatski referendum, 1991.
Kratkom vraćanju kroz vrijeme, kao prilog Pupovčevim lekcijama, koristit će i još nekoliko uvodnih bilježaka: propala je srpska kraljevina koja se nazivala i Kraljevinom Jugoslavije; propao je Pavelićev režim (1941.-1945.); propao je Titov komunistički poredak, koji je i nakon 1945. vrlo intenzivno iskorjenjivao i ustaštvo i sve što je proglašavano ustaštvom. Referendum odluka2Nakon svega, na referendumu održanom 19. svibnja 1991., za samostalnu hrvatsku državu glasovalo je 93,24 posto građana, koji su se odazvali pozivu na izjašnjavanje (a njih je bilo 83,56 posto od ukupnoga broja hrvatskih registriranih glasača). Govorimo o gotovo stopostotnoj volji hrvatskih birača. Na spomenutom referendumu, protiv uspostave demokratske hrvatske države, glasovalo je 4,15 posto glasača, od onih koji su pristupili referendumu.
Kad je Hrvatska napadnuta 1991., Hrvatima su se u obrani domovine pridružili i mnogi drugi hrvatski državljani, koji nisu hrvatskoga etničkoga podrijetla, ali Hrvatsku doživljavali kao svoj dom za koji su bili spremni i umrijeti. (Spomenut ćemo jedan od mnogih primjera. U kolovozu 1991. srpski su napadači minobacačima napali Daruvar. Česi, najbrojnija manjinska etnička zajednica u Daruvaru, stala je u obranu grada, tako da su u početnoj fazi Domovinskoga rata, činili gotovo polovicu ljudi u njegovoj obrani. U Hrvatskoj se tako živjelo oduvijek.)
Što je još zaboravio predsjednik SNV-a? Ne pamti, naravno, prizor evakuacije prognanika iz Dalja, Erduta i Aljmaša 1. kolovoza 1991. koji je obilježio početak velike prognaničko-izbjegličke i humanitarne krize u Hrvatskoj. U tim brodovima nisu bili 'ugroženi' Srbi. Uskoro je u Hrvatskoj bilo oko 536 000 prognanika, uglavnom Hrvata, protjeranih iz svojih domova u napadima srpskih snaga, iza kojih je stajala tzv. JNA. M. Pupovac ne spominje činjenicu da je upravo vodstvo srpskih agresora odbilo prihvatiti sve mirovne inicijative Vlade RH i međunarodne zajednice, uključujući i Plan Z-4, kojim su početkom 1995. najmoćnije svjetske sile nudile Srbima u Hrvatskoj „državu u državi”.
Raketiranje Zagreba
Na strani M. Pupovca bile su 2024. i prosvjednice na Trgu bana Jelačića, uoči obilježavanja Dana hrvatske pobjede (Centar za žene žrtve rata ROSA, Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije - UDIK iz Sarajeva, Centar za građansku hrabrost, Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću i Ženska mreža Hrvatske). Izražavale su „solidarnost sa svim žrtvama rata i sa svim žrtvama zločina počinjenih u naše ime. Za vrijeme i nakon operacija Oluja pripadnici Hrvatske vojske i policije te civili počinili su veliki broj zločina nad srpskim stanovništvom RH, a da najveći broj tih zločina nikada nije procesuiran.“ Tako piše u njihovu priopćenju za medije. Ali, kako smo spomenuli, Oluji je nešto ipak prethodilo.raketiranje Zašto preskaču da je srpska pobuna protiv hrvatske republike započela 17. kolovoza 1990. 'balvan revolucijom', udarom na teritorijalni integritet SR Hrvatske, postavljanjem cestovnih barikada u okolici Knina. Samo će cjelovita slika i utvrđene bitne činjenice omogućiti da svatko preuzme odgovornost za zlodjela, prema svojoj razini krivnje.
Zašto ne spominju da je u Domovinskom ratu na hrvatskoj strani poginulo više od 12 500 osoba, dok za više od 1000 osoba godinama nije bila poznata sudbina. Prema podatcima iz 1999. ranjene su 33 043 osobe, a od toga je bilo 9816 civila. Nepotpuni podatci Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (ožujak 2014) pokazuju da je na srpskoj strani bilo 6153 poginulih i nestalih vojnika i civila. Iz masovne grobnice na Ovčari pored Vukovara, ekshumirano je 200 tijela ubijenih pacijenata i članova medicinskoga osoblja iz vukovarske bolnice, u dobi od 16 do 72 godine. (Za 60-ak osoba još se traga.) Počinitelji su pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi, a zločin se dogodio u noći sa 20. na 21. studenoga 1991. Spomenuli smo samo nekoliko važnih informacija kako bismo ilustrirali stvarnost o kojoj ne govore, ni prosvjednice protiv Oluje, ni predsjednik SNV-a.
Ne spominju da su Srbi 2. i 3. svibnja 1995. raketirali Zagreb kasetnim bombama. Gađali su civilne ciljeve i u napadu ubili sedam, a ranili najmanje 200 civila. Poruke su iste, omotane 'antiratnom retorikom', ali samo kad se spominju hrvatski ratnici. 'Prosvjed protiv rata', koji je završio prije blizu tri desetljeća, možda, cilja na neku drugu temeljnu preinaku stanja koje je za sobom ostavila Oluja. (Prosvjednicama, očito, nije rečeno da Hrvati ne slave rat, nego oslobođenje Hrvatske.) Olujom je rat završio, ali Olujom nije započeo. Ipak, taj je 'prosvjed', u kome je sudjelovalo možda čak deset prosvjednica, u dijelu medija stavljen na razinu s proslavom Oluje u Kninu.
Usklađeno, protiv Oluje
Činilo se da su ih, zapravo, tamo i postavili kako bi 'projugoslavenski' mediji sve to mogli prikazati - 'glasom javnosti' koja o Oluji ima drukčije stajalište. Na jednom je pisalo: „Zločini u Oluji su odgovornost svih nas“. Organizatori su možda slučajno propustili spomenuti, na primjer, Škabrnju i Vukovar, kako bi pokazali da vode računa o povijesnom kontekstu, ali ponešto i o 'predolujnim' žrtvama. Međutim glavna je intencija bila drukčija. M. Pupovcu 'kontekst' nije prihvatljiv. Oluja01Bio je tu i transparent s mjestima i gradovima u kojima su ljudi ubijeni tijekom i nakon te operacije, a na trećem je pisalo: „Ne u naše ime“. Ta je poruka razumljivija od prve.
U kolovozu 2024. M. Pupovac piše: „Izostanak pravde za porodice žrtava ratnih zločina, posebno tokom vojnih operacija, samo je jedan od indikatora kako ovo društvo sve manje nalazi moralne snage za održavanje javne svijesti o teškim stradanjima koja su doživjeli hrvatski sugrađani srpske nacionalnosti na ratnim područjima ili koji su tada u velikim gradovima iz dana u dan podnosili otvoreno nasilje i zlokobne pritiske, a često i gubitke imovine i života. (...) Ove godine centralnu komemoraciju za žrtve VRO-a Oluja održavamo u selu Strmica kraj Knina. (...) Prema dostupnim podacima, u Strmici je avgusta 1995. ubijeno deset civila od kojih se jedan još uvijek vodi kao nestala osoba. Formalna kvalifikacija ratnog zločina je izostala, pa su samim tim izostali istražne radnje i sudski procesi kojima bi se preuzela institucionalna odgovornost za počinjena zlodjela“ (M. Pupovac, Autograf, 5. 8. 2024.).
Hrvati su zazivali Oluju zbog zlodjela koja su učinili srpski agresori. I došli su ti dani. Oluja je protutnjala 'zemljom i nebom', u ime ubijenih, u ime razorenih sela i gradova, u ime stotina tisuća hrvatskih prognanika, izbjeglica i branitelja koji su, bez oružja i potrebnih vojnih vještina, krenuli braniti svoju zemlju, njezin ustavni poredak, suverenitet i integritet i njezina povijesna prava. Mnogi su branitelji tada izgubili život, a svojim hrabrim djelima postali uzor i poticaj onima koji su ratovali nakon njih. I mladost u Imotskom zna za njih. Oluja je krenula 'u ime' hrvatskoga ustavnoga poretka, slobode Hrvata i svih hrvatskih državljana koji Hrvatsku poštuju kao svoj 'dom'. U njihovo ime.
Predsjednik SNV-a nazvan ustašom
Na Trgu nije bilo plakata s informacijom o tomu da je Oluja, i njezine žrtve, posljedicom okupacije hrvatske zemlje. Prosvjed na Jelačićevu trgu bio je samo pokušaj prikazivanja 'razloga' zbog kojih ne bi trebalo slaviti Oluju. Ali ni to nije izravno rečeno, trebalo je pričekati koji dan. Predsjednik SNV-a, M. Pupovac, nakon proslave u Kninu i jednoga koncerta u Imotskom, sa svoga je motrišta, javno, već citiranim, vlastitim tekstom u Jutarnjem listu, protumačio narav Domovinskoga rata.
Učinilo mu se neprimjerenim spominjati Oluju bez govora o ustašama i nacifašističkom vremenu, a ne spominjati otpor postkomunističkom srpskom ekspanzionizmu. Kako govoriti o Oluji bez spominjanja, recimo, Ovčare? Sve se ispušta osim postavke da su i u onom i u ovom vremenu Hrvati bili samo ustaše, ili zaštitnici ustaša. Nasuprot tomu, koliko se dade razumjeti, Hrvatima su samo svi četnici - četnici. Ali, ima i novosti. Vratimo se na trenutak, prije spomenutom pitanju, o tomu tko sve može biti - ustaša. „Nerijetko sam ili sam ili u društvu svojih prijatelja nazivan ustašom od strane Srba koji se nisu slagali s mojim političkim djelovanjem“ (Jutarnji list, 11. 8. 2024.). A kako će onda, u tom razumijevanju svijeta, proći Hrvati? Kako će proći oni koji su odbijali i odbili, ne napade na drukčije mišljenje, nego napade na živote ljudi i srpske nasrtaje na hrvatsku zemlju, jezik i baštinu? Podatak da i Pupovac može biti nazvan ustašom, olakšava razumijevanje razmjera optuživanja Hrvata za ustaštvo.
Lukavstvo Hrvata
To što ga neistomišljenici nazivaju 'ustašom', nikako ne znači da i Hrvate nazivaju ustašama zbog toga što su im neistomišljenici. Ne, ustaše, nemaju veze s 'mišljenjem', oni su utkani u kult o 'ugroženom Srbinu'. U citiranom tekstu navodi da osim vlastitoga povijesnoga znanja 'o kvislinškim i zločinačkim pokretima kakav je ustaški' (tu nema četnika, op. a.), osobno posjeduje „i višedecenijsko iskustvo susretanja s njegovim ostacima i njegovom obnovom tokom procesa demokratizacije, rata i poraća“. Trebalo bi zastati uz tu tvrdnju, da je ustaštvo 'obnovljeno' kroz proces 'demokratizacije' Hrvatske, ali to ostavljamo saborskom okružju M. Pupovca. O 'obnovi' tijekom rata, moglo bi se ponešto reći. Pod totalitarnom vlašću komunista (1945.-1990.), kult ugroženoga srpstva, njegovao se radikalnim progonom ustaštva koje je (izmišljeno) 'vrebalo' iza svakoga slova 'h'. I blaženi kardinal A. Stepinac proglašavan je ustašom.
M. Pupovac piše da „zbog političke lukavosti“ Hrvata, kojoj „dvostruka konotacija“ (konotacija, dodatno značenje neke riječi s obzirom na situaciju, op. a.) i „odgovarajući kontekst“ (kontekst, ukupnost prilika, u kojima se nešto događa, sklop odnosa, op. a.) omogućavaju da se ne pravi razlika između „naših dečki“ jučer i danas, „hrvatske vojske“ onda i sada, „naše Hrvatske“ nekad i sad. Pravi se razlika, i kontekst se bitno promijenio. Sve ima svoje uzroke i svoje povijesno okružje. O tomu ovdje pišemo. Kako bi se mogla zanemariti razlika između nacifašističkoga terora prije osamdeset godina, komunističkoga terora od 1945. do 1990. i agresije na Hrvatsku u postkomunističkom vremenu? I kako se manifestira to 'lukavstvo' današnjega hrvatskoga političkog uma?
Ovako to tumači: „Ovdje ću samo reći to da ova vrsta lukavstva, s tom vrstom namjere da se ustaški pozdrav opere u 'kontekstu Domovinskog rata', sadrži ne samo moguću već i realnu opasnost da Domovinski rat ozbiljno i trajno uprlja neoperivom zločinačkom prljavštinom ustaškog pokreta, Nezavisne Države Hrvatske i njihova pozdrava smrti.“ Dakle, post festum, 'moguća i realna opasnost'. Tko izgovori da je za (obranu) doma (bio) spreman boriti se, taj u život unosi 'neoperivu zločinačku prljavštinu ustaškog pokreta'? Dok su pred nama pozdravi, odore, strojevi za pranje rublja, ne treba očekivati govor o Mladiću, Šljivančaninu i njihovim postrojbama, SAO Krajini, 'Slobinoj salati', okupiranim dijelovima Hrvatske, progonu Hrvata i drugih ne-Srba, rakete nad Zagrebom i Dubrovnikom i pozivima na mirno okončanje agresije i okupacije. Prema mišljenju M. Pupovca neki glasni uzvik, tamo negdje uz Savu, kad su nenaoružani Hrvati 1991. pokušavali, recimo, vikom i prijetnjama, 'uplašiti' naoružane Srbe s druge strane Save, mogao bi 'ozbiljno i trajno' uprljati Domovinski rat 'neoperivom zločinačkom prljavštinom', jer su takve ili slične riječi izgovarali i ustaše? Ma kakav kontekst, 'kakvo lukavstvo uma'!
Ne govoriti o agresiji, nego o uzviku branitelja
Ne govoriti o tomu, ne govoriti i ne pisati o naoružanim i nenaoružanim, o agresorima i braniteljima, nego o pjesmama i pozdravima! Ne govoriti o tomu tko ih je 'prognao'! Tko je organizirao odlazak Srba s područja koja su okupirali? Tko je u Kninu potpisao odluku o evakuaciji? Tko je odbio mirovni plan inozemnih sila Z4? Ustaše su 1945. bili na strani poraženih, a onda su oni među njima koji su se predali Britancima, vraćeni Titovoj vojsci. Izgubili su rat, ali kazna nije bila u skladu s međunarodnim pravom, nego s presudama 'partizana' Sime Dubajića i njemu sličnih. O tomu govore Hude jame. Iako bi zastupnici velikosrpstva radije raspravljali o uzviku ili 'prvom bijelom polju', kako bi se prikrile druge važne teme, tj. uzroci, što bi moglo štetiti kultu 'ugroženoga Srbina'.
Najugledniji su Srbi, njih 545, u kolovozu 1941. nakon što je Hitler ovladao Srbijom, sastavili i javno objavili Apel srpskom narodu. „U ovim sudbonosnim trenucima, dužnost je svakog Srbina, svakog pravog rodoljuba, da svim svojim snagama pomogne da se u zemlji sačuva mir i red ...“ Upućuju na opasnosti koje prijete miru ako se ne prihvati ponuda nacista „za lojalnu suradnju“. I lojalna je suradnja prihvaćena. Srbijanska društvena elita je pristala i pozvala srpski narod na suradnju s nacističkim osvajačima. M. Pupovac, valjda, 'ne zna' za taj Apel pa sa svoga zaštićenoga 'trona', na temelju jednoga uzvika, govori o današnjoj kontaminiranosti ustaštvom Republike Hrvatske. A zašto bi se Hrvati vraćali kroz vrijeme, u svijet poraza, kad imaju svoju slobodnu državu, potpuno prihvaćenu u međunarodnoj zajednici i euro-atlantskim savezima? Zašto?
I četnici i ustaše bili su podložni nacistima i fašistima, a Titovi su ljudi bili podložni Moskvi, pa su zbog toga i imali crvene petokrake na kapama. Kakve veze ima Domovinski rat s Drugim svjetskim ratom, osim što se u Hrvatskoj opet ratovalo protiv četnika (onda se zvala Jugoslavenska vojska u otadžbini, a u ovodobnom ratu - JNA)? Ali ovodobni četnici su 1991. učinili korak naprijed i u Hrvatskoj stvorili 'srpsku državu'. Nasuprot svemu tomu, naslućuje se da nije daleko dan kad će u našoj zemlji konačno završiti to, navodno, neojugoslavensko djelovanje.
