Za Hrvatsku naših pobjeda!
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 30 Kolovoz 2024 19:04
U kasnu jesen predsjednički izbori podići će prašinu u javnom životu i završiti onako kako se narod zanesen obličjem i programima kandidata opredijeli. Tko zna tko će se uključiti u tu utrku osim već spomenutih kandidata, od kojih Milanović, Selak Raspudić i Primorac imaju prednost u javnim glasilima, za razliku od zatajenoga Tomislava Jonjića.
Zašto je dr. Tomislav Jonjić toliko prešućen u HRT-ovim svim programima, Novoj TV, RTL TV, N1 TV – posve je jasno. Sve što ovi povlašteni kandidati, koje te TV guraju na sve načine pred gledatelje nisu, to Jonjić jest: intelektualno potvrđen svojim djelima znanstvene prirode iz područja prava, povijesti, politike i književnosti (više od 2000 bib. jedinica, vidi bibliografiju!); uzornim pravničkim djelovanjem u struci, ali i kao branitelj u zloglasnom Haagu ( glavni branitelj u dvama postupcima pred MKSJ u Haagu: Paško Ljubičić – Lašvanska dolina 2001.; Valentin Ćorić – hercegovačka šestorica 2004.-2006.), potom pred Državnim sudom BiH u Sarajevu, (Paško Ljubičić – Lašvanska dolina 2007.-2008.); diplomatskim iskustvom kao ugovorni diplomat u veleposlanstvu RH u Bernu, te kao ovlašteni stručni tumač za njemački jezik. Uz spomenute novinske i publicističke tekstove tu se nalazi i 11 knjiga, a valja spomenuti i njegove uredničke zasluge: od 1997. do danas bio je glavni urednik Političkoga zatvorenika, časopisa Hrvatskoga društva političkih zatvorenika.
Ovo je samo jedan dio stvaralačke i radne energije koju je marno razvijao dr. Jonjić kroz više od trideset godina svojega radnoga vijeka, jer postoji i njegov rad u odvjetničkom uredu, kao oca uzorne obitelji, supruga i djeda svojih unuka.
Na spomen Macelja kao grobnice nevinih žrtava na Križnim putovima trebalo bi u spomendanu nazočiti mnoštvo Hrvata. M24 4Kad tamo gledamo: desetak ljudi nazočilo misi i paljenju svijeća nad jamom… Dvoje od tih desetak ljudi su dr. Tomislav Jonjić i supruga. Silazak je to u dubinu mnogih patnja na putu ne samo vlastite obitelji, nego i empatije s cijelim hrvatskim narodom. Ono što je rekao dr. Jonjić u svom prvom nastupu: Možemo izgubiti ovu bitku (misli na predsjedničku), ali čast nikako!
Progoniti me mogu razni događaji koji donesu i noćne more i danje tuge. Ali isto tako mogu me i goleme naplavine laži dovesti u nemoćne i desperatne misli, jer konačno, laž je u temelju svega što se razraste u zlo, odvajkadno i danteovski poredano u spiralama ponora koji se zove pakao. Kažu neke storije da se Dante inspirirao obličjem jame u Istri, možda Pazinske ili koje druge, kao i močvarama oko Pule koje onodobne bijahu sablasne, maglovite i tajanstvene. Kako bilo da bilo, napisao je djelo koje ostaje još uvijek u školskoj lektiri dok ne zasmeta nekim novim jokićima i obuljenicama.
Ta epizoda s pojavom danteovskoga pakla u povijesti Zapada opisana je na tisuće načina. Ništa ne ćemo dodati više od onoga što je o tome svojedobno napisao bard hrvatske književnosti Slobodan Novak. Taj tekst prijatelja i sudruga u Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu valja sačuvati od zaborava i obzirom da je objavljen prije devet godina (21. svibnja 2015., Hrvatski tjednik), ponovno predočiti javnosti.
„Nema pomirbe s onima koji se dive prekrojenoj šajkači s krvavom zvijezdom i srpom koji je nemilice kosio.
Komunistički antifašizam kao i fašistički antikomunizam nisu – kako se predstavljaju - idejno antagonistički pozicionirani, ni bitno humanistički suprotstavljeni, nego su upravo istog podrijetla, roda i naravi: to su dvije međusobno uperene suparničke mržnje u isključivo zločinačkom rivalstvu za svjetsku dominaciju i manipuliranje ljudskim sudbinama i životima. Slobodan Novak 2Sve druge njihove sofisterije samo su zamka i udica. Razlikuju se donekle tek stilom i svojim dvjema koncepcijama u praksi: jedni preferiraju uglavnom ljuljačke na kandelaberima ili ekspresnu uporabu tuš-komora s konzervama otrovna plina te čist posao u krematorijskim pećima, a drugi su prakticirali nasilnu indoktrinaciju i slamanje ljudskih duša u bijelim pejzažima tundre na minus 50 °C, ili pak bubotke u drugarskim špalirima i besmisleno teglenje na tragljama po kamenjaru pustog otoka – također uz čist posao: s mljevenjem ljudskih kostiju u drobilicama za šoder. Oboje uz iscrpljujući i ponižavajući ropski rad u infernalnim uvjetima, jedni pod ciničnom zvjezdastom parolom: Rad oplemenjuje, u paradi na Krasnoj ploščadi, drugi pod željeznim slavolukom Treblinke: Rad oslobađa; jedni su podrigujući i lupkajući potpeticom, žovijalno i selektivno nazdravljali ideološkom kameradschaftu, drugi, jednako licemjerno, kolektivnom tovariščestvu.
Upravo svi komunisti su takvi antifašisti, kao što su i svi fašisti na isti način i s istim porivima antikomunisti. I to nije njihov izbor; i jedni i drugi takvi moraju biti. Jer u suprotnome, smlavio bi ih protivnik, pa žele prije toga preventivno satrti i smožditi oni njega. Komunisti su uistinu beskompromisni zatirači fašizma, ali i slobodoumlja, tradicije i rodoljublja. Ne moraju se busati uvjerenjima! Jasno je: antifašizam je uvjet bez kojega oni ne mogu i samo slijede svoj goli instinkt samoodržanja. A ideologija je zapravo prividno prilagodljiva, privremeno promjenljiva, utilitarno elastična. Jednima i drugima to je imanentno jer je za njih to upravo vitalno i egzistencijalno uvjetovano. Njihova je konkurentska borba u pravilu kataklizmična i vodi se bilo tenkovima, bilo kazamatima, mitinzima, paradama ili kongresima. Opredjeljenja su im po potrebi prividno elastična, a konkurentska nadmetanja nalik na buvlju pjacu. Ma ništa zajedničko.
Mi se protivimo i fašizmu i komunizmu istodobno i podjednako, i borba protiv jednih i drugih naš je logičan, pošteni i neizbježni izbor. Istinski antifašisti svjesno se bore protiv dva najveća svjetska zla, a ne za jedno od njih. Ne bore se s oponentima i konkurencijom za neku svoju stranku i ideologiju, za svoj šićar, nego za humane ciljeve, dobrobit čovječanstva i za ljudske slobode.
Zato nema savezništva ni nadmetanja u antifašističkoj iskrenosti, dosljednosti i pravovjernosti s onima koji ljube glave od kamena i hodočaste kumiru u Kumrovec – umjesto po slovenskim jamama; koji pjevaju budnice onome tko je te jame napunio, a ne rekvijeme njegovim žrtvama. Nema pomirbe s onima koji su pruženu ruku popljuvali u strahu da će ostati prikliješteni i koji pod razlistalom formom sa šakom u zraku komemoriraju protivnikove zločine, zašuškavajući u istom gnijezdu svoja kukavičja jaja; koji se dive prekrojenoj šajkači s krvavom zvijezdom i srpom koji je nemilice kosio.
Ne može svijet zanemariti da su komunistički antifašisti u ime takvoga svog antifašizma ostavili za sobom jame i stratišta s desetcima tisuća izmasakriranih, nedužnih, nekomunista. Lako je povjerovati i da su doista to učinili pod egidom svog antifašizma, ali s drugim poticajima; u ime svog antifašizma, oni su autori nepreglednog broja smrti, više nego i sam fašizam, i iz tog nedjela očekuju prije svega za sebe korist. Da, oni jesu antifašisti, samo s kojim poticajem? S kojim krajnjim ciljem? A isto toliko su i zatirači ljudskih sloboda i rodoljublja. Pa što nude čovječanstvu i istinskim antifašistima u zamjenu? Svoju inačicu fašizma, Sibir, Katinsku šumu i Goli; ono što nude i fašisti pod drugim imenom, na drugim lokacijama…
Stoga ljudi slobodnih uvjerenja, istinski antifašisti, očito, nisu i ne mogu biti s njima u istome rovu – čak ni protiv zajedničkog neprijatelja. Osim doslovce, kao u Drugome svjetskom ratu, što je bila neizbježna spasonosna epizoda.“
Akademik Slobodan Novak
A naslov? Za Hrvatsku naših pobjeda! To je misao dr. Jonjića na do sada jedinom plakatu u njegovoj kampanji.
T. Jonjic
Slušam kako se u ovom pozivu slažu ovaj singular s akuzativom koji će se logički pripojiti u skladni plural s genitivom. Jezik naš hrvatski! Oj stranci, teško je to! Pa onda ovaj prezent u prvom dijelu uzvika, Hrvatska, ova, sada, kako jasno proizlazi iz onoga perfekta i svih prošlih vremena, naših bitaka, kad je bila ponekad samo san i nada; nadolazi iz arhaične dubine aorista, pluskvamperfekta, iz sunovrata nakon krvavih bitaka i siline snova.
