Insuficijencija pameti i poštenja u politici dovela nas je u stanje balkanske krčme
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 01 Rujan 2024 19:02
Tijekom stoljeća mnogi su znameniti Hrvati ispravno isticali da je potrebno stvoriti samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. No rijetko tko se je bavio time kako bi ta država kasnije trebala biti uređena. Nije se imalo u vidu da je jedno stvoriti državu, a drugo tu državu organizirati i popuniti hrvatskim sadržajem. Zbog toga ne čude svi problemi i iskušenja s kojima se danas susreće moderna hrvatska država.
Sve što se danas događa u Hrvatskoj može se značajnim dijelom zahvaliti nedostatku iskustva državništva. Republika Hrvatska mlada je država. Hrvati usred života u ne-hrvatskim državnopravnim okvirima nemaju iskustvo vođenja države, a mnogi su taj zadatak shvatili kao hajdučiju i podjelu ratnog plijena, tj. kao priliku za ostvarivanje vlastitih kriminalnih interesa.
O tome će Zvonko Bušić primijetiti: „To što Hrvati danas ne žive u onako slobodnoj i sretnoj Hrvatskoj kakvu je Bruno sanjao, nije toliko krivnja hrvatskoga čovjeka koliko državnog neiskustva, manjka autentičnih hrvatskih elita, čiji je razvoj bio stoljećima zatiran i onemogućavan, ali i procesa na globalnoj razini, procesa koji pogubno djeluju na zapadnu civilizaciju u cjelini, pa i na Hrvatsku kao sastavni dio te civilizacije“.
Hrvatski intelektualci
Manjak autentičnih političkih elita izravno je povezan s time što su mnogi hrvatski intelektualci i političari u povijesti bili u službi tuđinaca. Ivan Oršanić ispravno je primijetio da ako intelektualci zakažu, krenu krivim putem ili dignu ruke od politike „onda narod, onda zemlja, onda bit politike jednoga naroda ostaje bez instrumenata apsolutno potrebnih za postizanje uspjeha. Svi su nasilnici i svi neprijatelji hrvatskog naroda bili svjesni te činjenice, te su svim sredstvima nastojali odvojiti hrvatsku narodnu masu od tankog sloja hrvatskih intelektualaca: ubijanjem, prijetnjama, nasiljem i kupovanjem, kao i moralnim intelektualnim kastriranjem“.
Hrvatski se intelektualci, istaknuo je Oršanić, prestaju baviti politikom nakon svršetka školovanja, „na vratima krute realnosti, u kojoj se tuđinska misao, tuđinska volja i tuđinska moć pojavljivala kao najjači i najodlučniji čimbenik. Ozbiljan se čovjek koji misli na svoju budućnost, na svoju obitelj, na svoj društveni položaj i na svoj mir, ne bavi starčevićpolitikom, ili ako se bavi onda to čini na onoj strani koja mu sve to osigurava, na strani tuđinske misli i tuđinske moći. Tako je kroz dugi niz godina složena naslaga misli i osjećaja da ozbiljna politika mora biti realna ili da se politikom uopće ne treba baviti. Oni pak koji su se bavili 'nerealnom' politikom smatrani su neozbiljnima, luđacima, idealistima odnosno smušenjacima. Tako su u tragičnoj borbi hrvatskog naroda za slobodu razvijena uglavnom tri smjera hrvatskih političara i hrvatske politike: smjer 'luđaka', smjer 'realista' i smjer 'eunuha'. Smjer 'luđaka' predstavljaju Starčević i Radić; smjer 'realista' hrvatski advokati, koji svoje zvanje i svoju kancelariju povezuju s narodom (u opoziciji) i s ministarstvima (na vladi); smjer 'eunuha', koji se ne bavi politikom, predstavljaju bezbrojni stručnjaci, izvrsni činovnici, izvaniznad stranački, izvan-iznad nacionalni pisci i umjetnici“.
U pogledima strašnoga realizma i grube normalnosti, dodaje Oršanić, Starčević i Radić imaju sve oznake ludih ljudi: „'Pametan', 'ozbiljan', 'realan', 'normalan' čovjek ne bi mogao biti ni Starčević ni Radić. To su mogli biti samo 'ludi' ljudi, i zaista su to bili. Mi bismo morali obići cijeli svijet da bismo mogli pronaći tako abnormalne primjere, jer u normali pameti, opreznosti, lukavosti, proračunljivosti itd. njih jednostavno ne možete pronaći. I to su najveći ljudi hrvatske povijesti, dva giganta koji obaraju u prah i smjer špekulantskog realizma i smjer eunuha. Oni, međutim, nisu ništa postigli, ama baš ništa, dok realisti i eunusi postizavaju svaki dan nešto, opipljivo, privlačno, realno, konkretno, udobno, brzo, danas. Smjer 'luđaka' je smjer vječnosti, pun i potpun u svojoj cjelini, dok je smjer realnosti smjer ovoga časa, pun i potpun u svakoj pojedinosti. Ovaj kruti život pripada u svojoj sveobuhvatnosti gigantima, na jedan mističan način, dok u svojoj dnevnoj brutalnosti pripada 'pameti', 'trijeznosti' i 'realnosti' sposobnih špekulanata i bijedi uglednih eunuha“.
„Što su oni primali od dnevne, uspješne i privlačne moći?“, pita se Oršanić i odgovara: „Prečesto smijeh i pogrde, jer su realisti uvijek dovoljno moćni, dovoljno ugledni, dovoljno uspješni da 'luđake' izvrgnu smijehu i pljuvanju. Ipak su u mladosti hrvatski intelektualci s 'luđacima', jer osjećaju u njima Boga, ideale, ljepotu, narod, sve – a u času, kad zatreba živjeti životom dana, tj. pameti, ozbiljnosti i realnosti, započinju slijediti smjer realnosti. To je tragedija našeg ropstva. Samo su giganti, samo su luđaci mogli ići linijom slobode, a svi su drugi morali ići linijom ropstva, oblikujući svoju povijesnu krivnju time što su svim izrazima svoga ropskog djelovanja davali pred narodom autoritet ispravnosti i superiornosti, a smjeru giganata značaj ludosti, neuspješnosti i inferiornosti“.
Mnoga razočaranja – Oršanić je to odlično anticipirao – nakon oslobođenja dolaze od toga što nitko ne zna kako biti slobodan i što zapravo treba raditi da bi sloboda predstavljala red i rad, a ne anarhiju i nerad. U takvu razočaranju počinje se nerijetko i žaliti za starim poretkom ili bilo kakvom čvrstom diktatorskom rukom.
Oršanić je bio uvjeren da će Jugoslavija propasti, ali „s propašću Jugoslavije propast će diktature samo ako ih ne bude u nama, i nastat će sloboda, ako je budemo nosili kao vrlo živu i živahnu viziju i odgovornost“.
Sloboda i odgovornost
Hrvatski politički pisac i pravnik dr. Ivo Korsky smatrao je kako su samostalnost i neovisnost oni temelji na kojima se može izgraditi narodni život. Bez samostalnosti i neovisnosti nema prave slobode, nema gospodarskog napretka niti socijalne pravde. Korsky je naglašavao da nema slobode bez odgovornosti, niti odgovornosti bez slobode. Korelativ korskyslobode je odgovornost, a stvarno je slobodno samo ono društvo u kojemu svi pripadnici odlučuju o općim pitanjima i odgovaraju za svoje odluke.
No put od velikih nesloboda do velikih sloboda dugačak je i trnovit. „...Zato je najteže uvesti slobodu nakon diktature. Diktatura pogoduje ljudskim slabostima, a priječi razvitak duhovnog čovjeka. Čovjek, proizvod diktature, boji se slobode. On je doduše priželjkuje, jer ostaci duhovnosti u njemu shvaćaju da je tek sloboda stanje dostojno čovjeka, ali on zamišlja slobodu više kao bezvlađe nego kao red. On se boji odgovornosti koja je oznaka prave slobode. Strah od odlučivanja drži ga u ropstvu. Tek u osjećajnom grču oslobođenja ruši diktaturu, pa da onda, oslobođen vanjskih spona, spozna da je u sebi neslobodan, da se boji odgovornosti, i već traži nekoga kome bi mogao predati svoju slobodu. Nije rijetko da je nakon oslobođenja jedini slobodan čin oslobođenih naroda da svoju slobodu predaju novom gospodaru. Oslobođeni robovi osjećaju da su ipak samo robovi, pa su zato skoro sve oslobodilačke revolucije završile diktaturom, jer je postojao samo elementarni osjećaj slobode, a nedostajalo je shvaćanje slobode. Sloboda se nije rađala kao neposredna posljedica oslobođenja, nego se izvojevala teškim odgajanjem ljudi da nauče biti slobodni. Trebalo je više pokušaja 'oslobođenja' dok je nastalo stanje slobode“.
Jedno je oslobođenje, a drugo sloboda. Oslobođenje je trenutna, usredotočena djelatnost u kojoj osjećaji potiču na djelovanje, a sloboda je trajno stanje koje mora imati razumski temelj da bi se moglo održati. Jer, dodaje Korsky, „osjećaji planu, i kao eksplozija ruše, razum radi polagano i izgrađuje. Sloboda je idealno stanje čovjeka, njegov najuzvišeniji životni oblik, ali mu nije od prirode dana na tanjuru. Dana mu je samo sposobnost da je spozna i da je mukotrpnim radom ostvari. Oslobođenje može ostvariti i narod koji ne zna što je sloboda, u času reakcije na nesnosan politički ili gospodarski poredak; slobodu mogu izgraditi samo ljudi koji su je u sebi proživjeli, i narodna zajednica koja se razumski upućuje prema slobodi, te koja je pripremila bar neke preduvjete za ostvarenje slobodnog društva. Utvrđivanje slobode dugačak je proces, koji tek nakon mnogih pokušaja i neuspjeha može donijeti pravog ploda. Ali taj plod nije nikada posljedica slučajnosti, niti slijepih društvenih i gospodarskih sila (budući da ove uvijek dovode do diktature), nego kruna spoznajnog razvitka, dakle najplemenitije ljudske djelatnosti“.
Posljedice diktature i ropstva su višestruke. Tako zajednica koja je dugo živjela u ropstvu ima sklonost stvaranju životne filozofije koja opravdava takvo ropstvo, te samo daje oduška željama za slobodom, ali se stvarno ne bori za nju. „Ta je zajednica jaka u otporu, voli se buniti, ali ne prelazi u djelatnost. U takvim se zajednicama stvara kolektivni mazohizam, tj. žaljenje samih sebe i mržnja na jače, ali nedostaje djelatna volja za promjenama. Naprotiv zajednice koje su izgubile slobodu, ali su na nju bila naučene, ne uživaju u svojoj nevolji, nego se bore da se oslobode, što je dokaz da hoće idejno i činjenično promijeniti svoj položaj“.
Lijek protiv neslobode i samosažaljevanja Korsky vidi u spremnosti na žrtvu, jer „samo narod koji je prožet revolucionarnom željom za slobodom, dakle koji je spreman boriti se i žrtvovati se da bi se oslobodio, može biti zanimljiv u današnjem svijetu, jer takav narod više nije objekt politike, nego subjekt. Njime ne raspolažu drugi nego je on uzeo u svoje ruku svoju sudbinu“.
Zaista, da je težak put od velikih nesloboda do velikih sloboda pokazuje nam i primjer Hrvatske. Pred nešto više od tridesetak godina Hrvatska je doživjela oslobođenje, ali stvarna i velika sloboda ni danas u Hrvatskoj ne postoji. Nakon stoljeća života u većoj ili manjoj neslobodi, unutar nehrvatskih državnopravnih okvira, hrvatski čovjek nije bio u zastavapotpunosti spreman preuzeti odgovornost za uređenje narodnog i državnog života. Mnogi pojedinci i dalje se boje izraziti vlastito mišljenje. Ljudi se i dalje boje slobode, ali korelata slobode – odgovornosti. Nešto kao u životinjskome svijetu papiga koja je dugo živjela u krletci i nije sposobna za život na slobodi.
Tome je u mnogome doprinijela činjenica da su političko-gospodarske strukture iz bivšeg sustava, zbog neprovedene lustracije, uvelike prenijele svoju moć i u novi sustav gdje dalje nastavljaju nametati neslobodu. Mentalni sklop naslijeđen iz vremena totalitarnih sustava boji se slobode i spreman je svoju slobodu podariti, u zamjenu za sigurnost, prvome gospodaru koji naiđe. A u hrvatskome, i ne samo hrvatskome slučaju, imali smo i primjer da su se bivši komunisti vrlo brzo i formalno vratili na vlast.
Neuspjesi hrvatske države – koji se ponajbolje ogledaju u činjenici masovnog iseljavanja – pritom se u projugoslavenskim krugovima nastoje iskoristi kao argument protiv njezina postojanja. Plasiraju se teze o „propaloj državi“. No i države koje postoje mnogo duže od Hrvatske, imaju danas velike probleme za koje teško pronalaze odgovore. Tim više nemoguće je od države koja ne postoji ni četiri desetljeća očekivati da će biti bez niza problema.
Hrvati moraju početi Republiku Hrvatsku shvaćati kao svoju državu za koju je potrebno puno raditi kako bi postala uređenom zemljom koja ne će tapkati u mraku balkanske krčme. Država nije bankomat, niti je prilika za hajdučiju i krađu. Glasovati uvijek za iste strukture zbog sitne koristi nemoralno je i gadljivo.
Hrvatska država je okvir koji svim Hrvatima treba osigurati slobodu i prosperitet. Ako Hrvati bježe iz svoje države to je svim normalnim ljudima znak za uzbunu. Voditi državu moraju oni najbolji, a ne oni koji laktarenjem dolaze do pune zdjele. Insuficijencija pameti i poštenja u politici dovela nas je u stanje balkanske krčme. U kojoj nikako da se upale svijetla.
Davor Dijanović
