Uloga islamskog kapitala u širenju islama
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 19 Rujan 2024 19:03
Ovaj se osvrt kao i ostali moji noviji osvrti isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi novim načinom širenja islama, koje minulih desetljeća ne počiva na djelovanju islamskih država ili carevina, nego na presađivanju pripadnika islama u nove prostore i na njihovom okupljanju u novim prebivalištima
te na ulaganju gotovine iz islamskih zemalja u novu islamsku političku podlogu ili infrastrukturu u tim prostorima. Islamski kapital sustavno za svoj naum koristi sadašnju svjetsku seobu naroda.
Islam kao vjeru utemeljio je Muhamed (570.-632.). Muhamed je rođen kao Muhammad ibn Abdullah ibn Abd al-Muttalib ibn Hashim u arabijskom plemenu Kurejš (Hašimovići), koje je prebivalo u području Meke. Riječ „muhammad“ na arapskom jeziku znači „hvalevrijedan“. Muhamed je stvorio novu vjeru, kako bi pomirio arabijska plemena, koja su međusobno žestoko ratovala za nadzor trgovačkih putova kroz Arabiju te za mogućnost otimanja tovara trgovcima i vodičima karavana.
Kad je Muhamedovo vlastito pleme bilo nadomak pobjedi u međuplemenskom ratu, Muhamed je vodeći vojsku Medine potukao svoje pleme i poslije pobjede objavio novu vjeru u Alaha, koji od Arapa traži uspostavu trajnog mira. Riječ islam (arapski korijen S-L-M) znači mir, čistoću, podlaganje i poslušnost. Muhamaed je od Arapa tražio poslušnost Alahu i dobio ju je. Ukratko, Muhamed je na prostoru, na kojemu su živjela brojna plemena napravio političku tvorevinu, koja je graničila s dvjema carevinama: bizantskom i sasanidskom. (U tim carevinama je bilo mnogo arabijskih useljenika.) Muhamed je od pripadnika plemena napravio podanike nove države.
Muhamed je napravio pomirbu Arapa, ali je ujedinjenje arabijskih plemena iz njih oslobodilo silnu političku i osvajačku energiju. Islam je Arapima dao veliku političku silu. Muhamed je među Arapima uspostavio teokraciju ili bogovlađe, postavio politički sustav, koji je bio primjeren okolnostima i vjernicima nove vjere propisao pravila ponašanja.
Kako bi zajamčio postojanost novom, osobitom političkom sustavu, Muhamed je odredio da novom političkom tvorevinom, „zajednicom vjernih“ ili umom (ummah), upravlja jedan od muževa iz Muhamedove šire obitelji. Muhamed je tako postupio jer nijedan od njegove trojice sinova nije preživio djetinjstvo. Tako je prvi upravitelj ume ili kalif (sljednik) bio Muhamedov tast ili punac Abu Bakr, koji je vladao samo dvije godine. Po želji samog Abu Bakra naslijedio ga je Umar, isto iz Muhamedova plemena, koji je vladao deset sljedećih godina.
Pod kalifom Umarom počela su arapska osvajanja. Palestina i Sirija napadnute su 634. godine. Arapi su zauzeli Damask već 634. godine nakon samo četiri tjedna opsade. Uspjela opsada Jeruzalema vođena je 636. i 637. godine. Perzija je napadnuta 635. godine, a Egipat 639. godine. Arapi su osvajali Iberijski poluotok od 711. do 756. godine. Cijela sjeverna Afrika bila je osvojena do 781. godine. Arapi su do 651. godine svladali Sasanidsku Carevinu, koja je bila Muhamediscrpljena dugotrajnim ratovanjem s Bizantom, a koja se protezala Mezopotamijom, Perzijom, Kavkazom i dijelom Afganistana. Arapi su 680. godine zauzeli Transoksaniju, područje sjeveroistočno od rijeke Oksus, kojemu su pripadali gradovi Buha-ra i Samarkand. Arapska Carevina se protezala od Pirineja do Indije.
Arapi su se 732. godine sukobili s Francima kod mjesta Poitiersa i Toursa u današnjoj Francuskoj, ali je arapsku vojsku, koja je brojila 80.000 vojnika potukao franački knez Karlo Martel (688.-718.-741.), koji je predvodio 30.000 oklopljenih konjanika, koji su se borili mačevima i sjekirama. Poslije poraza kod Poitiersa, Arapi nisu navraćali u Francusku.
Arapska vladavina golemim osvojenim prostorom i mnogim narodima bila je obilježena uspostavom u zaposjednutom prostoru arapskog načina života, arapskih običaja i nove vjere islama. Arapi nisu od novih podanika izričito tražili prihvaćanje islama, ali su tražili plaćanje glavarine (džizije) od podanika koji ne bi prihvatili islam. Tako je porezni sustav pomagao poislamljivanje pučanstva u novoosvojenim zemljama. U tomu je uloga arapske politike, države ili carevine bila presudna. U osvojena područja prirodno je prvo dolazila arapska vojska, a poslije nje porezna uprava.
Od prve četvorice kalifa (sljednika) samo je Abu Bakr umro naravnom smrću, iako su sva četvorica bili iz Muhamedova plemena. Ostali su bili ubijeni. Prijepori i sukobi među Arapima doveli su do uspostave odvojenih kalifata. Najpoznatiji su bili kalifati loze Rašiduna (632.-661.), loze Umajada (661.-750.), loze Abasida (750.-1517?) i kalifat loze Fatimida (909.-1171.) u sjevernoj Africi. Loza Umajada dugo je držala kalifat u Cordobi (929.-1031.). Može se reći, da su prijepori među poznatim lozama izbili čim su koncem osmog stoljeća prestala osvajanja tuđeg prostora, kad novog prostornog plijena više nije bilo.
Stoga se je moglo dogoditi to, da tursko-perzijski sunitski Seldžuci, koji su se bili spustili od Aralskog jezera uspostave 1037. godine svoju Veliku Seldžučku Carevinu. Ona je zauzimala do 3,7 milijuna četvornih kilometara prostora u Perzijskom zaljevu, Anatoliji, Levantu i Središnjoj Aziji. Seldžučka Carevina trajala je do 1308. godine, ali je od 1194. godine bila skučena na dio Anatolije. Tijekom opadanja Seldžučke Carevine obnovljen je Abasidski Kalifat, koji su dokrajčili Mongoli 1258. godine.
Početkom osmog stoljeća počeli su nemiri u španjolskoj pokrajini Asturiji, koja je bila pod vlasti Umajada. Razlog nemirima bilo je povišenje poreza. U bitci kod Kavadonge 722. godine predvodnik pobune Pelayo od Asturije potukao je emira Anbasu ibn Suhayma Al-Kalbija. Ta se godina smatra početkom Rekonkviste ili ponovnog osvajanja Španjolske. Pelayova loza je opstala i postupno je širila prostor Asturije, dok Kraljevina nije zauzela cijeli sjeverozapad Španjolske. Prostor Asturije je dodatno proširen za vladavine Alfonsa II., koji je 798. godine provalio u Lisabon i opljačkao ga. Cijela Španjolska je bila oslobođena od arapske vlasti istom 1492. godine.
Godine 1095. počeli su Križarski ratovi na molbu bizantskog cara Aleksija Komnena papi Urbanu II. Papa je na Općem saboru u Clermontu proglasio prvi križarski rat, koji je kao rezultat imao križarsko osvajanje Jeruzalema 1099. godine. Kršćanski ratnici imali su i druge značajne uspjehe. Car Aleksije je križarski rat nazivao hodočašćem u Jeruzalem pod oružjem.
Međutim, na Bliskom istoku, u „islamskom“ prostoru, koji su slabo nadzirali i branili arapski kalifati, pojavila se je nova sila, Seldžuci, koji su do nogu potukli križarsku vojsku u drugomu križarskom ratu 1147. i 1148. godine. Međutim, Seldžučka Carevina je počela propadati sredinom dvanaestog stoljeća. Koncem stoljeća Seldžučka Carevina bila je zamijenjena arapskim sultanatima i na istoku i na zapadu, a zadržala se do 1308. godine samo kao Rumski Sultanat, oko kojega se je prostorno obvijala Bizantska Carevina. Tijekom dvaju prvih križarskih ratova dobro je napredovala Rekonkvista na Iberijskom poluotoku.
„Kratkotrajna“ vladavina Seldžuka pokazala je: (1) opadanje arapskoga islamskog sustava vlasti do mjere, da su udaljeni Europljani mogli ozbiljno zadrijeti u islamski prostor i (2) privremenu snagu Seldžuka, koji su toliko suzbili privremenu vlast Europljana na Bliskom istoku, da su Europljani morali upriličiti nove križarske ratove. Slabost Seldžuka pokazala se je u tomu, što oni nisu uspijevali širiti islamski prostor, koji su ranije namaknuli Arapi.
Arapi su napravili islamski prostor na Bliskom istoku, u središnjoj Aziji i uz južne i zapadne obale Sredozemnog mora. Kad je riječ o „islamskom“ prostoru Seldžuci su „došli na gotovo“: oni nisu širili zatečeni islamski prostor. Međutim, dolaskom Turaka na Bliski istok smjer širenja islamskog prostora se promijenio. Turke je sprva predvodio Osman I. Gazi (1258.-1281.-1326.). (Riječ gazi znači „muslimanski ratnik“.) Osman je kao emir utemeljio osmansku lozu i bio je prvi sultan Osmanske Carevine. Osman je širenje islamskog prostora i svoje carevine u opreci s Arapima (i Seldžucima) usmjerio prema Europi. Turci su pod Osmanom bili obuzeti „čežnjom za Europom“ (Drang nach Europa).
Osman je počeo kao vladar seoca Sogut i predvodnik malog plemena na granici Bizanta i Seldžučke Carevine. Bio je vazal seldžučkog sultana. Pripadnici plemena izvodili su pljačkaške provale u bizantski prostor. Iako je Osman bio istanbulmusliman, većinu njegovih dvorskih dužnosnika činili su kršćani, ponajviše Grci. Osman se 1299. godine proglasio samostalnim vladarom. Godine 1301. pobijedio je bizantsku vojsku kod Nikopola u Armeniji, a 1307. godine kod Burse na obali Mramornog mora. Turci su izbili i na Crno more.
Osmanov sin Orhan I. (1281.-1323.-1362.) premjestio je 1326. godine prijestolnicu Turske Carevine u Bursu. Orhan je svim silama nastojao ukloniti bizantsku vlast iz sjeverozapadne Anatolije. Orhanov sin Murat I. Pobožni (1326.-1362.-1389.) premjestio je prijestolnicu iz Burse u Edirne (Adrianopol) u Istočnoj Traciji u Europi 1369. godine i ondje se prijestolnica nalazila do 1453. godine. Tad je Mehmed II. el-Fatih (Osvajatelj, 1432.-1444.-1481.) premjestio prijestolnicu carevine u Konstantinopol (Istambul, Istanbul, Islambol = Islampol = islamski grad) poslije pada glavnog grada Bizanta u turske ruke. Murat I. poginuo je u bitci na Kosovu polju.
Međutim, pravi osvajatelj Europe bio je Sulejman Veličanstveni (1494.-1520.-1566.), koji je preuzeo prijestolje 1520. godine, zauzeo Beograd i za Turke ponovo osvojio Jajce 1521. godine, pobijedio Austrijance na Mohačkom polju 1526. godine i opsjedao Beč 1529. godine. Sulejman je umro pod Sigetom uoči povijesne bitke. Sulejman je od Turske Carevine napravio pomorsku velesilu, koja je protjerala Europljane iz istočnog Sredozemlja, a Red sv. Ivana s Rodosa. (Ivanovci su se bili premjestili na Maltu.) Sulejman Veličanstveni je glavnu opasnost za Tursku vidio u Katoličkoj Crkvi pa je financijski pomagao njemačke evangelike i u Istanbulu priličio molitve za zdravlje i uspjeh Martina Luthera.
Sulejman je 1536. godine s francuskim kraljem Françoisom I (1494.-1515.-1547.) napravio strategijski savez, po kojemu se sva trgovina između Europe i Turske Carevine vodila putem francuskih trgovaca. Usto, Francuska i Turska su izvodile zajedničke pomorske zahvate u Sredozemlju. Turska vojna mornarica pod zapovjedništvom Hajrudina Barbarose zimovala je u Toulonu 1543.-1544. godine, poslije francusko-turskog opsjedanja Genove. Za vladavine Henryja II. (1519.-1547.-1559.) francuske i turske snage zauzele su Korziku. Francusko-turski savez bio je najduži savez koji je Francuska ikad sklopila.
Vrijedno je ponovo spomenuti ulogu islamskih carevina u širenju islama. Islamske države su se brinule za širenje islama. Tako i sad na Bliskom istoku te u središnjoj Aziji, sjevernoj Africi i dijelovima Europe (u dijelovima Bugarske, Srbije, Crne Gore, BiH i Makedonije te u Albaniji i Kosovu) žive muslimani. Islam je sprva u nove krajeve dolazio s oružjem islamskih carevina.
Dok je tursko gospodarstvo bilo i ostalo utemeljeno na poljoprivredi, zanatima i trgovini, Europa se počela naglo tehnološki razvijati. Prvi razlog tomu su bili unutarnji europski ratovi. U Francuskoj su se u drugoj polovici petnaestog stoljeća počeli lijevati topovi od bronce s kuglama od bronce, koje su imale veliku točnost pogađanja meta. Francuski kralj Karlo VIII. (1470.-1483.-1498.) provalio je u Italiju 1494. godine s takvim topovima, koje su vukle zaprege brzih islamkonja i u par tjedana stigao do Napulja. Otad su se u Europi promijenili i način ratovanja i financiranje vojske. (Mehmed II. je osvojio Konstantinopol izbacivanjem golemih kugli od klesanog kamena iz topova, koje je pod zidinama grada lijevao Jörg iz Nürnberga.)
Drugi razlog promjenama bila je europska potraga za srebrom i zlatom kao sredstvima plaćanja, posebice u međunarodnoj trgovini. (Europljani su bili potrošili dragocjene kovine na domišljene i istančane proizvode od porculana, svile, jantara, slonovače i od drugoga vrijednog gradiva, koji su uglavnom dopremani iz Kine.) Potražnja za zlatom, ali i pritisak Turske Carevine s jugoistoka i iz sredine Europe stvorili su na zapadu Europe potrebu istraživanja svjetskih mora i osvajanja drugih kontinenata. Godine 1492. kad je okončana Rekonkvista otkrivena je Amerika. Europa se počela mijenjati i bogatiti, a Osmanska Carevina je postupno slabila.
Europske atlantske zemlje (Portugal, Španjolska, Engleska, Francuska, Nizozemska) su se bile naveliko upustile u kolonijalna osvajanja, koja su Europi donijela novo, priželjkivano bogatstvo i nova osvojena područja. S vremenom su mnoga područja, koja su svojevremeno osvojili Arapi i Turci, postajala posjedima europskih sila. Primjeri za to su sjeverna Afrika, središnja Azija, dijelovi Indije i Kavkaz.
S vremenom su Turci bili protjerani iz središnje Europe odnosno na prostor južno od Dunava i Save. Potiskivanje Turaka predvodio je knez Eugen Savojski (1663.-1736.), koji je pobjedom kod Sente 1697. godine prisilio Turke na uspostavu mira sporazumom u Srijemskim Karlovcima iste godine. Prije toga, poljski kralj Jan Sobieski raspršio je 1683. godine tursku opsadu Beča.
Europa i Amerika su koncem osamnaestog stoljeća počele industrijsku revoluciju, koja se je temeljila na uporabi pregrijane pare kao pogonske sile, koja je stvarana u novoj vrsti postrojenja, u kojima je sagorijevao ugljen. Došlo je do postavljanja željezničkih mreža na kopnenim prostranstvima, koje su za razliku od pomorskog prijevoza Zapadu omogućila prodor u dubinu kontinenata, na kojima su Europljani ranije osvajali samo obale i uske obalne pojase. Primjerice, Rusija je izgradila Prekosibirsku željeznicu od Moskve do Vladivostoka u vremenu od 1891. do 1904. godine u duljini od 9.300 kilometara.
Tehnološki razvitak, kolonizacija drugih kontinenata i industrijska revolucija donijeli su europskim državama, europskim korporacija i europskim ljudima bogatstvo odnosno obilje. Na drugoj strani islamski svijet je pao u opće siromaštvo, a ratislamske države su postale nemoćne. Posebno je slabo stajala nekad silna Osmanska Carevina, koju su pod konac devetnaestog stoljeća europski političari i mediji nazivali „bolesnikom Europe“. Konačno, Osmanska Carevina je propala u Prvomu svjetskom ratu, kao što su propale i Ruska Carevina, Austrijska Carevina i Njemačka Carevina. Dok se Rusija poslije velike Oktobarske revolucije i građanskog rata u njoj obnovila kao velesila, Njemačka Carevina je spala na Vajmarsku re-publiku, Austrijska Carevina na sitnu Austriju, a Osmanska Carevina na Republiku Tursku.
Razlika u bogatstvu i snazi Europe te islamskog svijeta bila je upadljivija poslije Drugoga svjetskog rata kad se je i Amerika uključila u svjetsku politiku. Počelo se je govoriti o Zapadu, koji je predvodila Amerika i o ostatku svijeta. Veliki dio „ostatka“ svijeta prihvatio je komunizam kao politički sustav i počeo se skupno odupirati Zapadu. Međutim, islamske zemlje iz vjerskih razloga nisu mogle prihvatiti bezbožni komunizam pa su ostale bez obrane i Zapad im je počeo gospodariti. Iako su mnoge islamske zemlje pristupile Pokretu nesvrstanih zemalja, ipak je znatan broj islamskih zemalja pao pod snažan utjecaj Amerike i svjetskog kapitala.
Nezadovoljni gospodstvom Amerike i svjetskog kapitala ljudi u islamskim zemljama su se počeli povlačiti i uvlačiti u islam kao vjeru. Prestankom Osmanske Carevine ponovo su ključnu ulogu kao os islama dobila islamska sveta mjesta Meka i Medina. Utemeljen je niz islamističkih pokreta, koji su počeli uspjelo djelovati. U islamskom svijetu se pripravljala vjerska, islamska obnova koja je imala snažan politički vidik. U Iranu je uspjelo izvedena islamska (šijitska) revolucija, kojom je 1979. godine stvorena Islamska Republika Iran. Slobodan sam reći, da je stvoren „zaljevski islam“.
U vrijeme otvorenog i slobodnog pretresanja u islamskim zemljama islamskih pitanja i uloge islama u svijetu, SAD su upriličile niz ratova s islamskim zemljama Južne Azije i niz obojenih revolucija upravo u islamskim zemljama. Obojene revolucije su vodile „pregradnji“ islamskih država odnosno stvaranju u njima političkih sustava poćudnih Americi. Međutim, islam je na taj američki izazov odgovorio stvaranjem Islamske države Iraka i Levanta, koja nije opstala, ali koja se je pretvorila u trajnu islamsku revoluciju. Revolucijsko nastojanje se premješta iz države u državu pri čemu ISIL svojim nasilnim sredstvima potiče islamske narode diljem svijeta da uvide vrijednost islama za svijet. ISIL podgrijava islamstvo kao politički pokret i kao političku silu. Nije li islam od početka bio politički pokret i politička sila? Nijedan se sustav uvjerenja ne može rasplesti od politike. U jednom od prethodnih osvrta sam napisao, da je „Isus iz Nazareta svoju crkvu utemeljio kao politički pokret“, a ne kao vjersku ustanovu.
Neposredno prije Prvoga svjetskog rata Kraljevska mornarica je ugljen zamijenila naftom kao pogonskim gorivom za razarače i podmornice. Primjer Britanije slijedile su SAD. S vremenom su i vlasnici trgovačkih brodova počeli naručivati brodove s pogonom na naftu. Otad je nafta zamijenila ugljen kao strategijsko gorivo. Budući da su pronađene silne pričuve nafte na Bliskom istoku, koji se je nalazio na glavnim svjetskim trgovinskim putovima uz koje su bila pomorska uporište velikih svjetskih sila, to područje je postalo najvažnije i najosjetljivije područje svijeta.
S vremenom se je golem slobodni kapital nakupio u zemljama koje su proizvodile naftu. Osim toga, nafta je postala izvanrednim strategijskim oružjem, kako su pokazale „naftne krize“ 1951.-1954. godine (Abadan), 1973. godine kad je cijena nafte porasla 400 % i 1979. godine kad je cijena nafte porasla 100 % ili kao što je pokazao tekući dogovor Saudijske Arabije i Rusije o smanjenju proizvodnje nafte, po kojemu je cijena nafte već par godina na razini od oko 80 američkih dolara.
Za potrebe ovog osvrta važno je to da su mnoge zaljevske, arapske i islamske zemlje bogate naftom nakupile golem slobodni kapital. Zaljevski „šeici“ nisu više samo pripadnici mjesnih kraljevskih obitelji ili vladari manjih država, nego i pravi kapitalisti, koji kao i ostali kapitalisti ulažu svoje bogatstvo u to, što će im donijeti pravi dobitak, koji ne mora uvijek biti financijski. Mnogi bogati muslimani ulažu svoje bogatstvo u širenje islama, posebice u širenje i jačanje islama dolaru Europi i u SAD. Tako mnogi bogati muslimani ili islamski kapitalisti diljem svijeta slijede „čežnju za Europom“ ili „čežnju za Zapadom“, kakvu su imali vladari osmanske Turske.
Pred našim očima se obavlja zamjena nekadašnje uloge islamskih kalifata, država ili carevina u širenju islama ulaganjem islamskog kapitala u presađivanje pripadnika islama u Europu i Ameriku i u njihovo okupljanje u novim prebivalištima te ulaganjem gotovine iz islamskih zemalja u novu islamsku političku podlogu ili infrastrukturu na tim prostorima.
Kao što je dosad svjetski kapital nakupljen u SAD nemilice prodirao u sve zemlje svijeta i sustavno, ali zakonito potkopavao zatečene životne zajednice, tako sad islamski kapital sustavno, ali zakonito podriva zatečene i umorne životne zajednice u zapadnim zemljama. Usto, u zapadnim zemljama postaje sve jačim svjetonazor, koji po želji zapadnog kapitala promiču udruge građanskog društva i po kojemu treba prihvaćati sve došljake kako god oni postupali u novom zavičaju. Takav stav građanskih udruga slabi zapadne narode, ali zapadnom kapitalu nije uopće stalo do naroda. Nasuprot tomu, islamskom kapitalu je stalo do islama i do „zajednica vjernih“, koje on zdušno presađuje na Zapad. Neka se nitko ne čudi, što će se u skoroj budućnost zapadni narodi okrenuti protiv kapitala i kapitalizma.
