Javnost za zbivanja u SDP-u ima interesa koliko i atentatori u SAD-u za Kamalu
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 26 Rujan 2024 13:06
U SDP-u su održani izbori i nikog za to nije previše briga. Kad se u Engleskoj ili SAD-u, pa čak i u zemljama poput Francuske, održavaju izbori za šefa bilo koje od dviju vodećih stranaka, to bude vijest u cijelom svijetu, i Hrvati to prate. A SDP je pomalo zapostavljen, javnost, kako se čini, za zbivanja u SDP-u ima interesa koliko i atentatori u SAD-u za Kamalu Harris. Svi samo pucaju po Trumpu.
No izgleda da je ekipa u toj stranci napokon došla do onog o čemu godinama pišem – do toga da je SDP dosadan, ideološki nedefiniran, generalno nezanimljiv, vječni drugi i nakrcan istim starim kadrovima koji ga vode već desetljećima, bez i jednog stvarno karizmatičnog i zanimljivog novog lica. Ima nešto mladih snaga, ali se baš ne ističu.
Siniša Hajdaš Dončić gotovo je siguran pobjednik u predstojećem drugom krugu izbora. I ne mogu se ne složiti s Mirandom Mrsićem koji kaže kako Dončić “nije budućnost SDP-a, to je povratak na staro”. A Dončić pak kaže kako je SDP potreban Hrvatskoj i kako želi da SDP bude prva, a ne druga politička stranka u Hrvatskoj. Istina je da je Hrvatskoj potrebna ozbiljna, pomalo konzervativna i tradicionalna lijeva stranka poput SDP-a, ma kako to kontradiktorno zvučalo. Za razliku od lijevozelenih woke alternativaca koji stvarno nikom ne trebaju i koji su se svagdje pokazali kao ogroman promašaj, od grada Zagreba preko Njemačke do Pariza i San Francisca.
No ja ne vidim što Hajdaš Dončić može promijeniti. Osim vodstva zagrebačkog SDP-a, ne tako davno najjače stranačke organizacije u državi, ne samo SDP-ove, nego bilo koje stranke. Zagrebački SDP je istrunuo, ne radi ništa, a v. d. šefa partije u Zagrebu se uhljebio kod Tomice i boli ga đon za vođenje stranke. I to je slika SDP-a danas. Ljudi bez ambicije, zadovoljni time da žive u nečijoj sjeni dok god su materijalno osigurani, bez ideja, bez jasno definirane ideologije. Svega su toga i oni sad konačno postali svjesni, sve se to moglo čuti i prije ovih izbora u SDP-u. Ali kao nekad u SFRJ, sve ostaje na pričama u stilu “drugarice i drugovi, mi moramo ovo i moramo ono”, bez konkretnog učinka. Usto, SDP je dodatno opterećen frakcijskim borbama koje ne prestaju još od Milanovića, skandalima poput onog na lokalnim unutarstranačkim izborima u Splitu gdje su “glasali” i SDP-ovci koji na izbore uopće nisu izašli (netko ih je zaokružio!), pa su zbog skandala, a službeno zbog nepotpune dokumentacije, poništeni. Da nema tog sramoćenja, sve bi bilo neizrecivo dosadno. Sad SDP-u ostaje iduće četiri godine govoriti o svom poštenju, u koje malo tko vjeruje, i nadati se da će Plenković završiti kao Sanader. U ovom trenutku, ja ne vidim drugog načina da oni u dogledno vrijeme dođu na vlast, naročito ne s isluženim i blijedim, nezanimljivim Hajdašem Dončićem na čelu. Račan je bio karizmatičan, Milanović živopisan, recimo to tako, a svi nakon toga su poput onih sivih socijalističkih “funkcionera” koji su se stalno motali po ekranima a da nikad nikog nisu zainteresirali za to što govore. Jer nikad nisu rekli ništa važno ni zanimljivo.
Nove izmjene novog zakona
Uvođenje novih poreza uvijek je nepopularno, zato se radi u prvoj godini mandata. Plenković to očito zna: nakon izbora se dižu porezi, uvode nepopularne, ali često nužne mjere, a prije izbora se dijele povišice i režu vrpce. No porez na nekretnine u Hrvatskoj je posebno nepopularan, iako takav porez postoji u gotovo svim državama svijeta, s izuzetkom nekih postkomunističkih gdje su stanovi ionako do devedesetih bili državni. Osobno, smatram da je pravednije oporezivati imovinu nego rad, naravno po progresivnoj stopi, i tako da imovina do nekog iznosa, recimo stotinjak tisuća eura, bude neoporeziva. Odnosno, da sirotinja koja mora raditi plaća manje, a oni koji imaju milijune u nekretninama, ušteđevini i dionicama plaćaju više. Ali to nije baš popularan stav u državi u kojoj četvrtina stanovnika ima drugu nekretninu i brojni žive od rente.
No svakako je dobro da je Plenković prepustio lokalnim jedinicama – koje će taj porez i ubirati, u konačnici – da same odrede hoće li ga uopće uvesti i je li im potreban. Pa ako uvede i malo reda u sivo i crno tržište stanova koji se rentaju na crno, to će biti dobro. Ono što je loše jest da nije napravljena procjena vrijednosti nekretnina prije uvođenja takvog poreza jer, ponavljam, on mora ići isključivo prema vrijednosti nekretnina u nečijem vlasništvu, a ne prema broju nekretnina i tome jesu li prazne ili u njima netko živi. Ako netko ima kuću vrijednu pola milijuna eura, a ne može godišnje platiti par stotina eura poreza na nju, ili možda tisuću ili dvije, od čega taj uopće održava tu kuću?
Uostalom, velika većina tog poreza prikupljat će se u lokalnim jedinicama u kojima na vlasti nije HDZ. Pa ćemo po potezima Zagreba, Splita, Rijeke i drugih gradova i po tome koliko će poreza udariti svojim građanima na nekretnine bar znati s kim stvarno imamo posla i koliko su “socijalno osjetljivi” stvarno socijalno osjetljivi. Neću biti nimalo iznenađen ako najveće poreze udare upravo oni lijevi i ljeviji, zeleni i zeleniji. Socijalno osjetljivi. I to sirotinji.
Marcel Holjevac/7dnevno
