Porfi je navodno otvarao usta, ali nije pjevao
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 03 Listopad 2024 17:10
Prerano sam u prošlim Hrvatskim kronikama bio otpisao rujan, što ga je razgnjevilo pa stao udarati gromovima i munjama. Usred mrkle noći (Feruz paša iz sna skoči) tresnuo munjeviti grom metar od kuće, čuo se prasak i lom staroga bora, koji je obzirno pao tako da ne uništi krov, doduše isto tako star i sluzav od mahovine. Eto sreće. Mak i Tor dotrčali do mene, pitaju koji je to vrag, a ja velim bit će toga još.
Umirujem ih pjesmicom iz djetinjstva: Grmi , sijeva, vrijeme se mijenja, a Ciganke varošanke još iz sela nema. Pred jutro ih obuzme san, do doručka sve zaboravljaju, jer pamte kao ribice u akvariju. Ili kao Hrvati. Blago njima.
Ipak ima budnih ili u zadnje vrijeme probuđenih naših novinara i povjesnika, razbuđenih u trenutku kada smo mislili da je postkomunistička falanga potpuno preuzela hrvatske medije, družba uporna u krivotvorenju prošlosti ili barem prešućivanju. A da je gotovo uspjela uvjeriti mlade i nevine ljude u šarmantnu jugoslavensku priču, točno je, ili tačno, kako bi rekao Tačko. U zadnjih desetak ili više godina o sadističkoj Komunističkoj partiji i njezinu neprikosnovenom vođi ne bijaše baš previše negativnih napisa, prevladavali su oni o nasmiješenom zlikovcu u poznijim godinama, u društvu poznatih europskih i američkih glumaca, a ljubitelji Jugoslavije i Tita lukavo su današnjoj mlađariji prodavali slobodarske rock i slične glazbene sastave, trudeći se prešutjeti da je najveći sin tada već ležao u sarkofagu. No dobro, nije da se nije tu i tamo provukao napis o Golom otoku, nešto manje o Bleiburgu, svojedobno otkriće Hude jame malo je potreslo i protreslo suvremene boljševike i podsjetilo na opseg zločina, pogotovo u Sloveniji, ali je dan znak da se previše ne kopa, što se manje kopa, brže će se opet zaboraviti, a mi idemo na lakše teme, politička prepucavanja, nogomet i modu.
Kadli, kupim ja u nedjelju ujutro novine koje izlaze navečer i listam, zgrožen. Baražni napad na Partiju, Tita, Rankovića, Kardelja, sve svece jugoslavenske komunističke revolucije. Pa je li moguće! U masovnom i masivnom glasilu. Te da su bili zločinci, da su pobili više ljudi nego obje atomske bombe bačene na japanske gradove. Malo ih eskulpira što su pobili uglavnom Hrvate, to se već nekako može oprostiti, ali ipak! Na djelu je, znači, kontrarevolucija.
A što sam u stvari pročitao, sebi i mojim životinjama? Da kreće televizijska nizanka o Partiji, autora Gordana Malića, u cenzurakojoj će očito sve ljepote partijske prakse jugokomunista u svim razdobljima biti do u tančine analizirane, nizanka s poslaganim truplima na kojima je stvorena čudovišna oligarhijska država, navodno proleterska. Na leševima stotina tisuća muškaraca, žena i djece. Krvava represija koja je trajala, nešto smanjenog intenziteta, do svršetka osamdesetih, u pravilnim valovima. Do prekida hrvatske šutnje 28. veljače 1989., a i tada (nam) je prijetilo hapšenje, još ne i uhićenje.
Represija se ubacila i u napredno zakonodavstvo, naravno. Oni koji su bili preglasni i svašta pričali, pjevali i vikali, potpadali su pod čl. 133 Krivičnoga zakona SFRJ, koji govori o verbalnom deliktu. Taj su članak očito preuzele neke države nastale nakon propasti naddržave, recimo Srbija koja radi „spiskove“ (Dačić) onih koji ne misle dobro o režimu, pa to i kažu. A kako stojimo s Hrvatskom? Potpisnik ovih redaka je zajedno s Milovanom Šiblom i tadanjom pravnicom u Ministarstvu informiranja, danas poznatom odvjetnicom, pisao prvi zakon o informiranju nakon komunističkoga razdoblja. Verbalni delikt je ukinut. Druga je stvar što su desetljećima poslije u slobodnoj, suverenoj itd. žmugleri uspjeli u druge zakone i nadzakone ubaciti razne termite, to jest termine poput klevete, uvrjede, mržnje, podveli ih pod kaznene „predmete“, pa danas svaka budala može dovesti pred sud onoga tko joj se ne sviđa, ne pred građanski nego baš kazneni gdje se dijele osude na robiju.
Pri tome, ustanovljeno je da su osobito na općinskim i županijskim sudovima neki suci i sutkinje (nadam se u manjem broju) našli u ladicama onaj jugoslavenski zakon o verbalnom deliktu, čl. 133, pa ga izvukli i temeljem njega presuđuju. Nisu pratili promjene. Pa sada imamo što imamo, recimo presudu novinaru Marku Juriču, prvo na zagrebačkom kaznenom, a onda i na bjelovarskom (?) županijskom. Zašto bjelovarskom, nemam pojma, tražim na međumrežju i nalazim da bjelovarski „rješava žalbe općinskih sudova“ (Kojih? Svih u Hrvatskoj?), a to je ili zabuna ili ne znam čitati. Nije važno. Uglavnom, kao što znate, Jurič je osuđen na deset mjeseci zatvora, doduše uvjetno, ako bude dobar barem dvije godine i ako se ne bude bavio novinarstvom. Ako ne, ide na robiju. Presuđeno mu je temeljem čl. 133 Krivičnoga porfirijezakona SFRJ, ili suvremene hrvatske inačice. Autor Hrvatskih kronika u mnogo je navrata upozoravao da se verbalni delikt vraća na velika vrata, poučen i vlastitim iskustvom. Doduše, ja se nisam ogriješio o Porfirija, ali dođe na isto. Veliki je krimen Juričev što ima smisla za ironiju, za satiru, a ta na sudu ne prolazi. Samo mržnja. Sudovi mrze satiru. Mrze i istinu. Glede Porfirija mogli su se i sami raspitati, zaključiti da je navodno otvarao usta ali nije pjevao, dočim je odmah po dolasku u Srbiju nastavio otvarati usta, ali i pjevati i govoriti vrlo tečno, te se lijepo i brzo uključio u srbijanska posla, srpski svet i najavu promjena granica, na zaprepaštenje svojih zagrebačkih, hrvatskih uglavnom obožavatelja, lakovjernih naših jadnika. Pa je čak jedan od tih, povjesnik znani, ha, priznao da je prevaren i razočaran. Ah, samo što se nisam rasplakao. Naime, sada i takvi prešutno priznaju da je riječ o četničkom navijaču, štoviše igraču, pa i treneru. Te da ona o popu Đujiću nije bila samo razbluda u veselom društvu, nego se slavio koljač s Dinare. (Što opet vodi prema zvjerstvima četnika u Hrvatskoj, u vrijeme Drugoga rata, pa bi za mlađu publiku trebalo snimiti i seriju o četnicima u hrvatskim područjima, ne samo povijesnim, kako bi sve bilo jasnije.) Elem, zbog srpskoga Porfirija koji je protagonista tih zločina (šutke?) slavio, hrvatskoga se novinara šalje na robiju, podmuklo uvjetno. Pa recimo i da je zagrebački općinski kazneni sud svojedobno imao lijepo mišljenje o Porfiriju, zar nakon svega što je ovaj pokazao kao patrijarh ne bi bilo isto tako lijepo da se županijski sud u Bjelovaru! malo propitao, zaključio da je Porfi doista profi četnik i to oštar. Sudovi su očito nezavisni od politike, ali na krivi način – ne prate politiku, pa je tako, anegdotalno, sutkinja koja je mene osudila po članku 133 (?) rekla ni manje ni više da nikada nije čula za puč u vrijeme Domovinskoga rata, to jest pokušaj puča pod kodnim nazivom MM.
A ništa. Marku Juriču preostaje da se srdi i da se presuda poništi na višoj instanci, što će potrajati, znajući naše pravosuđe. U međuvremenu mora paziti što govori ili se odreći novinarstva i samoga sebe. Srpsko narodno vijeće koje ga je drukalo kaznenom sudu, može biti zadovoljno. Kao i dično novinarsko društvo, u svojemu vrhu porfirijansko i nimalo hrvatsko. A na hrvatskom pravosuđu ostaje ljaga o kojoj će se govoriti desetljećima.
Malo me je ipak uzdrmao Mak, kada je bila riječ o Porfirijevoj najavi promjena granica. „Čuj, gazda, treba drukčije razmišljati. Možda je ipak taj Porfi mislio na neke promjene nama u korist. Hrvatima! A što ako je ciljao na istočni Srijem, morti drži da ga treba vratiti Hrvatskoj?“ (Izbacio sam ga na dvorište.)
Nego, kakvo je mišljenje o tome slučaju u hrvatskom iseljeništvu, koje je imalo čast nedavno ugostiti visokopozicionirane hrvatske političare? Htjeli bi se mnogi od njih, valjda, vratiti u svoju Hrvatsku, modernu i demokratsku, ali kada čuju da bi mogli pred kazneni sud ako nešto bubnu uz iće i piće, vjerojatno odustaju.
Idemo u ostale recentne događaje. I tu se osjeća omanji uzmak jugoslavenskih revolucionara, koji za sada šute, ali će progovoriti prvom prilikom. Nema revolucionarne šutnje! Govorim, naime, o novoj stranci iliti stranki (ono stranci podsjeća me uvijek na tuđince). Nije mi bilo drago da se Domovinski pokret tako brzo raskolio, to jest da su od njega odustali neki članovi, pa stvorili Domino. Malo me je utješilo što se pokazalo da su odmetnici na istom desnom kursu, rečeno starim rječnikom, da imaju grb s prvim bijelim, da spominju dom i domovinu. Na čelu im je Radić, kojemu ne bih savjetovao da ode u srbijansku Narodnu skupštinu ili kako se zove, i uopće u Beograd, jer ako više nema Račića, svakako ima Dačića. Zgodno je i to da za predsjedničke izbore nudi gospođu Lozo, budući da se tako povećava loza mogućih predsjednica RH, ma ima sada više kandidatkinja nego kandidata, što je prije bilo nečuveno. Znači, Primorcu i Milanoviću izaći će na megdan Amazonke, pa očekujem da se barem jedna nađe u drugom krugu. Naša Kamala. U svezi s Primorcem, samo jedna primjedba: imamo sada dva Primorca, financijaša i znanstvenika kandidata. Pa što, reći ćete. Pa to da nema ni jednoga Zagorca.
Glede kulture, prilično je živahno, ako ne više na morima onda na kopnima, premda ni more još nije reklo zadnju. Eto u Splitu Mediteranski festival knjige ili knjiga, koji svi podržavaju – osim Splita, odnosno njegove velevlasti. Naša posla. Također čitam riječi šefa svih nakladnika o stanju u sektoru, spominje i Verbum ali veli „to je privatna inicijativa“. A ostali su nakladnici valjda državna. Možda nisam dobro pročitao. Ne spominje Nakladu Bošković, koja objavljuje recimo (pokojnoga) velikana Luka Paljetka, gotovo je jedina nakladnička kuća od Rijeke do Dubrovnika. Postoje i dobrodošli napori, poput Gradske knjižnice Kaštela, koja je upravo objavila knjigu Pisma dida Miloša iz Prvoga svjetskog rata. Pisma upućena supruzi Rozi, prepiska otkriva detalje života hrvatskih vojnika, u bitkama na Soči, u talijanskom zarobljeništvu itd., ali i života „kod kuće“ u tim vremenima. (Knjigu napisali Miloš Mandić i Renata Dobrić.) Kad sam već kod Kaštela, moram se opet vratiti na sjajnoga karikaturista Nikolu Listeša. Spomenuo sam bio u prošloj kolumni velik niz Listešovih međunarodnih nagrada. Kadli, u prošlom tjednu još jedna za Listeša – Grand Prix na (također međunarodnom) natječaju u Solinu. Prvi i najbolji između 1000 radova iz 60 zemalja. U medijima nisam vidio ni slova. Tako je to. Uzgred, osim prvonagrađene, svidjela mi se specijalno nagrađena karikatura Čeha Pavela Matuške, doista domišljata i koloristički jaka – dvije srednjovjekovne vojske u labirintu, traže jedna drugu.
Televizije se trude, ali im igrane serije nisu jača strana. Da barem, ako nisu u stanju snimiti dramsku seriju, naprave dobru televizijsku novelu iliti sapunicu, ali ni to im ne ide od ruke. Zato se nacionalna dosjetila da postoje franšize, pa jednu otkupila. Ja sam, zna se, protivnik franšiza i na televiziji i u kazalištu, protivnik presađivanja tuđih uspješnica. Zašto? Zato što mislim, vjerujem, da u Hrvatskoj imamo i autore i redatelje i cijelu kompaseriju koja može snimiti originalni hrvatski proizvod, takoreći, pa ne moramo posezati za tuđim. U svakom slučaju, navijam da barem rečena franšiza bude donekle uspješna.
I na kraju, iz Hrvatske u New York, omanji grad ali sjedište Ujedinjenih naroda. Ondje se žustro govorilo o krizama u svijetu, ali je bila riječ i o krizi Ujedinjenih nacija, razjedinjenih nacija u pitanju pojedinih ili općih kriza. Također se ispod glasa govorilo o Vijeću sigurnosti, koje sve više postaje vijećem nesigurnosti. Kako bilo, nije dobro, čekaju nas čupava vremena. U labirintu se već traže NATO i CSTO. UN ostaje promatračem, donekle me podsjeća na narikače. Žalosno. Dok velesile licemjerno prate genocid u Gazi, ne imenujući ga, ratni zločinac Bibi radi što hoće. „Pa nemoj, Bibi, daj se malo smiri“, tapšu ga, ali Bibi ide dalje. Precizno gađa vođe Hezbollaha, ima odlične obavještajne podatke. Pa se čovjek u mislima vraća na onaj Hamasov upad u Izrael, te razmišlja kako to da su izraelski obavještajci tom prilikom tako grdno zakazali. Vrlo zagonetno. Ili nije.
