(Ne)zakonitost rada pravosudnih tijela RH u kaznenim predmetima protiv Borisa Dežulovića i Marka Juriča
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 07 Listopad 2024 13:02
I. Kazneni postupak protiv Borisa Dežulovića
U ime Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata '91 iz Koprivnice, Udruge policije branitelja Jastrebarsko iz Jastrebarskog, Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara iz Zagreba i Gradskog ogranka udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata grada Zaprešića
iz Jakovlja, kao opunomoćeni odvjetnik podnio sam, dana 23. prosinca 2021., Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu kaznenu prijavu protiv Borisa Dežulovića zbog osnovane sumnje da je imenovani počinio kazneno djelo iz čl. 325. st. 1. i st. 4. Kaznenog zakona RH, a koju je rečeno Državno odvjetništvo zaprimilo 24. prosinca 2021.Srecko Ilic
Člankom 325. stavkom 1. Kaznenog zakona, između ostalog, propisano je da tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, javno potiče na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, ili kakvih drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
Člankom 325. stavkom 4. Kaznenog zakona propisano je da će se istom kaznom propisanom člankom 325. stavkom 1. kazniti onaj tko javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina, usmjereno prema skupini ljudi zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla ili boje kože, na način koji je prikladan potaknuti nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili pripadnika te skupine.
U Kaznenoj prijavi navedeno je da je Boris Dežulović na javnoj internetskoj mreži i to na portalu N1, dana 2. studenog 2021. (slučajno ili ne na Dušni dan odnosno tzv. dan mrtvih – vidjeti zadnju rečenicu u sljedećem stavku ovog članka), objavio članak koji je bio dostupan velikom broju čitatelja, gdje poriče ili umanjuje djelo genocida i ratnog zločina te kojim nedvojbeno potiče na nasilje ili mržnju, usmjerenu protiv hrvatskog naroda, protiv R. Hrvatske te poglavito protiv hrvatskih branitelja iz obrambenog Domovinskog rata, na način da je u rečenom članku, na samom kraju, objavio inkriminirani tekst nastavnog slijeda:
„Jebo vas Vukovar. Jebo vas posebni domovinski pijetet. Jebale vas kolone sjećanja, posmrtni marševi i počasni plotuni. Jebali vas plastični lampioni, plastični vijenci i plastične krizanteme. Jebale vas komemoracije, rekvijemi i mise zadušnice. Jebale vas minute šutnje, dani žalosti i noći svijeća. Jebali vas nogometni memorijali, domoljubni recitali, vukovarski arzuhali i navijački murali. Jebo vas Vukovar. Jebala vas smrt“
Nema potrebe dodatno komentirati sadržaj teksta iz prethodnog stavka jer je poruka teksta za hrvatski narod, na žalost, sasvim jasna i nedvojbena, a poglavito pogađa obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Vukovara, a nije namjera ni ponavljati vulgarnu riječ, koju je Boris Dežulović, na devet mjesta u objavljenom članku, naveo priprostim uličnim izričajem. Vukovarski krizeviU pravu je Ciceron koji reče: Epistula enim non erubescit! (Pismo se doista ne crveni!).
Odmah nakon objave spornog teksta, određeni mediji u R. Hrvatskoj, koji su, a priori, stali na stranu Borisa Dežulovića, obavili su intervju s njim te objavili njegovu izjavu da JE MISLIO na osobe, stranke i ine društvene organizacije, koje trguju Vukovarom i vukovarskom tragedijom pa da se nema namjeru ispričati nikome. A što se tiče postavljenog mu pitanja da je inkriminirani tekst možebitno „podrivanje hrvatske države“, prkosno je izjavljivao, u raznim pisanim i elektroničkim medijima, da to radi već 35 godina – dakle, kako sam prkosno kaže „ništa novo“.
Samo je u Bibliji navedeno da se griješiti može mišlju, riječju, djelom i propustom. Međutim od starorimskog pravnog poretka pa preko totalitarizama 20 stoljeća (Hitlerova, Staljinova, Titova i inih) pa sve do današnjih demokratskih pravnih sustava, nitko nikada nije kazneno ili na drugačiji način odgovarao zbog toga što je nešto mislio, kao što je Boris Dežulović mislio na… ono što je zapravo mislio. Da je kojim slučajem on napisao da se njegov tekst možebitno odnosi na one koji trguju ratnom tragedijom grada Vukovara (a na žalost i takvih ima) pitanje je bi li uvodno rečene braniteljske udruge podnijele kaznenu prijavu. Misliti je jedno, a napisati i objaviti, to što misli, sasvim je nešto drugo, a hrvatska i šira javnost zna ono što je napisao.
Kaznena prijava bila je dodijeljena u rad D. J., višoj sudskoj savjetnici Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu. Kao odvjetnik rečenih braniteljskih udruga, dana 15. srpnja 2022. (dakle protekom roka od 205 dana od podnošenja kaznene prijave), dostavio sam požurnicu sa zamolbom da se žurno poduzmu procesno-pravne radnje sukladno Zakonu o kaznenom postupku, tražeći od sudske savjetnice da se ili pokrene kazneni postupak ili pak možebitno donese rješenje kojim se utvrđuje da nema osnova za kazneni progon. rad Image by Racool studio on Freepik 1Kako rečeno Državno odvjetništvo nije i nakon požurnice donosilo nikakvo Rješenje vezano uz procesuiranje kaznene prijave, u više sam navrata zvao telefonom sudsku savjetnicu, s upitom u kojoj je fazi rješidba kaznene prijave, a svaki put je bio dogovor da je rješenje napisano i da je na tzv. odobrenju kod državnog odvjetnika. Tako je državni odvjetnik „odobravao“ Rješenje o odbacivanju kaznene prijave sljedećih 157 dana.
Prijavitelji ističu činjenicu da je sukladno zakonu njihova kaznena prijava trebala biti procesuirana na jedan od načina opisanih u prethodnom stavku i to u zakonskom roku od 6 (šest) mjeseci računajući od dana njezina podnošenja. Rečeno državno odvjetništvo u medijima je, na upite novinara, iznosilo stav da je rok od 6 mjeseci instruktivan. Na žalost, sve je više instruktivnih (a ne obvezujućih) rokova u hrvatskom pravosuđu i nitko za to ne odgovara. Takvi rastezljivi rokovi višak su u zakonima.
Općinsko kazneno državno odvjetništvo donijelo je dana 22. studenog 2022. (dakle, ne u roku od 180 dana nego u dvostruko dužem roku - preciznije u roku od 364 dana) Rješenje kojim se odbacuje kaznena prijava i to baš u vrijeme kada se Hrvati s tugom i boli sjećaju nevinih žrtava i okupacije rečenog herojskog grada Vukovara (koji imenovana sudska savjetnica stavlja pod navodnike kao „Grad heroj“, a za hrvatske branitelje, u koje spada i pisac ovih redaka, Vukovar je GRAD HEROJ bez navodnika). U obrazloženju Rješenja o odbacivanju kaznene prijave rečeno Državno odvjetništvo poziva se na četiri odluke Europskog suda za ljudska prava, na način da doslovno citira stavove tog Suda, a što se iznosi u nastavnom slijedu:
„Tijekom državnoodvjetničkog postupanja utvrđeno je da nema osnovane sumnje da je Boris Dežulović počinio predmetno kazneno djelo. Također, nisu utvrđena niti obilježja prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Naime, Europski sud za ljudska prava, permanentno naglašava važnost članka 10. Europske konvencije o ljudskim pravima navodeći da je navedeni članak primjenjiv ne samo na informacije ili ideje koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju. Naime, to je zahtjev pluralizma i tolerancije, bez kojih nema demokratskog društva. Upravo stoga države trebaju uspostaviti djelotvorne mehanizme zaštite autora i novinara, kako bi se stvorilo demokratsko okruženje, i ostvarile pretpostavke svih zainteresiranih strana u javnoj raspravi, a sve s ciljem kako bi se, između ostalog, i novinarima omogućilo da iznesu svoja mišljenja i ideje bez straha pa čak i u onim situacijama ako su suprotna mišljenjima i idejama za koje se zalažu službene vlasti ili značajan dio javnosti. Dakle, legitimno je da Boris Dežulović kao novinar, koristeći se provokativnim izražavanjem, nastoji privući pažnju javnosti na temu o kojoj piše, što se može zaključiti iz njegove objave „Jebo vas Vukovar“. Iz postupanja Borisa Dežulovića proizlazi da njegova namjera nije bila usmjerena na narušavanje mira i domoljubnih osjećaja hrvatskih građana, niti na poticanje ili ohrabrivanje nasilja prema određenoj društvenoj skupini, kao niti na bilo kakvo odobravanje srpske agresije na Vukovar, već tekst šalje snažnu, a za neke uvredljivu i grubu poruku neslaganja i potrebe za preispitivanjem odnosa vladajućih struktura prema „Gradu heroju“.“
Ako nadležno Državno odvjetništvo odbacuje kaznenu prijavu, onda ono može u svom rješenju samo navesti da se kaznena prijava odbacuje jer nema osnovane sumnje da je počinjeno predmetno kazneno djelo, a ne iznositi svoj stav o tome postoji li ili ne namjera počinjenja kaznenog djela od strane osumnjičenika. U slučaju Borisa Dežulovića nadležno Državno odvjetništvo je, u svom Rješenju, navelo, cit: „Iz postupanja Borisa Dežulovića proizlazi da njegova namjera nije bila usmjerena na narušavanje mira i domoljubnih osjećaja hrvatskih građana, niti na poticanje ili ohrabrivanje nasilja prema određenoj društvenoj skupini, niti bilo kakvo odobravanje srpske agresije na Vukovar.“ Namjeru počinjenja kaznenog djela utvrđuje isključivo nadležni sud u kaznenom postupku pa tako proizlazi da je rečeno Državno odvjetništvo preuzelo ulogu sudca, po načelu: „Kadija te tuži, kadija te sudi.“
* * * * * * *
II. Kazneni postupak protiv Marka Juriča
U zadnjem tjednu rujna 2024. u raznim medijima, pa tako i na portalu lista „Novosti“ koji objavljuje Srpsko narodno vijeće, dana 26. rujna 2024., objavljena je informacija da je, zbog javnog poticanja na mržnju prema srpskoj manjini i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, novinaru Marku Juriču potvrđena zatvorska kazna u trajanju od 10 mjeseci, gdje se izvršenje kazne odgađa na rok kušnje u trajanju od dvije godine (uvjetna zatvorska kazna), a kaznenu prijavu je 2016. protiv Juriča podnio Milorad Pupovac kao predsjednik Srpskog narodnog vijeća.
Prvostupanjsku presudu je, u mjesecu travnju 2023., izrekla M. H., sutkinja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu (u međuvremenu je napredovala pa je danas sutkinja Županijskog suda u Zagrebu). MarkoJuric2Marko Jurič podnio je žalbu na prvostupanjsku presudu, a M. S., sutkinja Županijskog suda u Bjelovaru, tijekom rujna 2024. odbila je njegovu žalbu kao neosnovanu i potvrdila rečenu prvostupanjsku presudu. Osim zatvorske kazne, tvrtki Plava produkcija j.d.o.o., u vlasništvu Marka Juriča, koja je nakladnik emisije „Markov trg“, također je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojom je izrečena novčana kazna u iznosu od 25.000 kuna.
Naime, novinar Marko Jurič proglašen je krivim što je u svojoj TV emisiji „Markov trg“, dana 16. siječnja 2016., komentirao snimku na kojoj se nedvojbeno čuje i vidi kako tadašnji metropolit zagrebačko-ljubljanski i vascele Italije mitropolit Porfirije Perić (danas patrijarh Srpske pravoslavne crkve) pjeva, „Krvavom popu iz Strmice“ hvalospjevnu četničku pjesmu „Što se ono na Dinari sjaji“, snimljenoj za vrijeme njegova posjeta pravoslavnim vjernicima u Chicagu (snimljena 2016. ili prije). Pjesma je posvećena četničkom vojvodi popu Momčilu Đujiću, nekažnjenom ratnom zločincu iz II. svjetskog rata, koji za četničke zločine i pokolj nenaoružanih Hrvata staraca, žena i djece, u mjestima Gata, Čišla, Tugare, Cista, Gornji Dolac, Zvečanje, Štikovo, Dugopolje, Otavice, Maovice, Kijevo, Vinalić, Garjak i ostalim mjestima po Lici, Dalmaciji i Hercegovini, nije nikada odgovarao.
Na snimci se također čuje i vidi kako je tadašnji mitropolit Porfirije okupljene nagovarao, cit: „Još, još jedanput! Naša pjesma! Ajmo!“, iako je hrvatskim medijima mesićevski izjavljivao da nije pjevao nego samo otvarao usta, da bi okrivljeni Marko Jurič, na kraju emisije, dao svoj novinarski komentar da se ovdje radi o „četniku s nožem u zubima“ gdje je još izrekao, cit: „Dakle, dragi moji Zagrepčani, kada se šećete Cvjetnim trgom, pogotovo majke s djecom, pripazite da ne bi koji od tih četničkih vikara istrčao iz crkve i malo u svojoj najboljoj maniri klanja izveo svoj krvavi pir na našem najljepšem zagrebačkom trgu.“
Nakon emitirane TV emisije Milorad Pupovac je medijima izjavljivao da je Juričeva emisija primjer iskazivanja mržnje, pozivanja na nasilje i linč pripadnika jedne vjerske i nacionalne zajednice i njihovih predstavnika. Indikativno je da Milorad Pupovac ni jednom jedinom riječju nije osudio pjevanje četničkih pjesama među kojima je bilo i drugih svećenika Srpske pravoslavne crkve (tako je u društvu s Porfirijem veličao četničkog vojvodu Đujića i Vojislav Bilbija, inače starješina Roterdamske parohije SPC-a koji je bio duhovnik srpskih zatvorenika u Haagu).
S druge strane Marko Jurič je višeputno u medijima isticao, cit: „Želio sam otvoriti temu četništva u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a na osnovi nepobitnih dokaza pjevanja četničkih pjesama najvišeg klera objavljenih na youtubeu, koji su emitirani u emisiji Markov trg, provokativnom odjavom uživo nastojao sam skrenuti pozornost na taj problem o kojem sam više puta upozoravao posljednjih mjeseci, ali bez odgovarajuće reakcije javnosti, jer četništvo, po svojoj zločinačkoj naravi, ne može imati legitimitet u hrvatskoj državi, a namjera mi nije bila nikoga vrijeđati ili diskriminirati po bilo kojoj osnovi.“
Kaznena prijava protiv Marka Juriča podnesena je 2016., a tek 2020. godine je podignuta optužnica. sud2Tako je Državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu bilo potrebno 4 godine da podigne optužnicu, računajući od vremena podnošenja kaznene prijave, iako je zakonom propisano da se u roku od 6 mjeseci ili pokrene kazneni postupak ili pak donese rješenje kojim se utvrđuje da nema osnova za kazneni progon.
Tako izrečena uvjetna zatvorska kazna s rokom kušnje od dvije godine za osuđenika Marka Juriča predstavlja zapravo oduzimanje Ustavom RH zajamčenog prava na rad, jer on, kao novinar i komentator političkih zbivanja u R. Hrvatskoj, taj posao ne može i ne smije raditi, jer postoji permanentna opasnost da ne izrekne neku rečenicu koja se Miloradu Pupovcu i njemu sličnima te državnim odvjetnicima i sudcima koji su nadahnuti pravosuđem iz Titova totalitarnog režima, može protumačiti kao napad na srpsku ili neku drugu nacionalnu manjinu ili pravoslavne ili neke druge vjernike. Nemogućnost prava na rad u novinarskoj struci kojom se bavi Marko Jurič, in concreto, ima jednake posljedice kao bezuvjetna zatvorska kazna.
* * * * * * *
III. Istovrsna kaznena djela – različite sudske odluke
Smatram da je sudska praksa u kaznenim postupcima u R. Hrvatskoj neujednačena – preciznije za istovrsno kazneno djelo, propisano istim 325. člankom Kaznenog zakona, sudovi i državna odvjetništva donose dijametralno suprotne odluke, a u nekim slučajevima državna odvjetništva čak preuzimaju ulogu suda.
Stoga se nameću sljedeća pitanja:
1. Kako je pravno i stvarno moguće da u R. Hrvatskoj vrijede jedna procesno-pravna i kazneno-pravna pravila, kao što je to slučaj kaznenog djela za koje je bio osumnjičen Boris Dežulović, a sasvim druga pravila u kaznenom postupku u kojem je osuđen Marko Jurič?
2. Kako je pravno i stvarno moguće da Općinsko kazneno državno odvjetništvo u Zagrebu, uopće ne podigne optužnicu protiv Borisa Dežulovića pa da nakon toga nadležni sud u kaznenom postupku donese pravorijek kojim se okrivljenik ili kažnjava ili oslobađa kaznene odgovornosti, već u samom startu donosi rješenje kojim se kaznena prijava odbacuje, a s druge strane se, u predmetu Jurič, podiže optužnica i sudi za istovrsno djelo, iste kvalifikacijske težine.
3. Kako je pravno i stvarno moguće da Državno odvjetništvo u predmetu Dežulović naglašava važnost članka 10. Europske konvencije o ljudskim pravima navodeći da je navedeni članak Konvencije primjenjiv ne samo na informacije ili ideje koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, a pravilo tog istog članka 10. rečene Konvencije ne primjenjuje se u slučaju kaznenog progona Marka Juriča.
4. Kako je pravno i stvarno moguće da se rečeno Državno odvjetništvo, u predmetu Dežulović, poziva na pluralizam i toleranciju, bez kojih, kako se navodi u rečenom Rješenju, nema demokratskog društva, a s druge strane Općinski kazneni sud u Zagrebu i Županijski sud u Bjelovaru zanemaruju pluralizam i toleranciju predviđenu tim istim člankom 10. rečene Konvencije u predmetu Jurič.
5. Kako je pravno i stvarno moguće da se rečeno Državno odvjetništvo, u predmetu Dežulović, poziva na članak 10. rečene Konvencije gdje poziva države da trebaju uspostaviti djelotvorne mehanizme zaštite autora i novinara, kako bi se stvorilo demokratsko okruženje i ostvarile pretpostavke svih zainteresiranih strana u javnoj raspravi, a kako se navodi u Rješenju, sve s ciljem kako bi se, između ostalog, i novinarima omogućilo da iznesu svoja mišljenja i ideje bez straha pa čak i u onim situacijama ako su suprotna mišljenjima i ideje za koje se zalažu službene vlasti ili značajan dio javnosti, a to isto pravilo rečeni prvostupanjski sud u Zagrebu i drugostupanjski sud u Bjelovaru u potpunosti zanemaruju u predmetu Jurič, ne dopuštajući mu pravo da, kao novinar, iznese svoje mišljenje bez straha od kaznenog i svakog drugog progona i medijskog linča.
6. Kako je pravno i stvarno moguće da rečeno Državno odvjetništvo, u predmetu Dežulović, navodi da je njegovo legitimno pravo kao novinara da, koristeći se provokativnim izražavanjem, nastoji privući pozornost javnosti na temu o kojoj piše, a da to se isto legitimno pravo privlačenja pozornosti javnosti provokativnim izražavanjem ne dopušta novinaru Marku Juriču.
7. Kako je pravno i stvarno moguće da rečeno Državno odvjetništvo za pisanje Borisa Dežulovića ocijeni da njegova namjera nije usmjerena na narušavanje mira i domoljubnih osjećaja hrvatskih građana, niti na poticanje ili ohrabrivanje nasilja prema određenoj društvenoj skupini, dok s druge strane oba rečena Suda utvrđuju dijametralno suprotno da je Marku Juriču bila namjera da potiče ili ohrabruje nasilje prema određenoj društvenoj skupini, ne prihvaćajući njegovu obranu da mu je jedini cilj bio ukazati javnosti da četništvo, po svojoj zločinačkoj naravi, ne može im
8. Nije tajna da je HND u predmetu Dežulović stao na njegovu stranu na način da je, dana 24. studenog 2022., na svom portalu hr prenio u cijelosti članak koji je, dan ranije bio objavljen na „portalnovosti.com“, inače portalu Srpskog narodnog vijeća, a novinarsku kvalifikaciju i apsolutnu novinarsku pristranost iz članka objavljenog na portalu SNV-a suvišno je komentirati, dok je s druge strane indikativno i tajnovito da Hrvatsko novinarsko društvo šuti u predmetu Jurič. Zašto?
9. Budući da nadležna državna odvjetništva u medijima iznose stav da je zakonski rok od 6 mjeseci u kojem se treba ili pokrenuti kazneni postupak podizanjem optužnice ili pak donijeti rješenje kojim se utvrđuje da nema osnova za kazneni progon protiv osumnjičenog, jer treba uzeti u obzir činjenicu da svakom osumnjičenom nije svejedno hoće li „o svojoj sudbini“ doznati u roku od 6 mjeseci ili u roku od 6 godina (uključujući i prvostupanjsku), a koji slučaj se dogodio upravo u predmetu Marka Juriča pa se postavlja pitanje zašto uopće postoji instruktivni rokovi propisani Zakonom kada se oni u praksi ne poštuju i traju po deset i više puta od rokova navedenih u zakonima?
10. Kako je pravno i stvarno moguće da rečeno Državno odvjetništvo, u svom Rješenju kojim se odbacuje kaznena prijava protiv Borisa Dežulovića, iznosi stav o tome da njegova namjera nije bila usmjerena na narušavanje mira i domoljubnih osjećaja hrvatskih građana, kada namjeru počinjenja kaznenog djela može utvrđivati isključivo nadležni sud u kaznenom postupku?
* * * * * * *
U hrvatskom kaznenom pravosuđu očito postoje dvostruka mjerila, stoga se, s pravom, očekuju da nadležna zakonodavna, sudska i izvršna tijela u R. Hrvatskoj poduzmu odgovarajuće mjere da se sudska praksa izjednači, a ne da svatko tumači Kazneni zakon i Zakon o kaznenom postupku i donosi državno-odvjetničke ili sudske odluke koje su contadictio in se te da se ne pravi razlika kada nekoj nacionalnoj ili vjerskoj zajednici pripadaju podnositelji kaznene prijave odnosno kada nekoj nacionalnoj ili vjerskoj zajednici pripadaju okrivljenici, kao što se nedvojbeno pravila razlika kod opisanih kaznenih postupaka u predmetu Borisa Dežulovića i Marka Juriča.
