Ne će nama NATOvariti na leđa te igrice velikih i moćnih
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 24 Listopad 2024 15:06
Vrijeme respiratorno, ljudi kišu, hriplju, kašlju i šmrcaju, a upućeni kazuju da se vratio i covid, doduše u blažoj varijanti. Softcorona. Susjedi oko mene završavaju poljske radove, a Rusi bi htjeli završiti ukrajinske, što im i uspijeva sudeći po Milanovićevoj izjavi da je svršetak bio predvidljiv, to jest valjda pobjeda krmeljavih – još jedan biser s Pantovčaka
u stvari defetističko stajalište i sva je sreća da nismo u prednjoj liniji imali takvu osobu devedesetih, jer ta bi rekla koga vraga idemo u rat s do zuba naoružanom armijom kada je jasno da ćemo izgubiti. U ovim se godinama i danima pantovčački strateg boji čak i slanja nekoliko misionara u Baden Baden ili slični Baden, a ne Ukrajinu, ne će nama NATOvariti na leđa te igrice velikih i moćnih, kaže.
Da sam maliciozan, proglasio bih prezidenta mačekovcem, znači dok se veliki tuku, mali su pod stolom. Na pitanje zašto su naši vojnici u raznim nešto opasnijim nebadenskim misijama po svijetu, nema odgovora. Pa dobro, barem znamo njegova stajališta, nije nepoznanica kao mnogi ostali kandidati za predsjedničke izbore, a možda čovjek i ne misli što govori, nego samo iritira kolegu iz Granićeva dječjeg vrtića, gdje je sve započelo. Uzgred orkestrira i oporbu, kojoj je posao ići na živce poziciji, a budući da opozicija kratko pamti koliko joj je već naštetio, i dalje se drži uz prezidentove skute, sve skupa iracionalno. Kao i držanje u kravati generala Kundida, čovjeka hrabrog ali i discipliniranog, sve više očajnog jer mu aga kaže gdje da veže konja, a njemu neugodno, jest, protiv prezidenta ne može, a ni protiv sebe. Vrlo nezgodna priča. Ne smije doći u Sabor, to jest pred sabornike. Gdje je izlaz? Vrlo jednostavno: Sabor sada zasjeda u vojarni, vojarna je u ovlasti Hrvatske vojske, a Kundid je načelnik Glavnoga stožera, pa ako on ne može u vojarnu, tko može? Znači može. Neka uđe.
U međuvremenu se odvija druga pripovijest, u kojoj nije u prvom planu general, nego SOA, sigurna u sebe i obavještajna, štoviše arbitražna. Ono što do sada nismo znali, sada znamo: ako tko želi točnu informaciju o nekoj stranci ili karakteru hrvatske države uopće, samo treba pitati SOA-u, a što ona kaže, tako je. Ne treba nam nova platforma Točno tako. SOA zna je li stranka ili država uopće nacistička ili komunistička, je li kriminalna ili samo lopovska. A ne čeka se odgovor SOA-e mjesecima, nego dolazi promptno i odmah nam je lakše. Pa ona je naša SOA, nije SAO, nije bezbedna agencija neka srbijanska koja bi isto tako promptno reagirala, ali s drugim predznakom, to jest potvrdila da je stranka ili hrvatska država uopće naravno nacistička. I da nisu neke novosti, pa ni Novosti.
Sve rečeno prirodno je u funkciji izbora koji slijede, za prezidenta ili prezidenticu, a može i za lokalne. Tako i slanje, poslanje u Baden Baden ili slično. Glede toga, svi se predsjednički kandidati još nisu jasno izjasnili, ha, oko Ukrajine i Rusije (osim jednoga), a nekmoli oko Izraela i Palestine, oko pitanja koje obilaze kao moj Mak oko vruće kaše ili Tor oko pantovčaknepoznate mu hrane. Kad već i Biden prostari oko spomena Netanyahua, u Hrvatskoj konspirativna šutnja. Četrdeset i dvije tisuće ubijenih Palestinaca do sada, dok ovo pišem bit će i koja stotina više, ali nema te pretendentice ili pretendenta na hrvatsko prijestolje koji bi s ljudske strane, ne mora biti politička, čvrsto i odvažno ocijenio/ ocijenila ono što svi vidimo na ekranima, nazvao/ nazvala sustavno uništavanje jednoga naroda pravim imenom. Hoće li to učiniti Dragan? Ha, bolje informirani reći će baš to – ha. Toliko o ratovima, a ne vidim baš ni kandidate sa snažnim vizijama o rješavanju naših domaćih, unutarnjih problema, ili problema nema, a ako ih ima nisu toliko veliki da bismo na njih trošili vrijeme. Nego, iz iskustva znamo da narod baš i ne mari za programe, niti ih čita ako i postoje, više se povodi za likovnim doživljajem, pa ako mu se tko sviđa onako fizički, ako uz to lijepo i tečno govori makar i hrvatski, eh taj ima veće šanse. Kao i onaj ili ona koju mediji nose na rukama ili barem pridržavaju, za razliku od drugih među kojima je Jonjić, koji će dobiti minutažu tek onda kada dođe na red po propisima završnih minuta kampanje. Caka je i u prikupljanju potpisa, pa su naravski u prednosti oni kojima velike organizacije drže leđa, ne moraju sami lutati po vašarima ili stajati na štandovima.
Rekoh, i lokalni su izbori već u središtu pozornosti. Znaju se i gradonačelnici, ne svi, ali oni u većim ili velikim gradovima, to jest znaju se kandidati, mnogi već kandirani i upakirani kao šećerni bomboni. S tim u svezi: izrezao sam iz dnevnih novina napis odličnoga komentatora Žarka Ivkovića pod naslovom Tko doista upravlja glavnim hrvatskim gradom? Komentar od dvije kartice teksta, a ulazi u antologiju pravoga hrvatskog novinarstva. Povod je odluka sekte koja ravna metropolom da je blagopokojni mladi Buda Lončar „osoba značajna za Grad Zagreb i Republiku Hrvatsku“. Te autor kolumne oštro kao sjekirom obrazlaže ne toliko tko je doista bio Lončar, nego iz koje današnje ideološke sfere može stići sablazan o „značajnoj osobi“ i preciznije, citiram: „Tomašević nije ideolog stranke, on je bio i ostao aktivist... a tko je kreator te ideologije, nije jasno.“ Tko, znači, upravlja Zagrebom? A nije Zagreb baš jedini, samo je glavni. Drugo je pitanje, ili isto, što to našega čovjeka, dobrodušnog i naivnog, nosi na valovima od desnog do lijevog, pa zatim i do ekstremno lijevog, a zatim ga, kada se val odbije od stijene, odnese opet natrag na pučinu, u bonacu ravnodušnosti i malodušnosti, povraća na krmi i diže ruke od svega, neka ih vrag nosi, idemo hraniti golubove ili galebove, obrađivati svoj vrt. I stranke su mu postale zazornima, u očaju se čak, makar s nelagodom, prisjeća jedne i jedine Partije.
A o Partiji je Gordan Malić snimio dokumentarnu nizanku, od koje sam puno očekivao. Dramaturgija ponešto neobična, krenulo se „u sredini Njezinih dana“, dotično s masakrom hrvatskih vojnika i civila, a onda od druge epizode vratilo dublje u povijest, s tim da je elegantno preskočeno Brozovo drukanje u ruskim godinama, kada je pisao karakteristike, i komunizamtko je sve zbog njih izgubio glavu. Možda se serija na to vrati, ne znam. Nadalje se nizanka pretvorila više-manje u žurnale prikazivane prije filmova u olovnim vremenima, objašnjene su doduše čistke u kojima su stradali mnogi na Golom, ubijen Hebrang, eliminiran Đilas, pa onda i Ranković 1966., te se došlo do 1968., te nesvrstani itd. Sve lijepo, kronološki, ali ja sam, velim očekivao više detalja, više podataka o divljačkoj represiji i žrtvama partijskoga terora, posebno nad hrvatskim narodom. Gdje je, primjerice, teror nad svećenicima Katoličke crkve, gdje je više od šest stotina pobijenih prelata?
Rečeni je teror dugo trajao. Potpisnik Hrvatskih kronika, to jest ja, živio je početkom pedesetih u Zvonimirovoj ulici koja se tada već zvala Ulica socijalističke revolucije, nakon što je u sedisvakanciji bila Ulica Crvene armije. Na broju 67, točno preko puta crkve (i samostana) Majke Božje Lurdske. Na trećem katu, u skromnom stanu bake i djeda po ocu, a djed me uputio preko puta na vjeronauk i slično. Upoznao sam franjevce, poslije podosta čuvene, poput Glibotića i Solde, s vremenom pomoćni ministrant jer nikada nisam svladao misu na latinskom, već tada pitao zašto se misa ne služi na hrvatskom. Tek sam puno poslije doznao što se, kada sam imao sedam ili osam godina, događalo u samostanu, a bilo je ovo: Udba nije znala kako doskočiti sumnjivim fratrima, pa je izvela mali trik – podmetnula eksploziju u obližnjoj tvornici na Zavrtnici i optužila franjevce za diverziju. Gvardijan i još jedan fratar osuđeni na smrt i strijeljani, ostali na dugogodišnju robiju. Ispitivali i čuvenoga ispovjednika Antu Antića, ali ga pustili.
Pišem to danas i zato što sam se ove nedjelje sastao s prijateljem iz djetinjstva i prve mladosti, Velimirom, hrvatskim iseljenikom. Bio je (i jest) iz nevjerojatno velike obitelji, devetero braće i sestara ako se ne varam (baš poput Smogovaca), pametan i poduzetan. I on ministrant u crkvi Majke Božje Lurdske. Pa sjedimo tako u Kavkazu i prisjećamo se starih vremena. Nije nezanimljiva ni priča o toj crkvi: projektirao ju je slovenski arhitekt Jože Plečnik, znameniti graditelj i otac moderne Ljubljane (Tromostovlje, recimo), toliko popularan da se našao na novčanici tolara (vjerojatno ste već zaboravili tu slovensku monetu). Njegov projekt Majke Božje Lurdske u Zagrebu imao je tužnu sudbinu: sredinom tridesetih dovršena je tek kripta i tako je ostalo do sedamdesete, doista ostalo, jer novi Vrkljanov projekt nije realiziran, tek betonska ljuštura nad kriptom. Prije nekih petnaestak godina vidio sam na izložbi u Muzeju primijenjenih umjetnosti originalnu maketu crkve, Plečnikovu, i bio sam zapanjen arhitektonskim rješenjem, dojmljivim i lijepim. Navodno se sada, dvadesetih godina novoga stoljeća, taj projekt napokon realizira.
Vraćam se Velimiru, preko osamdeset mu je, ali vitalan, zdrav. Geni kameni. Mislim da sam o njemu već jednom pisao, svakih pet ili šest godina navrati u Hrvatsku, doleti iz Kalifornije.Možda sam pisao i kako je šezdesetih naglo nestao iz Zagreba, preko rijeke u šumu što bi rekao Hemingway, pa Njemačka, pa Švedska, na kraju Sjedinjene Države. On nestao, ja ostao. Dobro se snašao, osnovao firmu. Hrvatski govori bolje od mene, nema onaj hrvatsko-amerski naglasak kao neki naši iseljenici. A našli smo se bili opet početkom devedesetih na istom poslu, pod radnim naslovom Hrvatska država. On utemeljitelj HDZ-a u SAD-u, ja pak među desetoricom koji su prekinuli hrvatsku šutnju u veljači 1989. No, to su stare priče, ali jednu nisam znao u detalje: naime, iste one godine kada je ban Jelačić postavljen na tuđmansvoj trg, putovao je Tuđman u Ameriku, a Hrvati mu u San Joseu priredili dostojan doček, brinuli se za njegovu sigurnost, s pištoljima pod košuljom. Velimir bijaše organizator. Štoviše, uspjeli su da Tuđman ima službenu policijsku pratnju, makar Hrvatska tada još nije bila službeno priznata. A imali su Tuđman i Velimir još jednoga, tada već pokojnog, zajedničkog prijatelja – Brunu Bušića. U vrijeme kada je Bušić živio u Londonu, Velimir i prijatelji plaćali su mu stan i troškove, jer, zna se, Bruno je uvijek bio bez novaca, politički boem.
A novaca i oružja trebalo je i te kako kada je počela agresija na Hrvatsku. Kako su sve, na koje načine, kojim rizikom, američki Hrvati dostavljali oružje Hrvatskoj pod embargom (vidi Buda Lončar) pripovijest je dostojna romana. Kikaševa pustolovina (na žalost provaljena) tek je dio golemoga napora da se pomogne hrvatskoj obrani, ono što nije poznato, a uspješno je obavljeno, znatno je pridonijelo naoružavanju „malo dobrih ljudi“, što bi lažno rekao Milanović.
Hrvatska je država činjenica, neupitna. Jesu li hrvatski iseljenici zadovoljni ovom sadanjom hrvatskom državom? Nisu. Nismo ni mi u Hrvatskoj, ali zadovoljni smo već i time što ju imamo. I ne pokazuje, usprkos svemu, znakove da bi mogla nestati. Za razliku od Hrvata. No, sjedeći u sunčanu nedjelju ispred Kazališne kavane, čujem od Velimira nešto nadonosno: dva njegova sina čvrsto su odlučila napustiti Kaliforniju i doći u Hrvatsku. Živjeti u Hrvatskoj.
