Meki totalitarizam postaje sve tvrđi
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 26 Listopad 2024 16:10
Prije nekoliko dana objavljena je vijest da je umro trogirski župnik don Vinko Sanader, brat bivšeg premijera Ive Sanadera. Na sprovod je, kako javljaju mediji, pušten iz zatvora u Lipovici i Ivo Sanader. Tom prigodom rečeno je nešto i smještaju Ive Sanadera u Lipovici. Sanaderov odvjetnik Čedo Prodanović ovako opisuje relativno novi zatvorski smještaj svoga branjenika: ''To je u biti zatvor koji nije zatvor.
Preko dana se oni slobodno šeću po tom kompleksu, popiju kavu, prime posjete. To je neki zatvor po mjeri čovjeka.'' Nedokučivi su putovi Božji, no nerijetko u njima možemo prepoznati nešto nalik ovozemaljskoj pravdi. Ivo nas Sanader poput nekog antimesije, da parafraziram Kranjčevića, k neslobodi vodio silovno, po svojoj volji - ko na uzici. Njegovi su nasljednici taj posao uglavnom dovršili, ostaju tek male dorade, ali manje-više vrlo smo blizu ''zatvora po mjeri čovjeka'' iliti mekog totalitarizma koji postaje sve tvrđi. Sanader u ''zatvoru po mjeri čovjeka'' već uživa. Poetska pravda ili ironija sudbine? Rekao bih – oboje.
Prije dvadesetak dana Sveučilište u Rijeci dodijelilo je počasni doktorat Rajku Grliću. Uručujući mu počasni doktorat, koji mu je na njezinu inicijativu i dodijeljen, rektorica Riječkog sveučilišta Snježana Prijić Samaržija rekla je: ''Etički patriotizam se naziva etičnim kako bi se naglasila razlika od nacionalizma koji se lažno predstavlja kao patriotizam. Vjerujem da svi mi već u ovom opisu prepoznajemo Rajka Grlića.'' Tako je, eto, Grlić dobio priznanje za patriotizam, i to etički. No, čujmo samog Grlića što kaže o svom patriotizmu, to jest hrvatstvu jer ova se zemlja još uvijek Hrvatskom zove: ''Evo, na primjer, pitanje hrvatstva. Ja sam po rođenju Zagrepčanin, kao i moji u nekoliko generacija. Zagreb je moj rodni kraj, moja, ako baš hoćete, nacionalnost (…) Mi smo bili Zagrepčani, kao što su oni iz Zagorja bili Zagorci, iz Dalmacije Dalmatinci, iz Istre Istrijani.''
Da bi tome dodao: ''Jedino su ljudi koji su dolazili u Zagreb s juga, manje više kamenitog, uvijek bili Hrvati. (…) Bili su rijetki i ponosni primjerci čiste nacionalnosti. To im je bilo važno i ja sam to poštivao, ali kada sam ’91. vidio da se svi, i to preko noći i u panici, učlanjuju u tu čistu nacionalnost, malo mi se gadilo.'' Kada mu se to hrvatstvo zgadilo, napustio je Hrvatsku na koju je već počela srpska agresija. Nakon rata redovito se vraća, snima jugoslavenske filmove hrvatskim novcem, hvali se uspjehom u Americi i usput ne propušta priliku hračnuti po nepodnošljivom ''južnjačkom hrvatstvu''. To je valjda taj etički patriotizam. No, ako zatvor može biti po mjeri čovjeka, može i patriotizam biti po mjeri Rajka Grlića i Jelene Prijić Samaržija.
Konačno je okončan rašomon u jednoj novozagrebačkoj osnovnoj školi gdje roditelji nisu htjeli slati djecu u školu dok se ne riješi pitanje desetogodišnjeg nasilnika, koji je prethodno išao u jednu gornjogradsku školu u kojoj se cijeli jedan razred ispisao zbog njega. Danima je trajala ta odgojno-obrazovna sapunica, uključilo se Ministarstvo, stručnjaci, odvjetnici, odgovarajuće agencije i civilne udruge, mediji… Po društvenim mrežama i komentarima ispod članaka na portalima su ljudi izražavali čuđenje i zgražanje kako cijeli sustav obrazovanja, de facto država ne može izaći na kraj s jednim desetogodišnjakom. Kako poznajem funkcioniranje školstva iznutra, od početka mi je bilo jasno o čemu je školavjerojatno riječ i koji bi jednostavni mehanizmi lako riješili problem, ali ti mehanizmi su školama odavno oduzeti te su banalni problemi nalik ovome postali gotovo nerješivi. Ne ulazeći previše u konkretni slučaj, mogu samo primijetiti da je problematični dječak iz ovoga slučaja u odnosu na odgojno-obrazovni sustav odigrao ulogu djeteta iz Andersenove bajke Carevo novo ruho. Razgolitio je nemoć i apsurdnost suvremene pedagogije i njezinih kabinetskih ideja u sudaru s praksom.
Dječak je samo skrenuo pozornost na činjenicu da je car gol, ali su se svi ostali nastavili ponašati kao da je car odjeven u raskošno ruho. Odavno je to kretanje krivim putom u pedagogiji počelo i plod je filozofskog i svjetonazorskog kretanja posljednjih stoljeća te bi ga bilo odveć pretenciozno i pokušati kritički razmontirati u običnoj novinskoj kolumni. Namjesto toga zadržat ću se na samo jednom tmurnom proročanstvu. Ako se postojeći trendovi nastave, posao učitelja i nastavnika postat će jedno od opasnijih zanimanja, vršnjačko nasilje školska svakodnevica, a izlazna razina znanja sve manja.
Damir Pešorda
