Jugoslavenska škola komunizma u Zagrebu
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 27 Listopad 2024 13:00
Prvo do Kijeva, a onda na Berlin, kaže ruska vojnikinja snimljena na oklopnome transporteru BMP-2, koji je nasljeđe iz SSSR-a, kao i njene riječi i komunistička zastava sa srpom i čekićem, izvješena na tom sovjetskom vozilu ruskih okupacijskih trupa u Ukrajini.
Slične, jugoslavenske zastave, one sa srpom i čekićem, s istim ideološkim porukama, će se istaknuti i promovirati u Zagrebu 27. i 28. listopada 2024.g., na prvoj Jugoslavenskoj školi komunizma. Dakle, u glavnom gradu Hrvatske, članice EU i NATO - transatlantskoga saveza, koji je bio glavna protuteža tim idejama, simbolima i poglavito vojnoj moći Varšavskog pakta do njegove propasti 1. srpnja 1991.g., okupit će se komunistički revolucionari. Na prvi pogled izgleda čudno i paradoksalno da se upravo u Zagrebu, pokreće tečaj za revolucionare, nakon krvavoga raspada bivše komunističke Jugoslavije, koji je rezultirao velikosrpskom agresijom na Hrvatsku i Domovinskim ratom, s ogromnim ljudskim i materijalnim žrtvama, dok su pripadnici neprijateljskih formacija koristili i crvenu zvijezdu i kokardu i zastave Jugoslavije kao i crvene, komunističke zastave sa srpom i čekićem. Nakon tako traumatične i teške bitke za opstanak hrvatskoga naroda, tisuća do danas nestalih i poginulih branitelja i civila, velikog broja silovanih žena i robijaša srbijanskih koncentracijskih logora, brojnih neprocesuiranih počinitelja ovih i drugih ratnih zločina, ponovno se usred glavnog grada Hrvatske okupljaju boljševički elementi, koji se spremaju veličati i tu Jugoslaviju i njezin komunistički režim i, štoviše, nagovještavati njegovu ponovnu uspostavu.
Spomenuti zločini nisu se 1991. godine, i nakon toga, dogodili slučajno. Oni su bili dio precizno razrađenoga plana tadašnje vojno kontraobavještajne službe (KOS) koja je zločine predvidjela, organizirala i operativno provela. Spomenuti KOS još od 1985. godine u sklopu priprema za predstojeći pad Berlinskog zida, koji se i dogodio u noći između 9. i 10. studenoga 1989., dobiva ovlasti djelovanja izvan vojnih struktura, namećući se kao glavna poluga kontrole društva i društvenih procesa, u čemu je do tada prednjačila Služba državne sigurnosti (SDS), kolokvijalno poznata kao UDBA. Jedan od razloga za takvu odluku nalazi se u povijesnom razvoju jugoslavenskoga komunističkoga terora. Vodstvo Komunističke partije Jugoslavije, na čelu s Josipom Brozom u svibnju 1944. osnovalo je Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA) koju je ustrojio po uzoru na sovjetski NKVD, što je neminovno, od samoga početka značilo stotine tisuća žrtava. Dovoljno se podsjetiti pokolja u Katinskoj šumi kada je NKVD-a prema zapovjedi najužeg sovjetskog rukovodstva, ubio najmanje 22 000 Poljaka, časnika, policajaca, intelektualaca i svakovrsne druge društvene elite. Likvidacije su se dogodile u vremenu od 3. travnja do 19. svibnja 1940. godine, dok su Staljin i Hitler bili u čvrstom savezu, temeljem sporazuma Ribbentrop — Molotov, pa čak Putin i danas kada govori o tome sporazumu koristi izraz „vjerolomstvo“, implicirajući da su sovjetski boljševici na čelu sa Staljinom u potpunosti vjerovali u savez s nacističkim vođom Adolfom Hitlerom.
Dakle, uloga OZNE, bila je unaprijed predodređena jer je vodstvo Komunističke Partije Jugoslavije bespogovorno slijedilo Lenjina još od svog osnivanja, kao i formiranja Kominterne, a nakon Lenjinove smrti, vjerno su dugo godina slijedili i Staljina. OZNA je bila prije svega politička tajna policija Partije, ali pod okriljem vojske, koja će imati ključnu ulogu u masovnim zločinima u ratu i poraću. Pod vodstvom OZNE pred kraj i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, često bez ikakvog pa i formalnog suđenja, ubijeno je više stotina tisuća ljudi, a da bi taj pomno planirani zločin mogli operativno provesti, u kolovozu 1944. utemeljili su i vojnu postrojbu koju su nazvali Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ). Pripadnici KNOJ-a u potpunosti su ispunili očekivanja partijskog vodstva i Josipa Broza, te sudjelovali u najvećem broju pogubljenja civila, zarobljenih vojnika, političkih protivnika, klera, intelektualaca, veleposjednika i svakoga tko nije prihvaćao komunističku diktaturu. To je u hrvatskom narodu ostalo zapamćeno kao Bleiburška tragedija i Križni put. Zločini tada nisu prestali.
Nakon što je Alojzije Stepinac odbio odvajanje Katoličke crkve u Hrvatskoj od Vatikana, što je uporno tražio komunistički diktator Josip Broz, od strane njegovog komunističkog režima 11. listopada 1946. godine osuđen je u fingiranom sudskom postupku koji se temeljio na lažnim iskazima na šesnaest godina zatvora. Blaženi Alojzije Stepinac umro je u kućnom pritvoru župnog doma u Krašiću, 10. veljače 1960., godine, nakon što je pod kontrolom tajne komunističke policije (ovaj put se radilo o UDBI) sustavno trovan. Tada su već uvelike trajale najopsežnije likvidacije političkih emigranata u odnosu na bilo koju drugu državu europskog komunističkog bloka. Anto Đapić je ubijen 26. lipnja 1989., kao posljednja žrtva obračuna komunističkog režima s hrvatskom političkom emigracijom. Oslanjajući se na povijesno iskustvo prilikom krvavog dolaska na vlast nakon Drugog svjetskog rata, komunisti sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, očekujući nadolazeće globalne političke promijene, odnosno pad komunizma, ponovno se okreću vojnoj službi sigurnosti (KOS) i povjeravaju joj zaštitu režima i sigurnu tranziciju u novonastalu, samostalnu RH. No, za članove Partije, njihove obitelji i cjelokupnu ključnu komunističku strukturu, poglavito njihove kadrove iz visokog školstva, medija, gospodarstva, pravosuđa i političkih struktura, promjena političkog sustava i pad komunizma nije ništa drastično promijenila. Dapače, njihov utjecaj i moć još se povećala sudjelovanjem u najistaknutijim političkim strankama i takozvanim udrugama civilnoga društva, koje u Hrvatskoj uopće nije autentično, nego se najvećim djelom nalazi pod kontrolom kadrova iz bivšega sustava.
Skola komunizma
Vratimo se komunističkom skupu u Zagrebu. Organizirani u okviru Revolucionarne komunističke internacionale, koja jako podsjeća na Kominternu, ovdašnji i navodno komunisti iz "regije", spremaju se za javno promoviran skup u Zagrebu. Više negoli jasno boljševici pozivaju: "Pridruži se revoluciji", vabe parolama konspirativni organizatori, koje neki mainstream mediji u Hrvatskoj nazivaju i "Boljševičkom gerilom", te citiraju "drugaricu Helenu, za koju pišu da ima dvadeset i devet godina, uz to navode da se radi o "hrvatskoj članici Revolucionarnog komunističkog saveza". Tisak tvrdi da su ćelije te organizacije već osnovane u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku. Iz ovoga je lako zaključiti da se radi o međunarodnoj mreži, koja po mnogočemu podsjeća na Kominternu, a jednako tako bi mogla biti pod utjecajem nekog od stranih centara moći. "Život damo, Lenjina ne damo!", još je jedna komunistička i boljševička parola, koju su već javno obznanili sljedbenici Lenjina, Staljina, Che Guevare i Kim il Sunga, po svemu sudeći - pokušavajući stvoriti preduvjete za komunističku revoluciju u Hrvatskoj, naravno kada im i ako geopolitičke okolnosti budu išle na ruku.
Na ove očite protuustavne i protuzakonite, javne pozive na nasilje, jer svaka komunistička revolucija jest nasilje i zločin, nema nikakvog odgovora hrvatskih institucija. Nema ni jasne javne osude ovoga skupa. Postoje pokušaji da se javnost umiri izjavama koje sugeriraju da se radi o „salonskim ljevičarima“ ili da bi oni odustali od revolucije ako bi im na tjedan dana oduzeli mobitele. Čak da su ti stavovi ispravni, ovakav udar na ustavni poredak ne bi dopustila niti jedna suverena zemlja. Na koncu moram reći da me ne bi začudilo da komunistički skup u Zagrebu bude održan uz osiguranje policijskih snaga. Onih istih policajaca koji bi se u nekom trenutku mogli naći pod udarom drugova koji će se u nedjelju baviti tek teoretskim dijelom revolucionarnog rada. Jasno je da nakon teorije, svaki revolucionar, želi revoluciju provesti u praksu. Zbog čega bi ovoga puta bilo drugačije?
