Kad mrtvi ponovo umiru
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 01 Studeni 2024 19:00
Rat je „poguba ljudske naravi“, rekoše neke mudre glave. U ratu umiru i ratnici i patnici. Umiru stoljećima. Od jednog rata do drugog, pa opet ponovo. Za ove ili one interese ili ideale. Ali umiru. Zemaljski život je za njih završen. Pamte ih uglavnom njihovi najbliži, ako i to. Ako nije u kamen položen, zemlja postupno guta i drvo i njega. Sravnjuje grob da mu ni traga nema.
Pamtim jedan grob u polju.cvijet svijeca Humak na uzvišici, ograđen i obilježen križem bez imena. Nakon dvadesetak godina ni križa, ni humka, ni spomena da je tu svoj život žrtvovao jedan čovjek. Bio je čovjek, onda pokojni čovjek, samo sjećanje na čovjeka, onda ni to. Kao da je ponovo definitivno umro.
U nedavni Domovinski rat ulazili su na početku i tek stasali mladi i ne stigli zasnovati obitelji. Otišli ne misleći hoće li se vratiti. Dragi prijatelji, miroljubivi, mladi vedri ljudi kojima ratovanje nije zanat, ali kad te se napada, imaš se pravo braniti pa i boriti protiv napadača. Mnogi se nisu vratili. Mnogima se ne zna ni groba da se može bar zapaliti svijeća njima na spomen. I to je još nešto nehumano što ratovi donose – zatiru se tragovi mrtvih. Kao da nikada nisu ni postojali. Pa se čovjek pita za što su se borili? Za zaborav? Za svoj probitak? Zacijelo ne, kad su žrtvovali sve i život. Pa kako ih se onda može zaboraviti?
Zaborav je koji puta nužan kad se nastoji zaboraviti ono što što je bilo toliko strašno da je životno opasano sjećati se toga. Ali zaborav je i velika nepravda prema znanima i neznanima kojih se živi rijetko i uglavnom samo prigodice sjete. Potvrđuje se ono da čovjek umire prvi put kad fizički umre, kad prestane živjeti. Drugi put umre kad ga njegova okolina zaboravi, a treći put umre kad ga i njegovi najbliži zaborave. Ta je smrt najstrašnija. Izbrisani su ne samo iz povijesnog sjećanja društva nego i iz pamćenja onih koje su branili i za koje su poginuli.
Mnogo je onih koji su ostavili krv i kosti širom Hrvatske – u Slavoniji, na Baniji, na Velebitu, ponad Dubrovnika... Među njima su i neki naši prijatelji. Kako vrijeme odmiče, nestaju i njihovi dragi koji su ih voljeli i s njima patili pa s njima umiru i sjećanja na ratnike. Grobovi su obrasli travom zaborava. Kuće bez krova prorasle šikarom. Na jednoj od njih polupani poluotvoreni prozori kuće – nekoć vojne baze – koju ni neprijateljski pucači iz WBR-a nisu pogodili. Prozori sada lamataju na vjetru gledaju kao ugasle mrtve oči neke davne krasne duše koja ih je održavala nadajući se životu sa svojima dragima. Sada su im i kuća i grob obrasli dračom. Na grobu ni cvijetka, ni svijeće. U prolazu čistimo draču, palimo svijeću, bar još jednom dok nas ima.
I tako blijede sjećanja i nas koji smo ih poznavali. Umrijet će s nama i sjećanje na njih jer njihovi su dragi ili pomrli, ili ih mladi nasljednici, nošeni suvremenim životom, zaboravili i izbrisali iz sjećanja kao da ih nikada nije ni bilo. I tako mrtvi izgleda umiru i treći put.
