Moj narod nestaje
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 07 Studeni 2024 18:02
I bez podataka o točnom broju iseljenih Hrvata možemo i sami osjetiti i vidjeti kako se prazni ona tzv. provincijska Hrvatska. Putovali smo kroz pitome krajeve naših sela prema Virovitici ili Križevcima, kroz tišine napuštenih ulica i čitali: Prodajem kuću i okućnicu s pet jutara zemlje za 5000 eura. Nazvati telefon…
Za tren nam promakne pred očima lijepa jednokatnica s garažom i vrtom, spuštenih roletna, okružena sličnim napisima i ponudama. Najbolnije se doimaju one u kojima stoji da čovjek poklanja takvu i takvu… Ima i tako bolnih obavijesti. One odaju da se vlasnik našao na rubu mogućnosti za ikakav život, jer pretpostavka je da je tu njegovo djedovsko i očinsko.
Kako se napušta vjekovno imanje? Zatvoriš prozore, navučeš zastore, spakiraš kovčege… Ako nije agonija bez nade u ikakav opstanak, onda je pohlepa, u što je teško povjerovati. Je li možda lijenost? Kako povjerovati da je lijen, kad isti stigne u stranu zemlju, odjednom postane marljivac prvoga reda. Radi od jutra do sutra, štedi, djecu marno školuje jer i njih je poveo sobom. Iznajmio je stan za velike novce, ali on misli da zna kako će ipak zaraditi dovoljno, ubrzo se vratiti i ušteđevinom otvoriti povoljni posao.
Nedostaje mu njegov život iz domovine, njegov vrt i voćnjak, stari šešir za rad u polju i mirisi šumaraka u jesen kad i gljive rastu na rubu imanja. Nedostaju i susjedi, rođaci i ona badavadžijska nedjeljna popodneva kad se pekao roštilj i opuštalo do zalaska sunca pa onda se palila svjetla da siti i malko podgrijani vinom i pivom navalimo na loš život i lošu državu. Jer stvarno, poklali mu svinje, nema otkupne stanice za mlijeko pa je morao napustiti uzgoj krava i proizvodnju mlijeka, nema u blizini silosa za žito ili kakva dobra skladišta za viškove krumpira, bundeva, kukuruza ili rajčice, nije čovjek na vrijeme ispunio složene formulare za dotaciju ovih i onih europskih donatora, nije na vrijeme dobio prikladnu odštetu za ovu ili onu pošast i tako redom. Pa i dragi Bog se nije smilovao, nego je poslao tuču i kišu te se sav urod pretvorio u blato. A onda se i škola zatvorila jer je u selu ostalo samo troje djece…
O tome faktotumu, kojega nazivamo raznim modernim imenima kao da je riječ seljak sramotna, odlučuju oni koji najčešće nisu ni svinju ni kravu vidjeli osim na tanjuru. Ti odlučitelji su završili neke škole i teorija im je poznata, znaju i ponešto o praktičnim stvarima, ali nikada nisu morali dobro zasukati rukave i u tri sata ujutro poći na oranje, još onda nekada i pomoću pluga, pa se držati konju za grivu dok glavinjaju uz brazdu.povratak23 2 I nikada nisu morali paljetkovati iza nekoga da se ne predaju gladi i nedostatku sjemena… itd… i tome slično. Nisu tu samo seljakovi trudovi, tu je i očev znoj, djedova muka i pradjedova nepoznata bolest.
U sjećanje si dozivamo želju za posjedovanjem zemlje o kojoj se pisalo u dobroj književnosti, o kojoj je seljak snivao kao nadničar, sitnoposjednik s nekoliko bijednih i dragocjenih jutara zemlje, seljak u čijem su se dvorištu igrali sinovi i kćeri, djeca koja će morati prhnuti u svijet za kruhom.
Ali kuda navalismo na seljaka, iseljavaju se i oni obrazovani urbani mladi ljudi. Ovdje nemaju 4000 eura kao tamo negdje, imaju jedva preko 1000! To zaista nije dostojno, a osobito je pogubno za obitelj koja nema stana. Kako kupiti stan, ili ga povoljno iznajmljivati? Možda bi oni imali djecu? Kako? Stanuju kod tate i mame! I najbolje je otići u svijet gdje će cijeniti njihovu titulu, znanje i marljivost. Hoće li?
U nama samima ne nalazimo nikakvu krivicu, nikakvu manu svome radu i naporu u domovini, nikakvu slabost svome karakteru. Tamo daleko gledat će nas okom sokolovim i svaku nam vagati. A mi ćemo biti izvrsni radnici. Nikada se nije čulo da su Hrvati u Njemačkoj lopovi, razbojnici, neradnici, prljavci, da nisu završili školu ili da jure nedopuštenom brzinom po cestama i gaze ljude kao muhe. Hrvati spadaju u pitome i inkluzivne stanovnike.
Upravo je objavljena knjiga dr. Tuge Tarle „Mit o povratku / hrvatska dijaspora u Australiji“ (Zagreb, IMIN, 2024.). U golemoj građi ispisanoj na skoro pet stotina stranica, autorica se bavi pitanjima iseljeničkih sociopsiholoških i antropoloških fenomena pružajući uvid u život dijela hrvatske dijaspore, one u Australiji. tuga tarle mit o povratkuU moru citata iz djela raznih svjetskih autora koji su se bavili sličnom tematikom, izdvajamo:
„(Brudholm) Ne postoji 'novi dom'. Dom je zemlja nečijeg djetinjstva i mladosti. Tko ga je izgubio, ostaje i sam izgubljen, čak i ako je u stranoj državi naučio da se ne spotiče kao da je pijan, već da neustrašivo gazi po tlu.“ (str. 187.)
Ovo naše pisanje mali je i površni prilog najvažnijoj temi suvremene Hrvatske – demografskoj propasti. Imamo dobre stručnjake za demografiju koji javno i detaljno prate sav tragični nestanak hrvatskoga puka koji se udaljava od svoje domovine ili pak nestaje po prirodnom redu. Ali to nije dovoljno da se ispravi i najmanji dio ove drame. Nije jasno zašto ne posegnemo za korisnim političkim odlukama poput onih kod naših susjeda. Sjećamo se šezdesetih godina prošloga stoljeća u Mađarskoj. Mađarska je imala veliki pad broja stanovnika, rađalo se vrlo malo djece i po javnim podatcima Mađarska je prednjačila po broju samoubojstava. Iza sukoba s ruskim tenkovima iz Mađarske se iselilo i izbjeglo nekoliko stotina tisuća ljudi. I tada, unatoč komunističkoj vlasti koja je podložna sovjetima i koja je poslije 1956. instalirana u krvi, donosi se odluka da se spas nacije obavi na posve jasnim političkim odlukama: majke imaju pravo na pola plaće i puni radni staž dok su na porođajnom dopustu u trajanju od tri godine! Bilo je još važnih poticaja. Ta je odluka donijela velike rezultate. Naša rodica K. H. imala je troje djece. Kad je rodila treće, ono prvo je bilo u osmoj godini života. Tako je pošla raditi nakon skoro devet godina pod rečenim uvjetima. I zemlja se oporavila.
Očito da je i sada u Mađarskoj kriza nataliteta, koju su oni počeli rezolutno rješavati još 2016. Odluke Mađarske vlade su ukratko ove: pri kupnji stare nekretnine obitelj dobiva 20 milijuna forinti nepovratne pomoći; kupnja nove nekretnine – samo 5 posto poreza; u zajam se daju bespovratne sume za svaku kupnju nekretnine ovisno o pravilniku; ako žena rodi prije tridesete godine, dobiva bezkamatni kredit za prvo dijete, pri rođenju drugoga kredit se smanjuje za 30 posto, a kod trećega djeteta potpuno otpisuje. Dakle, ništa niste dužni, mladi Mađari, nakon trećega djeteta! Kreditizamladeparove HUUz niz drugih provedenih poticaja uspjesi su vrlo mjerljivi: prema podatcima osobito su se popravili i obnovili seoski prostori koji su također bili na rubu pustoši. Mađarska nacija se oporavlja.
Nemojmo izmišljati loše i glupe političke zahvate, poput ovih o praznim privatnim stanovima, provedimo ove mađarske reforme!
Da, ima tu mali problem. Mađari imaju i imali su, čak i u komunističkim vremenima, svoje nevaljalce na vlasti, Mađare koji su odobrili i poticali čak i one prve reforme, a nisu težili uništenju Mađarske države. Kod njih se nitko nije izjasnio kao sumnjičavac kojem država ne treba, kojem je ona samo slučajna. (Bračni par G. koji je živio u Zagrebu desetak godina tijekom naše nove Hrvatske u službi Mađarske vlade, ispripovijedao je niz vrlo nepoznatih događaja i političkih, donekle tajnih, poteza u tim teškim vremenima. Jedan od najpotresnijih koji ostaje u sjećanju je i onaj, kako su se mađarske vlasti ponašale prema starim plemićkim i uglednim obiteljima tijekom sovjeta. Za nas nevjerojatna vijest je bila i ta da je glavna banka imala tajni račun s kojega su se pomagale takve obitelji na čelu s onom potomaka Kossutha Lajosa.)
Naši pak nositelji vlasti često nisu sigurni što bi s državom, treba li ju vratiti pod balkanske urvine i surduline, treba li ju raskomadati po principu četrdesetina, a možda ne će biti potrebno ništa od rečenoga, sama će se isprazniti od Hrvata i Hrvatica pa će neki drugi ušetati u naša dvorišta i prazne kuće. Još kad prodamo svoje stoljetne stradune i kalelarge, kad se tamo pojave novi vlasnici koji dolaze samo da uberu novac od iznajmljivanja, bit ćemo kao Žumberak – bijela kuća s kolijevkom okovanom u paučinu, kao u filmu Miroslava Mikuljana, a vani tako tiho da se čuje samo lahor u lišću, tiha plemenita priroda.
Kakva zemlja, kakvi seljaci, kakvi mladi ljudi kojima obećavamo sramotnih nekoliko, nasumce odvagnutih, dukata ako se vrate! Zašto se potomci domoljubnih Hrvata još uvijek sude za svoju zemlju u strašno opustošenim i partizanskim pokoljima zatrtim Zrinu, Španovici i Boričevcu? Je li taj njihov vaj za zemljom utemeljen samo na koristoljublju i materijalnoj vrijednosti? Ili se tu radi i o onim vrijednostima o kojima dugo i probrano piše Tuga Tarle?
Vjerujemo da naši stručnjaci za demografiju dobro znaju mađarske reforme koje traju i daju rezultate. Hajde, gospodo, potaknite i predložite baš takve ovoj vlasti! Neka odbiju, neka se vidi kako je osmišljena ova politika spaljene zemlje! TJonjic Za HrvatskuAko nije, naći će se bar toliko milijuna eura za taj projekt, koliko se našlo za obnovu tko zna čijih kuća i mirovina, 40 kulturnih centara i svega ostaloga što se potocima odlijeva u nevladine udruge i slične demokratske izume. Kad vi, naši vlastodršci, konačno dosegnete savršeni oblik demokracije i modernoga života, hoće li biti u Hrvatskoj njenih stanovnika?
Nismo zaboravili ni Program dr. Tomislava Jonjića koji u točki 8. govori sažeto o tom problemu. „S druge strane, širenjem izbornog prava za Hrvate izvan Republike Hrvatske povećava se njihov interes za prilike u hrvatskoj državi, jačaju njihove emocionalne, obiteljske i poslovne veze s Hrvatskom, pa se time povećavaju izgledi za povratak u domovinu barem jednog dijela njihovih potomaka, što znači da reforma u tom pogledu ima potencijalni pozitivan demografski učinak, a vrlo vjerojatno će pomoći smanjenju animoziteta koji jedan dio domovinske javnosti zbog raznih razloga gaji prema Hrvatima koji prebivaju izvan Republike Hrvatske.“
To je samo kratak pogled na potrebne i ovom kandidatu jasne promjene koje treba provesti u društvu RH. Svi njegovi nastupi na manjim TV stanicama, portalima i tiskovinama pokazuju se svaki puta kao cjelovita predavanja puna novih podataka i značenja naše povijesti i osobnoga sudjelovanja u njoj. Vrijedi poslušati nastupe: Osječki Pleter i Karte na stol, kao i Mladi za domovinu. Osobito je intrigantan bio nastup kod voditelja Karte na stol, novinara Flandera, koji je morao često odgovarati na pitanja dr. Jonjića.
