Tomislav Jonjić: Hrvatska država vapi za odgovornošću, a hrvatski narod za dostojanstvom!
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 15 Studeni 2024 10:08
Dr. Tomislav Jonjić je odvjetnik diplomat, publicist, povjesničar i političar koji je prvi objavio da će se kandidirati na predsjedničkim izborima. Za Dalmatinski portal je pojasnio zbog čega se odlučio na taj potez, koji su njegovi glavni ciljevi, ali i što misli o svojim protukandidatima.
Zašto ste se odlučili kandidirati za hrvatskog predsjednika?
- U jednom sam razgovoru kazao kako nikad nisam imao drugih planova osim Hrvatske. Njezin put prema slobodi, neovisnosti i dostojanstvu ugrožava se već više od četvrt stoljeća. Na svakom koraku se događaju procesi koje ilustrira naizgled banalni incident koji je prije nekoliko dana proizvela splitska gradska vlast: nakon što je uz dlaku velikoj većini hrvatskog naroda na Matejuški postavljen spomenik Miljenku Smoji, čovjeku uvijek spremnom na prodaju hrvatskog obraza, sad se usred Splita hoće staviti spomen-ploča jednom pripadniku okupatorske Jugoslavenske armije. To što je nastradali vojnik bio Makedonac, dakle pripadnik naroda s kojim se Hrvati tradicionalno prijateljevali, na stvari ne mijenja ništa: nastradali je vojnik tamo, neovisno o svojoj volji, bio dio okupacijskih snaga. Slaviti uspomenu na nj u jednom gradu i jednom narodu koji je u otporu tim okupacijskim snagama podnio silne žrtve, izravna je i smišljena pljuska i provokacija. Zato je reakcija Torcide na tu provokaciju posve normalna. Ona je zapravo autentični izraz raspoloženja hrvatskog naroda koji takve provokacije ne želi šutke trpjeti.
A činjenica da se one događaju, da se one smatraju politički korektnima i da čak i u danima prije komemoracije Vukovara i Škabrnje nailaze na opće odobravanje tzv. glavnostrujaških medija, pokazuje zašto je potrebna predsjednička kandidatura čovjeka koji će se tim i takvim provokacijama suprotstaviti svime što mu stoji na raspolaganju!
Hrvatska država vapi za odgovornošću, a hrvatski narod za dostojanstvom i ne može trpjeti da se Hrvate i Hrvatske usred Hrvatske nekažnjeno vrijeđa i progoni!
Zbog čega mislite da biste bili dobar predsjednik Hrvatske?
- Zato što sam sve ono što nije Zoran Milanović i što nisu ostali koji su poslani sudjelovati u izbornom igrokazu s nakanom da Milanoviću osiguraju drugi mandat. Imam posve jasna uvjerenja, čistu prošlost i ne ovisim ni o kome. Iza mene stoje mjerljiva profesionalna, stručna i znanstvena postignuća. Za razliku od mojih protukandidata, ne može me se ucijeniti ni redarstvenim izvješćima niti zdravstvenim kartonima. Nemam jugoslavenskoga niti komunističkog balasta i ništa mi ne znače kojekakvi ministri Jovanovići ili apologeti jugoslavenskog boljševizma poput Line Veljaka, Ante Čovića i kompanije, baš kao što mi ništa ne znače tajkuni mutne prošlosti i njihova sumnjivo stečena bogatstva.
Nikad nisam trgovao svojim uvjerenjima, a na svjetonazorskom planu zastupam kristalno jasna stajališta, ne krijući da sam Hrvat i katolik. K tome jedino ja mogu ujediniti biračko tijelo od centra prema desnici, a istodobno ne biti Plenkovićeva lutka na koncu. Zato mislim da se u ovim vremenima globalne krize i moralnog propadanja Hrvatske i Europe jedini mogu suprotstaviti otuđenim i odnarođenim elitama te nametnuti nužne ustavne i političke promjene koje će Republiku Hrvatsku napokon učiniti hrvatskom državom. Neće me od toga odvratiti nikakve stranačke oligarhije niti poslovni odnosno kriminalni lobiji.
Što o ovom potezu misli Vaša obitelj? Jesu li to očekivali?
- Ni puno nevažnije odluke od ove nisam donio bez razgovora sa svojom obitelji. Uz ovakvu odluku ne idu samo promjena životnog ritma, veliki tjelesni napor i znatni materijalni izdatci, nego treba računati na uvrede, izmišljotine i klevete koje dolaze i slijeva i zdesna. No, s čistom savjesti i uz Božju pomoć to se može nadići. Štoviše, izazovi i napadaji kod mene izazivaju prkos i želju za borbom. Nikad se u životu nisam predao, ni u malome nogometu ni u šahovskoj partiji, kamoli u nečemu što je važnije, a bitka za Hrvatsku je najvažnija koju jedan Hrvat uopće može biti.
Da se vratim na Vaše pitanje: moja je obitelj brojna - dvojica sinova žive odvojeno i imaju djecu - ali i dalje svaki dan radimo zajedno te funkcioniramo kao švicarski sat. Zato ja uvijek mogu računati na svoju suprugu i djecu, a oni na mene.
Što najviše zamjerate Zoranu Milanoviću?
- Milanović je bio predsjednik Vlade i predsjednik države, ali nitko ne zna što je on ikad radio. Ne morate biti psiholog da biste vidjeli da je on frustriran i ogorčen čovjek koji nikad nije izišao iz puberteta, pa je samo jedna obezglavljena i sterilna politička grupacija mogla takvo čeljade proizvesti u predsjednika jedne stranke i predsjednika Vlade. Nakon što je i stranku i Vladu ostavio u rasulu, postao je predsjednikom države koju također želi ostaviti u rasulu, jer ona je za njega ionako slučajna i neprijateljska (ne zaboravimo: on je izdanak jugoslavenskoga i komunističkog brloga koji ni 1991. nije želio dijeliti sudbinu svog naroda!). Zato je on od inauguracije do danas u funkciji ponižavanja Hrvatske, njezinih simbola i njezinih postignuća.
On sustavno pretvara Hrvatsku u cirkus, a simbolički vrhunac njegova kvislinškog djelovanja je ono proljetošnje pozivanje jedne od susjednih država da se umiješa u proces formiranja hrvatske Vlade. Mediji se, doduše, uporno i organizirano trude prešutjeti tu epizodu, ali možemo biti sigurni da će ju povijest zapamtiti. Ministar Butković ga je tada javno optužio da je od predsjednika jedne vlade (Orbana?) ili predsjednika jedne države (Vučića?) zatražio neka utječe na zastupnika 'njegove' nacionalne manjine da ne uđu u vladu koju predvodi HDZ.
Milanović je izjavio da će Butkovića tužiti. Tromjesečni rok za podnošenje tužbe je istekao. Nije li to prešutno priznanje da je Butković govorio istinu? A kako nazivamo predsjednika vlade ili predsjednika države koji poziva strance da interveniraju u njegovoj zemlji? Kvislingom, nikako drugačije! Središta moći, dakako, imaju interesa da na čelu Hrvatske bude upravo kvisling. Zato svjedočimo igrokazu koji ima ponovno dovesti do toga.
Kako biste Vi postupili po pitanju slanja hrvatskih vojnika u misiju za Ukrajinu?
- Stvorena je velika galama oko odlaska dvojice hrvatskih časnika u SR Njemačku, u sklopu potpore Ukrajini. Imali smo mi, a imamo još, naših vojnika i drugdje izvan Hrvatske - od Kosova i Afganistana do Poljske - ne uvijek u misijama koje imaju istu pravnu podlogu i ne uvijek iz ugovornih obveza koje proizlaze iz našega pristupa NATO-u.
Međutim, nikad se to nije pretvorilo u prvorazredno nacionalno pitanje dok se Milanović - ratni dezerter, čovjek koji je ponižavao hrvatske ratne postrojbe i radio sve što je mogao da se Hrvatska vojska rastoči - nije odlučio u predizborne svrhe poslužiti kvazisuverenističkom retorikom. A onda je na to nasjela cjelokupna oporba, i tzv. lijeva i tzv. desna, jer je ta oporba politički inferiorna, pa dopušta jednomu Milanoviću da joj bude intelektualna i politička perjanica.
Što mislite, kako će pobjeda Donalda Trumpa na američkim izborima utjecati na rat u Ukrajini?
- O tome mogu zaključivati samo na temelju javno objavljenih izvora. Svi bismo željeli brzo i pravedno okončanje tog rata, a vjerujem da će novoizabrani američki predsjednik sve učiniti da do toga dođe. No, za mir je, baš kao i za rat, potrebno najmanje dvoje, ovdje će, rekao bih, biti potrebno i više od dvoje. Hrvatska, naravno, treba simpatizirati sa svim rješenjima koja idu za postignućem mira i afirmacijom međunarodnog prava. Ona ima obveze prema svojim saveznicima, ima iskustva iz Domovinskog rata, a ima i neriješen položaj naših sunarodnjaka u susjednim državama, ponajprije u BiH, koji je nemoguće osigurati ugrožavanjem tih naših savezništava. No, mi smo previše mali i nedovoljno jaki da bismo u Ukrajini, na Bliskom istoku ili negdje drugdje prednjačili u predlaganju rješenja koja ionako ne možemo nametnuti.
Kako komentirate stalan sukob na relaciji Milanović-Plenković?
- Taj me sukob asocira na udžbenički primjer simbioze. Ne znam zašto, u udžbenicima je simbioza ilustrirana primjerom raka i moruzgve. Tako otprilike funkcioniraju njih dvojica: prvi ne bi postojao bez drugoga i obrnuto. Čine to na ogorčenje hrvatskog naroda i na sramotu hrvatske države, kršeći Ustav i prisvajajući ovlaštenja koja po Ustavu nemaju. Obojica su eksponenti nehrvatskih i protuhrvatskih interesa, a između njih ne postoje ideološke, političke i etičke razlike, razlika je samo u stilu.
Kakvo je vaše mišljenje o drugim protukandidatima, Draganu Primorcu, Miru Bulju, Ivani Kekin i Mariji Selak Raspudić?
- Mene zanimaju ideje koje pokreću ljude i narode, pa se samo u tom kontekstu bavim pojedincima. Ne vidim da u tom smislu bilo tko od pomenutih zavrjeđuje osobitu pozornost, od krivotvoritelja vlastitog životopisa kao što je to mali komunistički gojenac, a danas karikaturalni general Primorac, sve do Mira Bulja koji je, uz Žarka Puhovskoga, jedini čovjek na kugli zemaljskoj koji u svakom trenutku znade odgovore na sva pitanja. To su sve ispričane priče i jamci kontinuiteta politike koja nas je dovela ovdje gdje smo kao narod dovedeni: poniženi, osiromašeni, uvrijeđeni, raseljeni i ogorčeni. Uostalom, medijske kampanje i naručene ankete kojima se od tih ljudi stvaraju nove mesije, dovoljno govore same za sebe. Njima se hoće stvoriti novi guverneri koji će za tuđi račun upravljati Hrvatskom.
Što biste rekli, koja je Vaša glavna prednost u odnosu na njih?
- Izgleda neskromno, ali je činjenica: moj je životopis u svakom pogledu, od etičkoga i političkoga do znanstvenoga, jasan, pravocrtan, čist i bogat, toliko da sam spreman na svaku usporedbu sa svakim od protukandidata. Nikomu, dakle, ne dugujem ništa, nitko se ne može pohvaliti da me je 'stvorio' u stručnome, znanstvenom ili političkom pogledu. Nemam obveza ni prema kojoj stranci niti prema kojoj kliki. Iza mene ne stoje nikakvi tajkuni, osuđivani kriminalci niti donatori novca sumnjiva podrijetla.
Nemam, dakle, obveza prema nikome, osim prema onima koji su Hrvatskoj dali svoje živote i svoje zdravlje, i prema mladim naraštajima koji zaslužuju da im u baštinu predamo državu u kojoj će htjeti živjeti i u kojoj će biti lijepo živjeti. Dakle, nikad me nitko nije mogao niti će me
Zato sam podvrgnut medijskoj blokadi, ali zato s optimizmom gledam u budućnost. Sa mnom će Hrvatska krenuti putem koji joj pripada i na koji je krenula u. Domovinskom ratu: prema neovisnosti, slobodi, demokraciji, prosperitetu i Zapadu. Taj put su nam pregradili i ukrali prije dva i pol desetljeća, sad ćemo ga ponovno izboriti!
Govorili ste se kako niste jednako zastupljeni u medijima kao i oni zato što potječete iz antikomunističke i antijugoslavenske obitelji. Na koji način planirate privući birače?
- Zastupljenost u medijima je egzaktna činjenica. Od dana kad sam najavio kandidaturu (23. svibnja 2024.) do dana kad vodimo ovaj razgovor, praktično u sredini studenoga, nisam dobio ni jedne jedine sekunde na bilo kojem radiju ili televiziji sa sjedištem u Zagrebu. Ni jedne sekunde! Dva puta me je ugostila Osječka, jednom Vinkovačka televizija te jednom TV Jadran.
Kad sam na 220 adresa novinara i medijskih uredništava uputio vijest da me javno podupire 230 uglednih osoba hrvatskoga političkoga, kulturnoga i znanstvenog života, te nekoliko desetaka umirovljenih visokih časnika pobjedničke Hrvatske vojske - danas je taj popis još puno širi - svega nekoliko portala je donijelo vijest o tome. Tako široku potporu nije dobio nitko poslije predsjednika Tuđmana, ali to nije zaslužilo čak ni jednu agencijsku vijest?! Pa mi i dalje tvrdite kako je to slučajno! Ili mi recite da je to zato što sam sa svojih navršenih 59 ljeta 'u poznim godinama', kako je to objavio jedan dnevni list!
Medijska blokada me je faktično prisilila da Hrvatsku, a jednim dijelom i BiH, obiđem uzduž i poprijeko. To je u neku ruku bila sretna okolnost, jer sam iz prve ruke mogao čuti što misli i kako doista živi hrvatski narod. Više sam nego zadovoljan odjekom na koji pritom nailazim, jer zapravo govorim ono što taj narod osjeća i želi. Zato se moj izborni rezultat neće moći umanjiti sporadičnim lupeštinama, nego će trebati vrlo kreativno i organizirano prebrojavanje glasova da ga se skroji po volji onih koji još zasad gospodare Hrvatskom. No, uvjeravam Vas da tim krugovima zvono zvoni!
Koje su glavne točke Vašeg programa?
- Moj program formuliran je u 30 točaka koje su već nekoliko mjeseci dostupne na mojoj internetskoj stranici. On se jednim dijelom bavi postojećim ustavnopravnim nedorečenostima koje omogućuju ovu sramotu i kaos u odnosima predsjednika Vlade i predsjednika države, a u drugome dijelu inzistira na donošenju novog Ustava i reformi političkog sustava.
Novo bi ustavno rješenje uključivalo depolitizaciju ustavne preambule i eliminaciju zavnohovskih konfabulacija koje su pretvorene u ideološku batinu apologeta jugoslavenstva i komunizma. Ono bi značilo uvođenje dvodomnoga Hrvatskoga državnog sabora te ozbiljno širenje biračkog prava Hrvata s prebivalištem izvan Republike Hrvatske, a to znači i dopisno odnosno elektroničko glasovanje. Zagovaram pritom i širenje predsjedničkih referendumskih i zakonodavnih inicijativa.
Ima u tom programu i čitav niz inicijativa koje se odnose na gospodarske i kulturne teme, od reindustrijalizacije Hrvatske, preko ustavne zaštite prostora, voda, poljoprivrednog zemljišta i slično, do zaštite hrvatskog jezika i hrvatske kulture. Naravno da program obuhvaća reformu pravosuđa, borbu protiv korupcije i sve glomaznije državne birokracije, a u njemu se bavim i ključnim svjetonazorskim pitanjima koja polariziraju naše i uopće zapadnjačko društvo, od pobačaja i eutanazije do rodne ideologije.
Da postanete novi hrvatski predsjednik, što bi bio Vaš prvi potez?
- Ne računajući poslove koji se čine tehničkima, premda to nisu (poput ustrojavanja kabineta), prvo i najvažnije je normalizirati odnose između dvaju zagrebačkih brda. Jasno je da to ne bi išlo sasvim lagano, jer između aktualnog predsjednika Vlade i mene postoje krupne svjetonazorske, nacionalno-političke i ideološke razlike, ali državni interes zahtijeva da prestanu javna prepucavanja i vrijeđanja.
Hrvatska i Europa nalaze se u dramatičnim previranjima, zapravo u specifičnome trećem svjetskom ratu, pa je nužno prema vani izići s jedinstvenim i usklađenim pogledima na vanjskopolitička pitanja, na djelovanje naše diplomatske službe, probleme s ilegalnim migracijama, ali i s usklađenim pogledima na unutarnje gospodarsko-političke i kulturne teme, od visoke inflacije i sramotno niskih mirovina, preko položaja i perspektiva naše mladeži do poplave tzv. srpskih kulturnih centara i ekspanzije 'srpskog sveta'.
Na prošlim izborima ste se javno protivili suradnji desnih stranaka Mosta i DP-a, kako danas gledate na to što se dogodilo?
- Nisam se protivio suradnji tih dviju stranaka, jer nisam bio član nijedne od njih, nego sam upozoravao na to da nijedna od tih dviju stranaka zapravo ni ne pokušava sakriti kako je spremna formirati vladu sa SDP-om. U podcastu Velebit, koji je pod naslovom 'Sprema li Milanović Hrvatskoj crnogorski scenarij?' prikazan 16. ožujka 2024., a i danas je, nakon više od 100.000 pregleda dostupan na internetu (doduše otežano, jer se netko pobrinuo da njegovo pronalaženje bude otežano!), ukazao sam na to da je u tom pogledu jedina bitna razlika ta da je Domovinski pokret spreman odmah pristati na Milanovića kao predsjednika Vlade, dok Most misli da on treba imati taj položaj. Vodstvo Mosta i bračni par Raspudić u tom trenutku nisu mogli drugačije, jer su upravo bili najavili Nikolu Grmoju kao kandidata za predsjednika Vlade, pa su ocjenjivali kako moraju odigrati još jedan međučin te travestije. No, SDP je na njih, nažalost, uvijek mogao računati, a na njih računa i danas, premda jedan dio članova Mosta to ne želi vidjeti.
Tako sam, dakle, govorio, a to su lako provjerljive činjenice. Na njih je i danas iznimno važno podsjetiti, jer bi i danas te stranke i predsjednički kandidati koji su iz njih proizišli, bili spremni na upravljanje državom u sprezi sa SDP-om, premda je jasno da njihovi simpatizeri i birači to nisu željeli onda niti žele sada. Njihova se volja krivotvori za volju stranačke oligarhije, baš kao što se danas krivotvori na predsjedničkim izborima. U tom sam podcastu rekao da birači toga trebaju biti svjesni, a to ponavljam i sada, kad ih se opet pokušava prevesti žedne preko vode i kad im se opet nude kandidati koji će sutra iznevjeriti sva obećanja koja danas daju. Jer, kako rekoh, sve su to ispričane priče, nema u njima nikakvih nepoznanica. Ti ljudi, pa i oni među njima koji glumataju da su drugačiji, kao i njihovi mentori i njihovi financijeri, uvijek su u istoj brazdi, u brazdi koju je zacrtao netko drugi, a ne hrvatski narod!
U slučaju izborne pobjede, kakva vi bila Vaša suradnja s političarima ljevice?
- Predsjednik države je predsjednik svih Hrvata i svih hrvatskih državljana, dakle i onih koji misle različito od njega. On mora bezuvjetno poštivati Ustav i volju hrvatskih birača, pa ni formiranje vlade ne može biti prepušteno njegovim simpatijama. No, premda mora nastupati nadstranački, predsjednik nema obvezu lišiti se vlastitih uvjerenja odnosno amputirati dio svoga bića te se pretvoriti u fikus koji ni o čemu ne misli niti ima vlastitih uvjerenja odnosno stajališta koja zastupa.
Smatram, naime, da treba biti baš protivno: da predsjednik prigodom kandidature mora objaviti svoje poglede na ključna društvena pitanja, pa te svoje poglede zastupati i tijekom mandata. Uvijek civilizirano, snošljivo i demokratski, ali nikad tako da se pretvori u političkog trgovca, i nikad tako da na Pantovčaku bude aktivist stranke iz koje je potekao.
Na što ste posebno ponosni u svojoj karijeri?
- Kao i uvijek i svatko, mogao sam postići i više i bolje. No, iza mene su više od tri desetljeća profesionalnih postignuća u odvjetništvu, u diplomatskoj sam službi ubirao najviše ocjene, objavio sam mnoštvo znanstvenih, stručnih i publicističkih članaka te jedanaest knjiga, od čega su četiri znanstvene monografije. Doktorirao sam noviju povijest, a Hrvatski institut za povijest izabrao me je u zvanje znanstvenog suradnika.
No, najponosniji sam na to što sam živio u doba kad sam mogao svoj skromni doprinos ugraditi u političku i oružanu borbu za stvaranje hrvatske države, i na to da su u skladnome kršćanskom braku, koji sam sa suprugom Marianom zasnovao 1987., rođena trojica sinova. Trpimir i Zvonimir danas su također odvjetnici te imaju svoje obitelji, nadam se da će istim putem uskoro krenuti i najmlađi, Mislav koji je pri kraju pravnog studija. Želim još unučadi, i želim Hrvatsku u kojoj će i moji i tuđi unuci živjeti slobodni sretni, ne krijući svoju pripadnost i svoja uvjerenja!
