Kako se ne bi moglo reći da baš nitko nije odgovarao
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 14 Studeni 2024 12:15
Kao uvod, valjda, u vukovarske i ne samo vukovarske kolone, hrvatsko se pravosuđe početkom studenoga dosjeti da, reda radi, nakon trideset i pet godina osudi neke razbojnike, dvojicu ili trojicu, u odsutnosti. Kako se ne bi moglo reći da baš nitko nije odgovarao.
Najružniji kopneni mjesec na ovim zemljopisnim širinama u klimatskom smislu, najtužniji mjesec za Hrvatsku, u kojemu se vraćaju sjećanja na otpor i patnje, na agresorska zvjerstva u mračnom studenom 1991., teške uspomene koje s godinama ne blijede, štoviše. Kao uvod, valjda, u vukovarske i ne samo vukovarske kolone, hrvatsko se pravosuđe početkom studenoga dosjeti da, reda radi, nakon trideset i pet godina osudi neke razbojnike, dvojicu ili trojicu, u odsutnosti. Kako se ne bi moglo reći da baš nitko nije odgovarao. Vukovar, Škabrnja kao simboli, ostali gradovi i naselja već manje prisutni u pamćenju. Koliko sam puta samo pisao o Tovarniku, a eto ga se u prošlom tjednu sjetile dnevne novine, da je ondje pobijeno mnoštvo ljudi, zajedno s velečasnim Burikom bačeni u masovnu grobnicu. Vidio sam to mjesto užasa, sada prazno jer su žrtve otkopane iz jame kada su se Hrvati vratili nakon reintegracije, i mrtvi dostojno pokopani. Pa se u rečenom napisu spominje i rodna kuća Matoševa u Tovarniku (gdje su četnici udarili štab), a ni riječi o osamnaest godina dugim nastojanjima Tovarničana da se najdragocjenije što imaju pretvori u središte kulture i hrvatskoga duha na istoku zemlje. Suočeni s besmislenim opiranjima iz (također Matoševa) Zagreba, krše ruke u sada već gotovo malodušnom očaju. I čitaju, gledaju, kako se bez velikih napora i hrvatskim novcem (ako se tako mogu nazvati euri, ha), realizira srpski plan kolokvijalno nazvan Z 40, o kulturnim centrima srpskoga sveta širom Hrvatske, budućim ispostavama ne samo kulturnim, da se nađu kada dođe vrijeme. Vidite, poštovane čitateljice i čitatelji ove rubrike, ja sam bio na istoku Slavonije u listopadu i u studenom 1991., meni je ta tjeskoba ostala u kostima, u maskirnoj odori koja skuplja vlagu u mojoj garaži i ne dopušta mi zaborav, a ne dozvoljava mi ni da ležerno odmahujem rukom na sadanje sitne ili krupnije provokacije koje se prešućuju ili im se čak daje pozitivan predznak.
Glede Tovarnika i Matoša ipak se nešto pokrenulo. Stigla tragična priča i u Hrvatski sabor, gdje o njoj do sada ništa nisu znali, očito. Ustala hrvatska kultura na noge lagane? Zagalamili Hrvati napokon? Nisu. Nego je nedavnih dana za govornicu izašao pravoslavac, Srbin, hrvatski branitelj Predrag Mišić, mirno i pribrano izložio kronologiju srama, koja je počela i traje do danas zbog svega dvjesto tisuća kuna što ih je centrala Matice hrvatske u Zagrebu posudila svom ogranku u Tovarniku, za inicijalne potrebe, i osamnaest godina uporno traži natrag taj ogromni iznos, bez kojega ne može živjeti. U međuvremenu, kao što znate, ogranak se pretvorio u Društvo A. G. Matoš, potegnuo Dragutin Tadijanović i dobio velik iznos od države i Grada Zagreba, radovi na obnovi rodne kuće Matoševe i kulturnoga centra uz nju dobro su napredovali i došli gotovo do kraja, ali se opet javila zagrebačka Matica, plačući za svojim novcima, pa i tovarnikudarila sudskom ovrhom. U novije vrijeme nešto se pokušalo učiniti, bilo je i izjava da više nema potraživanja, ali ovrha i dalje stoji. Spominjao je Predrag Mišić u spomenutom govoru i Prešerna, te kako bi bilo da Slovenci rade kao Hrvati, spominjao i onih četrdeset srpskih kulturnih centara u Hrvatskoj, od kojih je osam (ili koliko) već realizirano. Pa su se, čuvši o Tovarniku, saborski zastupnici zgražali, te kako je to moguće. Da su čitali Hrvatske kronike, saznali bi i prije. Hoće li se nakon Mišićeve interpelacije nešto definitivno pokrenuti na terenu, teško je reći. Ali čovjeku kapa dolje, očitao je lekciju tzv. hrvatskoj kulturi.
Glede kulture nadalje: studeni je i mjesec knjige, valjda književnosti uopće, ako se kuharice i knjige za samopomoć mogu držati literarnim djelima, uz njih ljubići eventualno krimići iz uvoza uglavnom, što sve zajedno čini osamdeset posto ponude, a nalaze se na policama robnih kuća, među prehrambenim proizvodima, psećom hranom i toaletnim papirom. Više nema ni književnika/književnica, ni pisaca. Donedavno se umjesto riječi književnica rabila riječ spisateljica, a i sada se rabi valjda zato što ne postoji imenica piskinja. Odnedavno, pratim, i muški se pisac naziva spisateljem. Čovjekom koji se bavi spisima, prevrće papire. Pa će se i literatura nazivati spisateljstvom. Tako smo spiskali i zadnje tragove poštovanja prema književnosti, nakon što je već dobrano prevladalo web listanje. Spisa. U doba kada sam krenuo književnim kozjim stazama, osobe kojima je objavljena knjiga ili više njih, uživale su stanovito poštovanje, a živi klasici i strahopoštovanje. Sada je kako jest.
Knjige i novine (tiskovine) imaju istu sudbinu, zajednička im je kob – papir. Isti oni koji ne čitaju knjige, ne čitaju ni novine. Gadi im se sve papirnato, osim već spomenutoga toalet papira. Po mogućnosti višeslojnog.
Ne znam zašto sam se upustio u ovo razmatranje, ima važnijih stvari. Ili barem intrigantnijih. U prošlom tjednu mediji puni Trumpa, koji se vratio u degaulleovskom stilu, praktički s ruba zatvora. Može on biti nesimpatičan, a i jest, ali je načeo suprotnu opciju u pravom trenutku, na vrhuncu woke ideologije, koja se upravo militantno nametala ne samo američkom društvu, nego je preplivala ocean, pa stigla i do Hrvatske. Iznoseći svoja stajališta, iskreno ili ne, trumppragmatično svakako, dobro savjetovani Trump i ekipa točno su pogodili što izluđuje Amere i ne samo njih: nerazborita i nametljiva politička korektnost koja nije do gušenje slobodne misli i zdravoga razuma, nadalje rodne perverzije, uzlet takozvane ultraliberalne ljevice i slične poslastice. Tu su izgubili i tu su se izgubili „demokrati“, uvjereni u svoju misiju preobrazbe i antropološke dekonstrukcije. Naravno da je i ostalo bilo u igri, gospodarstvo, porezi i slično, na visokom mjestu, ali čini mi se da je odlučio otpor woke idiotarijama. Jedan detalj koji to i nije: uz podosta tramplavoga Trumpa plesao je na podijima vitki Elon Musk. Taj je uspješan čovjek prije nekoliko mjeseci s gorčinom objavio svoju privatnu nevolju – da je sin njegov Xavier postao Vivian. Bijesan i na sebe jer je neoprezno potpisao dokumente da dopušta blokatore puberteta koji će Xaviera pretvoriti u Vivian, reče da je prevaren. I da ljude koji rabe woke virus treba poslati u zatvore, jer se praksa provodi na djeci daleko od dobi za pristanak. Pa je i to odgovor (ima i drugih) što je plesao s Trumpom. A s njim i ogroman broj birača bez obzira na boju kože i spol, jer je i njima dozlogrdilo zlostavljanje. Pa su za Trumpa glasovali i mnogi Latinoamerikanci i Afroamerikanci i Bjeloamerikanci, a koliko sam se čuo s našim Hrvatima u Sjedinjenim Državama, i oni. Jedino ne znam kako su glasovali Indijanci. Indijci vjerojatno ipak za Kamalu. Ne znam, nagađam.
U sklopu rečenih izazovnih politika našao se i pobačaj, tema vrlo skliska, pa ju je, za razliku od woke tave, lukavac Trump prebacio na takoreći lokalnu razinu i oprao ruke. Teška tema, svakako. Žene trebaju imati pravo na izbor, popularna je parola. Druga je parola, u stvari istovjetna, da imaju pravo na svoje tijelo, činiti s njim što žele. Što je u tim parolama pogrješno? Uzmimo prvo u razmatranje drugu. Ta dobro zvuči i slažem se, odnosno slagao bih se da je riječ o jednom tijelu, ali u temi o kojoj govorimo radi se o – dva tijela. To što je tijelo u tijelu, ne mijenja na stvari. Dva su entiteta. Dva živa bića. Žena, znači može raspolagati svojim tijelom, može, recimo, dati bubreg bolesnoj sestri, ali ne i lišiti se nerođenoga djeteta (osim ako joj je teško ugroženo zdravlje). Tu dolazimo do prve parole, prava na izbor. Ja ću se od protivnika pobačaja istoga trena prebaciti u pobornike onoga trenutka kada znanost toliko napreduje da bude moguće upitati nerođeno dijete želi li biti rođeno. Ako kaže da ne želi, njegov izbor.
Ispričavam se na ovom izletu u mučno i tamno područje. Vraćam se izborima u SAD, s napomenom da Trumpov trijumf i nije tako velik, ipak je bilo podosta tijesno, u tzv. narodnim glasovima razlika je svega četiri posto. U hepovskim ipak sadvrlo velika. Čista pobjeda, pa će Trumpove nevolje s pravosuđem biti lako premostiti, to više što ovaj put ne treba plakati da su mu ukrali glasove. Najdirljivije je bilo pratiti kako se ponašao licemjerni svijet: nekako me je sve podsjetilo na najbrži prst u uvodu kvizovskih emisija, ma svi se pretrgnuli da budu prvi čestitari, dragi Donalde mi smo tvoji a ti naš. Osobito na Balkanu. Sada ćeš nam dati Kosovo, dometnuli su u Beogradu, u P. S. -u, je li. Dobro, bilo je i malo zabrinutih čestitara u Europi, osim Orbana i Fica, Europljana nesigurnih bi li nedajbože Amerika mogla istupiti iz NATO pakta i ostaviti ju samu da se bakće s putinima, ili je riječ samo o blefu i onih dva posto izdvajanja u vojne svrhe. U oba slučaja Hrvatska nije u dobrom položaju, ali mi smo najjači kada smo prepušteni sami sebi, bez obzira na to što se rusofilna Srbija naoružala do zuba, te smo opet u sličnoj iako ne istoj situaciji kao 1991. Od raspleta ukrajinsko-ruskoga rata, dotično ruske agresije na Ukrajinu, bez sumnje ovisi budućnost Europe, ili barem onih zemalja koje su drugu polovicu 20. stoljeća provele pod sovjetskom čizmom, a ona im se opet smiješi. Nema nikakve razlike između Staljina, Brežnjeva i Putina, ista škola, isti ciljevi. Nova globalna podjela glede Europe mogla bi biti jako slična staroj.
Ne lezi vraže, baš je sada Njemačka u krizi, političkoj i gospodarskoj, a sve više joj je bjelodano da ne može i ne smije ostati drugorazrednom vojnom silom, ispaštajući zbog grijehova iz prošlosti, a bili su veliki, teški i užasni. Na stanovit način, Njemačka je sada doživjela svojih pet minuta, samo da ne padne opet u trans. Vjerojatno ne će, ako ju bude vodio Friedrich Merz kao kancelar, demokršćanin. To nam je prezime poznato, dr. Ivan Merz je imao podosta značajnu izboriulogu u Crkvi u Hrvata, premda laik, 2003. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženikom – u Banji Luci ili Banjaluci se to zbilo, u RS, da čovjek danas ne povjeruje.
Dotle, Hrvatska za koju smo preko volje saznali da čini jedan posto Europe, to jest europskoga stanovništva, uskoro ima izbore koji nikoga u svijetu previše ne zanimaju. Za domaće svrhe služe više kao zabavni program, opanjkavanje kandidata, kakva demografija nego recite vi meni tko je jamio, kakve vizije za budućnost, nego recite vi meni tko je gdje bio kada je grmjelo. I slično. Pa se kandidati vade umjesto da rade. Malo je lakše mlađim kandidatima odnosno kandidatkinjama, koji (koje) još nisu dovoljno dugo na ovom svijetu da bi mogli (mogle) imati (političke) biografije. Cure su domišljate, eto gospođa dr. sc. Selak Raspudić ima baš marijanski slogan, privući će i bakice. Lepršava gospođa Kekin podosta je televizična. Ostale kandidatkinje i kandidate rijetko viđamo, a Tomislava Jonjića nikako. Viđamo aktualnog prezidenta Milanovića, koji unaokolo kuša specijalitete na sajmovima, a što i ne bi, nema više ni covida ni Slovenske. Lijepi naši kandidati i kandidatkinje, a Lijepa naša se samo križa, političara ima, nema državnika. Kakva će biti izlaznost, teško je reći, ako budu u srijedu, narod će to nagraditi. Još je bolji petak, za produljeni vikend. Zabrinut sam jedino za umirovljenike, koji u to doba godine idu na skijanje ili na egzotične destinacije.
U ovo doba godine
Dakle, u ovo doba godine i bez covida umiru ljudi, oko Sisveta i poslije Svih svetih. Umro je Zvonimir Čičak, veliko ime u doba Hrvatskoga proljeća, kada su dotadanje transparente mnoštva na kojima se slavili Tito i partija, zamijenili oni sa Savka-Tripalo, te oni s Budiša-Čičak ili obratno. Na kraju opet slavili Tito i partija, odletjeli Savka i Tripalo, a na robiju poslani Budiša i Čičak. Novinski napisi korektni, o Čičku rečeno sve što je trebalo, prešućena (ili nisu znali) Čičkova epizoda u obnovljenoj Hrvatskoj seljačkoj stranci u domovini, kojoj je kraće vrijeme bio svojevrsnim vođom, što sam iz neposredne blizine pratio jer su se stvari događale u kući Nede Prpić, prijateljice moje majke. Bijah nezavisni takoreći promatrač, ali i podupiratelj svega što je u tim prijelomnim vremenima moglo pomoći da se otjeraju komunisti. Opisao svijećasam te događaje u HSS-u u knjizi Lijepa moja (1992.), pa nemam potrebe ponavljati. Ukratko, Čičak se nije dugo zadržao. Što ne baca sjenu na sve što je početkom sedamdesetih učinio, neka mu je laka hrvatska zemlja.
Nema više na ovom svijetu ni Ernesta Fišera, pjesnika i jednoga od važnih promicatelja kajkavskoga narječja hrvatskoga jezika. Pametan i duhovit, bio je urednik književnih časopisa, ravnatelj knjižnica ali i ravnatelj varaždinskoga kazališta, tada još ne HNK nego nazvanog po A. Cesarcu. Budući da smo bili u dobrim odnosima, izveo je iz dobrote dramu Doživljaji dobroga pisca Hašeka, koju sam napisao u suradnji s Dagmar Ruljančić. Redatelj znameniti Tomislav Durbešić, u glavnoj ulozi Ljubomir Kerekeš, tada još mlad, u ulozi Švejka legendarni varaždinski glumac Lipljin, autor kajkavskoga rječnika. Premijera onoga dana kada je (zadnji put) uhićen Havel, pa smo u znak prosvjeda i Fišerovu suglasnost ubacili u tekst slobodarsku rečenicu. U Hrvatskoj su tada bila već vidljiva gibanja, a kako nisam bio na zadnjem mjestu u događajima, policija me je noću (milicija) na putu od Varaždina do Zagreba nekoliko puta zaustavljala, tek da me malo uzdrma. S Fišerom gubimo značajnoga književnika i štono riječ kulturnog djelatnika. Ne tako davno, natjecao se za položaj predsjednika Društva hrvatskih književnika, ali nije dobio dovoljno glasova.
Umro je i Ivica Krajač, jedan od zabavljača i pjevača u planu 4M, skladatelj i pionir hrvatskoga mjuzikla. Kako je zabilježeno i u nekrolozima, mjuzikl Gubec beg bijaše sumnjiv komunističkim nadzornicima, previše hrvatski, a to nije bilo dopušteno.
Nego, nešto me je rastužilo. Preminuo je Željko Sablić, producent. Desetljećima neizostavan lik Televizije Zagreb, potom Hrvatske televizije. Producent igranih serija poput Tesle, Puta u Vučjak, Običnih ljudi, da spomenem samo neke, ali i producent Smogovaca. Što me je kosnulo? Hrvatska televizija u informativnim emisijama ima dobar običaj da barem s nekoliko rečenica i kadrova isprati na vječni počinak svoje poznate ili manje poznate djelatnike. O Željku (Želimiru) Sabliću ni riječi ni slike, koliko sam pratio. Ako se varam, isprika.
O dotepencima
Često se spustim starim automobilom u stari Samobor, zadužen za nabavu namirnica. Pa ponekad razgovaram s ljudima meni nepoznatim. Tako nedavno i s nepoznatom mi gospođom. Velim, kao i uvijek, da sam dotepenac, što je istina. No gospođa me ispravlja, niste vi dotepenac nego došlić. Razlika je to. Dotepenci su oni, znate koji... Razumio sam, imam knjigu naslovljenu Samobor, mali Bleiburg. Kada su sa samoborskih ulica i okolnih livada uklonjeni leševi kostiubijenih Hrvata, pa komunistička vlast ustrojena, stigli su dotepenci. Došlići su došli puno poslije, najviše u vrijeme moderne, je li, hrvatske države. U međuvremenu, za bivše nadržave, dotepencima je stožer bio u samoborskoj kasarni, koju su naši branitelji osvojili i pretvorili u vojarnu, a sada ondje nema vojske, skližu se djeca na ledu i zabavljaju mladi, među njima kćeri i sinovi došlića. Najnoviji došlići došli su iz prednje i srednje Azije, za sada ih nema previše. I nitko ih ne napada, kao u Zagrebu i Splitu.
Za kraj – o spomenutim namirnicama. Samoborci imaju sreću da su praktički na granici sa Slovenijom. U zadnje vrijeme (ili već dugo) odlaze u Brežice po „špeceraj“. U istoj trgovačkoj firmi koja postoji i u Hrvatskoj, cijene su ondje trideset posto niže. Da, mi Hrvati ne prodajemo se jeftino, poznato je, pa ni ne kupujemo jeftino. Čujem da Istrani i Kvarnerci redovito odlaze u Trst. Ne znam idu li Slavonci u Mađarsku po provijant. Kako god, retro je u modi. A za strane trgovačke lance i strane banke, Hrvatska je očito Eldorado, vidi se i po njihovim prihodima. Hrvatska im je država majka a ne maćeha.
