Zločin na Daksi – aristocid nad hrvatskim narodom
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 21 Studeni 2024 17:57
Ove godine obilježava se okrugla osamdeseta obljetnica velikoga partizansko-komunističkog zločina u Dubrovniku i okolici.
Čini se obljetnica tog zločina – čiji je simbol zločin na otočiću Daksi – nije dobila primjerenu pozornost. A ne bi trebalo biti tako.
Upravo se na primjeru partizansko-komunističkih zločina u Dubrovniku i okolici zrcali sva monstruoznost ovoga režima koji i danas u Hrvatskoj ima brojne sljedbenike.
Prve partizanske jedinice počele su ulaziti u Dubrovnik unutar zidina u večernjim satima 18. listopada 1944., a dolazak se nastavio i 19. listopada. Prof. dr. Hrvoje Kačić svjedoči da su brojni građani izišli na Stradun dočekati partizane te se pjevalo i veselilo s partizanskim borcima. Građani su ih dočekali s optimizmom, jer se smatralo da kraj rata donosi prestanak oružanih sukoba i bombardiranja, stradanja, nasilja i prolijevanja krvi i gubitaka života.[1] Međutim, već sljedećeg dana, 20. listopada, počelo se govoriti da su neki građani privedeni i zadržani u zatvoru, a među njima i nekoliko svećenika i redovnika.[2] U dubrovačku luku Porat tih su dana počeli doplutavati leševi.[3]
Kačić se prisjeća kako su ga roditelji poslali u grad kupiti dvije litre mlijeka. Kad se vraćao kući kroz Bužu, sjeverna gradska vrata, vidio je na oglasnoj ploči s desne strane ulice zalijepljen veliki tiskani oglas, koji je imao naslov „U IME NARODA JUGOSLAVIJE“. Na tom su plakatu bila krupnim slovima označena imena osuđenih na smrtnu kaznu. Prepoznao je mnoge starije Dubrovčane, a među njima mnoge svećenike, profesore i odvjetnike.[4]
Prvo stratište bilo je na Orsuli u noći s 19. na 20. listopada 1944. Dovedeno je 12 mladića vezanih žicom, pretežno Konavljana, od kojih je 11 pogubljeno i bačeno niz strmu stijenu u provaliju na Orsuli. Smaknuća na Orsuli nisu bila objavljena i u gradu se o tome nije ništa znalo. Istodobno su po gradu krenula uhićenja.[5]
Dana 26. listopada na mjestima javnog objavljivanja osvanuo je plakat velikog formata kojim se obznanjuje tzv. presuda „U IME NARODA JUGOSLAVIJE“ Vojnog suda Komande južnog dalmatinskog područja, bez potpisa i oznake sastava suda, pod oznakom „Službeno“.[6] Navedeni sud, zapravo, nikada nije postojao. Nepobitno je, naime, činjenično utvrđeno da od onih koji su navedeni u oglašenoj i ozloglašenoj „presudi“ nitko nije bio pozvan ni na saslušanje, niti ispitivanje.[7]
Daksa je bila nenaseljen otok, no tamo su stalno boravile dvije obitelji: jedna svjetioničara, a druga čuvara otoka. Objema obiteljima bilo je naređeno odmah po dolasku partizana, da napuste otok i da se tek nakon nekoliko dana mogu vratiti. Očevici, a među njima i mnogi izvršitelji, dakle ne samo uhićenici, vidjeli su da je otac Marijan Blažić nakon kraće propovijedi, dao skupno odrješenje svim prisutnima, te se zapjevala pjesma Tebe Boga hvalimo. Smaknuća su izvršena i noževima. Neke su mučili, ali su na kraju pucali u žrtve da ne bi netko od njih ostao živ, a tu su po redu vršili svi prisutni stražari i izvršitelji. Na objavljenoj listi bilo ih je 36, od kojih jedan, Ćorović nije bio ubijen, ili nije stigao do Dakse jer je intervencija za njega rezultirala uspjehom.[8] Naknadnom ekshumacijom utvrđeno je da su ubijene 53 žrtve.[9]
Među ubijenima na otoku Daksi bila su i sedmorica katoličkih svećenika. Četvorica su svećenici Dubrovačke biskupije; don Mato Dobud, don Josip Schmidt, don Mato Kalafatović-Milić i don Đuro Krečak. Dvojica su franjevci iz Reda Male braće; fra Marijan Blažić i fra Toma Tomašić, te je o. Petar Perica član Družbe Isusove.[10]
Petar Perica autor je Hrvatima dragih pjesama Do nebeska nek se ori i Rajska Djevo Kraljice Hrvata.
Nakon Dakse, masovna gubilišta bila su također i na groblju Boninovo, 29. i 30. listopada 1944., a tu je pogubljen i franjevac Gerard Barbir, voditelj Domagoja čiji su se članovi okupljali u franjevačkom samostanu, isto kao što je padre Perica bio voditelj Križara koji su se redovno okupljali u isusovačkom samostanu.[11]
Mučenicima koji su pogubljeni na Orsuli, Daksi, Boninovu, Gospi od Milosrđa i Slanom, ne samo što nije omogućeno da se brane, nego im nije niti priopćeno što im se konkretno pripisuje u grijeh ili zbog koje radnje ili čina odgovaraju. Sve što su saznali bile su uopćeno kvalifikacije, neprovjerene klevete, gole uvrede i razne parole poput „narodni neprijatelji“, „sluge okupatora“ i „špijuni“.[12]
Znatan broj hrvatskih žrtava nije uopće pripadao ustaškom pokretu., nego se radilo o pristašama HSS-a koji su i nakon uspostave NDH nastavili obnašati svoje dotadašnje dužnosti. Neki od ubijenih pomagali su i partizane (pribavljajući im lijekove, poput fra Marijana Blažića) ili su simpatizirali s komunistima, ako su ovi za hrvatsku državu (ravnatelj dubrovačke gimnazije Maks Milošević[13]). Međutim, kako zaključuje Tomislav Jonjić, „za ubilački stroj Jugoslavenske armije takve su razlike bile neznatne: XXIX. Hercegovačka divizija i njezine X. i XII. brigada, u savezu s II. Dalmatinskom brigadom nastavile su 'čistiti' Dubrovnik i okolicu“.[14]
Ono što prokazuje jugoslavenski antifašizam jest i činjenica da su partizani prilikom ulaska (oslobođenja) u Dubrovnik likvidirali – pored svih ostalih – i osam osoba koje su u dokumentima talijanskih fašista slovile kao opasni i dokazani antifašisti.[15]
Stravičnim masakrima na Orsuli i Daksi „nije okončan obijesni ples krvoločnog pobjednika. Nedužni su ljudi ubijani na brdašcu Montovjerna, iz Slanoga je u hercegovačko zaleđe odvedena skupina muškaraca i žena i tamo okrutno, bez suda, pobijena. U stratišta se broje i domobransko vojno groblje u Gospinu polju i gradsko groblje Boninovo. Na otočiću Jakljanu pobijeno je između dvadeset i trideset ljudi, većim dijelom njemačkih ratnih zarobljenika. Dubrovčani su odvođeni i na Korčulu i tamo ubijani, baš kao i nad jamom Vraninom. U grad je 30. listopada 1944. dovedena veća skupina zatočenika iz različitih dijelova dubrovačke okolice, a iz dvije skupine s Pelješca samo je manji dio ubijen nakon prividnoga suđenja: ostali su smaknuti bez milosti, po kratkom postupku“.[16]
Progoni se nastavljaju i 1945. kad su suđeni dr. Dominik Barać (autor knjige Socijalna filozofija boljševizma), Mihaljević, Veramenta, a kosti uglednih Dubrovčana razasute su oko vile Rašica na Lapadu, na Mljetu i Lastovu, u Trogiru. Bacani su u more kroz kasnije zazidanu „bužu“ na zidinama zatvora Karmen. Pamti se da je pred kraj 1944. u Dubrovnik dovezen kamion Imoćana kojima se ovdje gubi trag. Ljude se odvodili iz kuća i prvih poratnih godina. Pred improvoziranom sudnicom u gimnazijskoj gimnastičkoj dvorani 1947. s leđa je ubijen Stjepan Wolitz. U tamnicama su smaknuti Boris Krasovac, Pero „Peruka“ Bjelokosić, Niko Jelić, Ivka Kristović, Božo Martinović, Božo Njire, Niko Prkačin, Luka Rajković.[17]
Bilo je rasprava oko toga kakav je bio sastav partizanski jedinica koje su sudjelovale u zločinima te se naglašavalo sudjelovanje bivših četnika. „Istina jest“ – piše Jonjić – „da je nakon sukoba kod Bileće u sastav X. i XII. Hercegovačke brigade primljen veći broj četnika, koji su tako, s crvenom zastavom i petokrakom zvijezdom, sudjelovali u okupaciji Dubrovnika. Također je istina da je Josip Broz zapovjedio da se II. Dalmatinska brigada popuni Crnogorcima, a 'komandant i dalje da bude Hercegovac' pa je zapovjednik te brigade doista bio hercegovački Srbin Savo Burić, a naslijedio ga je Obrad Egić. Također je istina da je zapovjednik prve partizanske bojne koja je ušla u Dubrovnik bio Savo Četnik (kasnije je promijenio prezime u 'Jovanović', čime očito nije prestao biti četnikom), a njegov zamjenik Stevan Bećarac“.[18]
No, zločin ne bi bio moguć, niti bi bio tako sustavan i temeljit, da mu „nisu asistirali partizani hrvatskog podrijetla, rečeni 'antifašisti'. Kao u ostatku Hrvatske, tako i u Dubrovniku, oni su okupaciji davali prividni legitimitet, oni su služili legalizaciji masovnih umorstava. U povijest grada crnim će slovima biti zapisana imena sudionika u ovim zločinima: dužnosnika OZNe Dušana Stipanovića Guzine, političkog sekretara KPH Ante Eterovića zv. Vili, organizacijskog sekretara Marina Cetinića...Potonji je Milovana Đilasa, kad je ovaj došao u Dubrovnik i upitao „koliko ste neprijatelja ubili“, izvijestio da je pobijeno njih svega dvadesetak. Malo, malo, presjekao je Đilas: treba sve likvidirati kako bi grad bio „čist od svih reakcionarnih elemenata“.[19]
U tom se čišćenju isticao Ante Jurjević Baja.
On je u to vrijeme bio organizacijski sekretar Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju i dalmatinski prvoborac, koji, prema vlastitoj izjavi, stiže u Dubrovnik 19. ili 20. listopada. U njegovu izvješću napisanom vlastoručno s nadnevkom 25. listopada 1944. navodi se sljedeće: „Mi smo strijeljanja objavili plakatom, ali do sada ne sve. Sutra izlazi jedan dio u javnost, a potpisali smo – sud Komande područja, jer drugog nismo imali… Što se tiče Bajanarodnih neprijatelja do sada smo ih otpremili što ovamo što onako, oko 60, među njima i osam popova odnosno fratara“.[20]
U tom izvješću pretpostavljenima napisano je sljedeće: „Narod u ovom gradu je čudan, a donekle i nerazumljiv. Počevši od gospodara do pučana, puni su svojih specifikuma koji su bliski svim našim neprijateljima baš iz tih razloga, Dubrovnik je ostao, a bit će, ukoliko ga ne očistimo i posvetimo punu pažnju, centar čitave špijunaže, ne samo za Dubrovnik i južni dio Dalmacije, već i za veliki dio Jugoslavije, naročito Crne Gore, Dalmacije i Hercegovine“.[21]
Iz izvješća vidljivo je nepostojanje suda i suđenja kao i unaprijed donijete odluke o krivnji i streljanju. Odnosno kako to Baja kaže – „ubiti ih se moralo“. [22]
U razgovoru koji su s Jurjevićem vodili mr. sc. Ivo Dabelić, svojedobno šef Odjela suvremene povijesti pri Dubrovačkom muzeju i novinar Suad Ahmetović, on je rekao: „A, sada, koliko su strijeljani zaista bili krivi, ja ne znam. To je bilo i vrlo mučno raditi“.[23]
Engleski književnik Evelyn Waugh, koji je kao pripadnik engleske obavještajne službe boravio u Dubrovniku nakon ulaska partizana u grad, u izvješću ministru vanjskih poslova Velike Britanije Anthony Edenu, piše kako je veoma malo dokaza o bilo kakvim procedurama koje bi se primjenjivale na tim sudovima. Najuobičajenija je procedura, dapače standardna da suđenje potajno obavi OZNA. Ta je organizacija, kako upozorava Waugh, „slična Gestapou“, i dodaje „kako se stječe dojam da se žrtve ne biraju, toliko zbog krivnje koju su navukle na sebe – družeći se s neprijateljem, koliko zbog njihova osobna prestiža u narodu“.[24]
Radilo se, dakle, o aristocidu – o ciljanom ubijanju dubrovačke inteligencije koja je predstavljala smetnju novome režimu.
Kako su zbog masovnih uhićenja Dubrovčani bili uznemireni, Jurjević je predložio da se u Dubrovnik pošalje kazališna družina, da se održe priredbe, prilažu filmovi i otvore izložbe slika „kako bi se ublažio šok nakon strijeljanja“.[25]
Ako je i od Baje – previše je!
U istom razgovoru Jurjević je priznao da je postojao sukob XXIX. Hercegovačke divizije i II. dalmatinske brigade oko ulaska u grad. U hercegovačkoj su diviziji, priznaje Jurjević, bili mnogi od presvučenih četnika koji su se ubacili na pobjedničku stranu. „Sve su skidali i odnosili što ljudska ruka može uhvatiti. Skidali su vrata i prozore s kuća, sve što su mogli upotrijebiti“, svjedoči Baja o četnicima.[26] No kako se kaže: s kim si takav si!
Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku zaprimilo je 29. studenoga 2007. kaznenu prijavu podnositelja Udruge „Daksa 1944/1945“, protiv više nepoznatih počinitelja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, koji su od 25. do 27. listopada 1944. na otoku Daksi pogubili 45 građana Dubrovnika. U prijavi je navedeno da su odluku o uhićenjima i pogubljenjima 45 građana Dubrovnika donijeli: Okružni komitet Komunističke partije Hrvatske (KPH) za Dubrovnik, zajedno sa pripadnicima Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju, funkcionerima Okružne OZN-e za Dubrovnik i Oblasne OZN-e za Dalmaciju.
Temeljem podnesene kaznene prijave, Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku je zatražilo ispitivanje pred sudom svjedoka koje je predložio podnositelj prijave (svjedoci koji su u to vrijeme obnašali vojne i partijske dužnosti na području Dubrovnika i Dalmacije), a do kojih su došli kroz svoj profesionalni rad ili prikupljanja povijesne građe. Ujedno, proveden je sudski očevid na mjestu događaja te su iz masovne grobnice ekshumirani posmrtni ostatci osoba. Predloženi svjedoci su ispitani i njihovi svjedočki iskazi nisu upućivali da bi nalogodavci ili neposredni izvršitelji kaznenog djela bile sada žive osobe, temeljem čega bi se pokrenuo kazneni postupak. „Nakon svih provedenih postupaka, Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku nema osnova da protiv neke žive osobe pokrene kazneni postupak“, zaključuje se u priopćenju ŽDO-a Dubrovnik.
U dubrovačkom području tijekom i nakon rata i poraća, pobijeno je 110 osoba od čega su 95 posto Hvati.[27] U ovaj broj nisu uvrštene osobe (a ne zna se njihov broj) koje su na dubrovačko područje dovedene ili su došle iz drugih krajeva (najviše Kosova), a bile su smještene u vojnim skladištima na Babinom kuku.
O zločinima u Dubrovniku i okolici se u vremenu Jugoslavije moralo šutjeti. Hrvatski književnik Ivan Dragojević u alegorijskom romanu R 2 pisao je o ovim zločinima. Zbog tog romana, koji je odmah po izlasku 1973. zabranjen, Ivan Dragojević je osuđen na godinu i pol dana zatvora.
Na žalost, za monstruozne zločine u Dubrovniku i okolici ni nakon stvaranja hrvatske države nije baš nitko odgovarao kao niti za druge zločine diljem kasnije bleiburške topografije smrti.
To je slika današnje Hrvatske.
Davor Dijanović
