Lov na potpise: vabljenje i šuljanje
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 04 Prosinac 2024 16:00
Vrijeme svevremensko. Meteorološke prognoze u stilu Ki bi da bi. U Slavoniji svinjokolje, ali i drugdje, doba čvaraka na sajmovima i u kampanjama za predsjedničke izbore. Sezona je lova na veću i manju divljač, jelene, lisice, lasice, kune i eure, te zadnjih dana na potpise.
Pravila nema, potpisi se mogu loviti u šumama, na poljima, u gradovima, selima, na morima i rijekama. Ipak, treba pogledati Pravilnik o načinima lova Lovačkoga saveza, pa ga i primijeniti. Članak 4. kaže da ima pet načina: lov vabljenjem, dočekom, šuljanjem, potraživanjem i privozom zaprežnim kolim. Sve navedeno viđamo u kampanji (njama) koja (koje) traju već dugo i postaju dosadne baš kada bi trebale postati zanimljivima. Ispucaju se, kao i lovci koji na kraju završavaju u gostionicama i prepričavaju lovačke bajke, s tek ponekim fazanom kao trofejem.
Inače, vrhunski lovac na muflone mrtav je već 44 godine, njegova lovišta nema nešto kraće, a da me sjajni Felix nije podsjetio, u karikaturi, dana bivše naddržave ne bih se ni sjetio, kao ni vi. Navodno se ipak slavilo u užim krugovima, recimo u veselom društvu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nisam provjeravao, ali se ne bih ni čudio.
Poslije odlaska zločinca i lovca na drogirane muflone, stvoreno je bilo kolektivno predsjedništvo naddržave, iz svake republike i pokrajine po jedan, plus nekoliko sivih i sivomaslinastih eminencija na galeriji. Podsjećam na to doba zato što mi je jako žao sadašnjih kandidata i kandidatkinja za predsjednika/predsjednicu hrvatske države. Naime, nakon devetoga kruga samo će jedna /jedan na pantovčačko klizište, a ostali će plakati, što dira moju empatičnu dušu i zato predlažem da i mi po davnom uzoru uvedemo kolektivno predsjedništvo, u kojemu bi se svakih šest mjeseci ili manje izmjenjivali predsjednici predsjedništva. Bilo bi to blagotvorno za državu i društvo, zadovoljilo sve stranke, ideologije i demagogije, a rotirni predsjednik ne bi mogao koristiti položaj za razne vratolomije, niti bi stigao. Plaća bi mu u tih šest mjeseci bila nešto veća nego ostalima, a mogao bi koristiti i šest plus šest nakon zamjene. Eto, moj prijedlog je do sada najprihvatljiviji, da ne kažem priuštiv za državu i društvo, za zdravlje nacije.
U zbilji prijedlog ne prolazi, pa imamo što imamo. Četrnaest lovaca i lovkinja, koji vrebaju i šuljaju se, a instruirani mediji već su napravili ljestvice nalik onima u nogometnom prvenstvu – podijelili tablicu na gornju i donju polovicu, pa se donjom ne bave ili ne bave dovoljno, a gornju protežiraju. O personama iz gornjega dijela već znamo sve, kakvi su bili kao djeca, kako su i gdje učili i od koga, jesu li što radili ili nisu, u kojim su podrumima bili kada je grmjelo, što jedu potpisi(kroasani), što piju. Da su neki frendovi s Netanyahuom, manje se piše, da neki imaju sitne simpatije prema Putinu uopće se ne piše. Kandidati iz donjega dijela ljestvice ili nemaju životopise ili se uopće nisu rodili, barem po medijskim spoznajama.
I dok se narod zabavlja predstojećim izborima, stavlja na adventske vijence ljubičaste svijeće i jednu ružičastu, ispod (iznad) radara je prošla vijest ne samo da se Hrvatska razvija brže i bolje od Unije i uopće na Zemlji, nego i u (bližem) svemiru. Da je, naime, lansiran prvi hrvatski satelit! Mi Hrvati u svemiru. Dovršetak velike priče koja je počela s knezom Branimirom. Uzeo sam dalekozor i uperio ga u polumračno nebo, ali ništa nisam vidio. „Daj meni“, reče mačak Mak, „ja vidim i u mraku.“ Ništa, ni on. Onda čitamo u novinama da prvi hrvatski satelit ima dimenzije 10x10x10 centimetara. „Pa tko u njega stane?“, pita me pas Tor. „Nije to satelit s ljudskom posadom, životinjo“, velim, „da i jest prvo bismo poslali cucka, kao Rusi onu jadnu Lajku. Ona je neko vrijeme lajkala, a onda prestala.“
„A jeste vi ljudi životinje“, drsko reče Mak, „eksperimentirate na nama jadnima, pa i kada trebate cjepiva, recimo protiv covida. I onda dobijete što ste dobili. Čujem da se vlade nekih zemalja ispričavaju svojim građanima zbog toga nesretnog cjepiva, čije će se posljedice tek vidjeti ili se već vide.“ „Nemoj mi širiti lažne vijesti“, rasrdio sam se, „čak ni ako su istinite. Gledaj tu svoju emisiju i šuti.“
Jako voli televizijsku nizanku o Englezima koji kupuju francuske dvorce, obnavljaju ih i zatim iznajmljuju raskošne sobe Francuzima i Englezima, za vjenčanja i karmine. Mi Hrvati još nismo na to spali, za sada prodajemo strancima samo kuće i zemljišta, osobito na moru ali sve više i na kopnu. Dvorce ne damo. Sami ih obnavljamo, eto u Našicama, pa u Jaski, na Zrinjevcu. I uopće obnavljamo ne samo dvorce, s potresom i bez potresa, obnova na sve strane, nema odmora dok traje obnova. Da ima više zidara, išlo bi i brže. „Ali ja sam čitao da u Hrvatskoj ima nekoliko stotina slobodnih zidara, pa kako to, zašto njih ne uzmu?“, umiješa se Tor u temu vrlo sklisku, te sam ga izbacio na dvorište. A novine sam sakrio, ne će on meni nabrajati masone, ni stare i pokojne, ni suvremene. Pa što, nemojmo ložiti, loža ima, čudno se zovu ali sve su to hrvatski masoni, naši, ljudi uspješni, dobro povezani međusobno i inače. I nije točno da je svaki čovjek kojega vidite s pregačom – mason. Možda samo radi u kuhinji ili u mesnici. A glede loža, i ja sam u životu sjedio u ložama. U kazalištima. Lože su sjajna mjesta, ako je drama ili opera loša, možeš se išuljati prije svršetka predstave, a ne kao kada sjediš u parteru, i još u sredini reda, pa moraš trpjeti do kraja.
Dobro. Vrijeme crnoga šopingiranja je prošlo, narod se kao i obično dao prevariti narodnim, hoću reći navodnim popustima. Kupovale se krpice koje će se pridružiti hrpicama smeća i pridonijeti hrpetinama otpada, simbola našega raketavremena. Imali smo kameno doba, brončano doba, željezno doba i doba Velikoga smeća. Zadnje doba. A bio je to tako lijep planet, reći će na samrti Zadnji čovjek.
Glavu gore, još nismo dotle došli, samo smo blizu. Novi ratovi i oružja možda će sve ubrzati, ne ćemo se ugušiti u smeću, nego otrovati gljivama. Rusi su umjesto Orašara smislili Orešnika, ima i Putin smisla za adventiranje, ukrasit će balističke rakete vjenčićima ponešto radioaktivnim, a njihovo došašće ne će doći samo u Ukrajinu. Što su zapadniji Europljani napokon razumjeli, puno kasnije nego što su shvatili istočni Europljani, koji imaju više iskustva. Unija se malo trgnula, a ponešto i Hrvatska, suzdržanu elitu pomalo zamjenjuju vatreni pučki tribuni, a jedan se od njih prošvercao i na mjesto ministra obrane, što je dobro. Prati čovjek zbivanja u Srbiji, a ne lezi vraže i u Mađarskoj. Okruženi smo umišljenima: velika Srbija, velika Mađarska, velika muslimanska Bosna. Dotle Putin polako nagriza Gruziju, zanjihala se Rumunjska. Retro je u modi, vizija: SSSR ustaje iz mrtvih, a na jugoistoku Europe SFRJ, kratica za socijalistička falšna republika Jugoslavija u kojoj se Hrvatska pretvara u Gazu, nakon novoga Gazimestana. Riječi neke histerične Šešeljeve sljedbenice da Hrvatsku treba spaliti, a Krajinu oživjeti, ne treba precijeniti, ali ni podcijeniti. Kao ni provokaciju u Vukovaru, masakriranje adventskoga vijenca pred crkvom mučenika.
Dirljivo je upravo kako Hrvati u svim ovim desetljećima samostalne države nisu uspjeli energično i definitivno donijeti na pladnju istinu o Hrvatskoj u dvadesetom stoljeću. Nego su samo malo ublažili mitove jugoslavenske historiografije, pa ih tako ipak donekle sačuvane servirali i školskoj djeci. Bilo je, naravno, i ispada, posebno u zadnje vrijeme kada sam vrlo začuđen vidio prilog dnevnoga lista u kojemu je sjajni Danon dobro analizirao internacionalno opanjkavanje Hrvata osobito iz Moskve, a prošle subote još jedan šok: i opet kao prilog dnevnoj tiskovini pojavljuju se sažeti tekstovi Ivane Široki o historiografskom doprinosu Ljubice Štefan u svezi sa Srpskom pravoslavnom crkvom i fašizmom. Tu treba zastati. O istraživanjima Ljubice Štefan do sada se moglo čitati samo u pokojnom Hrvatskom slovu, u „službenim“ dnevnicima nikako. A Ljubica, i to ne Šenoina, činila je ono što ostali hrvatski povjesnici nisu, nisu htjeli ili nisu mogli – živjela je u Beogradu, pa se „infiltrirala“ u arhive, proučavala dokumente, te napokon objavila knjigu Srpska pravoslavna velimirovićcrkva i fašizam. Za mene nije bilo iznenađenja, poznavao sam rad Ljubice Štefan, kao i srdačne sveze Srbije i nacističke Njemačke u vrijeme Drugoga rata, ideologiju svetosavlja, Velimirovićevo veličanje Hitlera. Ali je lijepo da i „šira hrvatska javnost“ nešto ili sve o tome sazna, na kraju i školarci. Simptomatično je ipak da se takvi „revizionistički“ tekstovi pojavljuju u zadnje vrijeme, ne slučajno, nadam se. Ne samo kao sjećanje nego i upozorenje pred mogućim budućim događajima u kojima će, ne dao Bog, SPC još jednom odigrati klasičnu svoju ulogu državnoga jurišnog odreda, srbijanskoga naravski, velikosrpskoga, što se već uvježbavalo na crnogorskom primjeru, ponešto na makedonskom. Otvara to, i opet prirodno, pitanje postojanja srbijanske državne Crkve u Hrvatskoj.
Inače, Ljubica Štefan očito je u Beogradu (u Zagreb se preselila 1992.) pronašla i neke dokumente o Jasenovcu, jer da nije ne bi rezolutno tvrdila da je ta avet živjela i radila i nakon 1945. i nadalje kao logor za hrvatske vojnike i civile, dotično kao jedna od krupnih postaja Križnoga puta. Povjesnici u Hrvatskoj, koji su došli do sličnih zaključaka, jednostavno su eliminirani iz javnosti i struke, ali bi sada trebali biti rehabilitirani.
Smrtopisima iz bliže povijesti pridružuju se ne samo suvremeni ratovi, nego i nagnuća prema eutanaziji, koju neke zemlje već legaliziraju. Teška tema, ne može se tek tako odbaciti, ali ni tek tako prihvatiti jer se, htjeli ili ne, radi o ubojstvu. Iz milosrđa, kažu zastupnici (ne mislim na saborske). Ali da legalizacija otvara put svakojakim makinacijama i kriminalnim činima sigurno je, a u ovoj stambenoj krizi može dobro poslužiti lupežima.
Žarko Savić
U večeri kada su dodjeljivane nagrade kazalištarcima (svečanost ispod razine hrvatskoga glumišta), umirao je glumac Žarko Savić. Visok, markantan, snažna glasa, ostavio je trag u teatru, na filmu, televiziji, pa i radiju. Idealan za uloge ljudi naizgled tvrdih, ali s nijansama dobrodušja, pa i sjete – ostaje u sjećanju njegova sjajna rola endehaškoga in memoriamkvartovskog žandara, trešnjevačkog, u filmu Nevena Hitreca „Snivaj, zlato moje“. A da ima i dara za komiku, pokazao je u uspješnici Trešnje svršetkom osamdesetih, maestralan kao Superhik u „Alanu Fordu“.
Kada je počeo rat, nije otišao kao Rade Šerbedžija u Beograd. A kada se počelo lagati o ugroženosti Srba u Zagrebu, dao je izjavu medijima da nije točno, da njega nitko nije ni krivo pogledao.
Bio sam na sprovodu u zagrebačkom Krematoriju gdje se okupio lijep broj kazalištaraca, Savićevi kolege održali dojmljive govore, na dva manja ekrana projicirani kadrovi iz bogate pokojnikove karijere. A kada se sanduk spuštao u tamu, prolomio se pljesak. Oživljen je tako napokon ritual negda redovit na pokopima glumaca, posljednji pljesak. Prvi put sam toj tradiciji bio nazočan davno, kada je u raku položen glumački bard Zvonimir Rogoz. U međuvremenu se običaj izgubio.
Uzgred, prezime Savić nije se prvi put pojavilo u hrvatskom glumištu sa Žarkom Savićem. Glumica Tonka Savić bila je popularna u dva stoljeća, 19. i 20. Kako to? Glumila je od sredine sedamdesetih 19. stoljeća do tridesetih 20. stoljeća. Pa je dočekala i film, nastupila u prvom hrvatskom filmu „Brcko u Zagrebu“.
Jezik naš svagdašnji
Slušam, čitam (novine) i svugdje ta riječ v a n umjesto izvan. Van ovo, van ono, ne samo van terena, što je, čini se, „standard“ u nogometu i inače u športu. Nego, ako tko napiše da je negdje uvedeno vanredno stanje, mnogi bi se hrvatski čitatelji/slušatelji trznuli. Ako je samo v a n, više se ne trzaju, ušlo im u uho valjda, ne peru uši. Već sam jednom napisao, a sada ponavljam: i i z v a n može biti pogrješno. Recimo, ne možete pisati Ludwig izvan Beethoven.
