Neojugoslavenska "camera obscura"
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 08 Prosinac 2024 17:05
Camera obscura ili tamna komora je zatvorena kutija u koju svjetlost prolazi samo kroz malu rupicu. Zraka koja prolazi kroz taj otvor, na suprotnom zidu camere obscure stvara potpuno izokrenutu sliku: ono što je u prirodi gore na toj je slici dolje, ono što je lijevo postaje desno i obratno.
Prirodna je to pojava je to koja je izgleda poznata još od antike, a u 19. stoljeću na društvo ju je primijenio Karl Marx, ustvrdivši da je slika svijeta koju stvaraju društvene skupine iskrivljena optikom klasne svijesti kojoj ove pripadaju. I bio je najvećim dijelom u pravu jer svaka je slika svijeta manje ili više subjektivna. Jedino u čemu je Marx "falija" je to što je svoju kritičku poziciju postavio kao nedodirljivi apsolut, kao kritičku teoriju izvan svake kritike, čime je posijao korijen totalitarnosti marksizma. Jer iz navedenog proizlazi da samo jedna, marksistička strana ima pravo na kritiku, istinu, pravdu, humanizam i tomu slično.
I mi imamo "svoju", neojugoslavensku cameru obscuru koja je izravni sljedbenik marksističke izokrenute slike svijeta. Ona, unatoč tomu što su mnoge stvari – nakon raskrivanja jugoslavenskog mraka od 1990. godine naovamo - postale razvidne, uporno producira jugoslavensku tamu. Zahvaljujući njoj čitava se naša novija povijest odmiče od činjenica i dobiva potpuno nadrealnu dimenziju, kao da smo u nekoj vrsti reprize dogmatskih 80-ih godina prošlog stoljeća. Da stvar bude paradoksalna, tu se ideološku stvarnost koju je svojedobno stvorio najrigidniji dio jugo režima danas nazivlje subverzivnom, demokratskom, ljudskopravaškom i tim joj se medijskim "pozlaćivanjem" nastoji udahnuti novi život i prilagoditi ju duhu vremena. Na žalost uspješno, jer dobrom dijelu starijih naraštaja za vrijeme Jugoslavije je uspješno i nepovratno ispran mozak, a stasali su i mladi kojima sve to izgleda novo, "kulerski", pravedno, zbog čega je i "zabranjeno" (iako takvo, a posebice potonje, naravno nije).
Ovaj se pogled na svijet skriva i iza "prava na različito mišljenje" i podučava nas širokom spektru političkih tema, zajednička ishodišna točka kojih je veza s jugoslavenstvom, posebno onim druge Jugoslavije. Ova nategnuta tumačenja predstavljaju jedini način način na koji ljudi zaglavljeni u jugoslavenskim fantazmagorijama mogu vidjeti našu prošlost, iz srpčega izvlače i zaključke o tomu kako bi trebala izgledati naša budućnost. Navedeno se podučavanje u cijelosti svodi na nametanje jugoslavenskih istina ili iskrivljavanje po Jugoslavene neugodnih činjenica koje su postale poznate nakon pada komunizma.
U potonje prije svega spada odnos prema zločinima počinjenim za vrijeme i u ime jugoslavenske komunističke diktature. Te se zločine nastoji po svaku cijenu opravdati pa se npr. bleiburške žrtve kolektivno naziva fašistima, izdajicama i narodnim neprijateljima koji stoga i nisu žrtve nego samo stradalnici za koje je bolje da ostanu pod zemljom gdje ih je smjestila "ruka pravednica". Isto je i s udbaškim ubojstvima koja se relativizira tvrdnjom da jednako rade tajne službe svih država. Istina je naravno dijametralno suprotna jer demokratske države niti su prošle išta slično Bleiburgu, niti vlasti tih zemalja masovno progone i ubijaju političke protivnike. Naprotiv progone samo protivnike demokracije kojih je s obzirom na političke slobode u tim državama zaista mizerno malo, dok diktature progone sve koji se nalaze izvan uskog, sektaškog vladajućeg ideologema, a takvih je ogroman broj.
Niti Domovinski rat nije mogao ostati izvan ovdašnje camere obscure. Hrvatska obrana od srpske agresije za taj je ideološki sklop ništa drugo nego dogovoreno nacionalističko divljanje Tuđmana i Miloševića, radi pljačke, podjele teritorija, razmjene stanovništva, uništenja neprežaljene Jugoslavije i sl. Ukratko teorija izjednačene krivnje. Valja crnoprimijetiti da je ova kvalifikacija znatno blaža od one koju bi hrvatska obrana od velikosrpstva dobila da je jugo režim kojom nesrećom pobijedio. Tada bi zbivanja devedesetih bila prozvana otprilike ustaškim divljanjem koje je srećom zaustavila JNA s drugom Miloševićem na čelu.
U tom kontekstu treba promatrati i nedavne provokacije s božićnim željama obješenim na drvce na zagrebačkom glavnom trgu, u kojima se traži odricanje od navodnih "hrvatskih zločinaca" osuđenih po objektivnoj zapovjednoj odgovornosti, dok se istovremeno šuti o pravim, dokumentiranim i masovnim zločinima jugo režima koji se tim pokoljima hvalio. Zanimljiva je i metodologija kojom se doslovce proizvode ovi i slični događaji (npr. "ustaštvo" na nogometnim utakmicama hrvatske reprezentacije). Uvijek se nađe neka anonimna ruka koja prikaže određene sadržaje, druga koja sve to fotografira i treća koja navedeno potom "rastrubi" u glavnim medijima, vječno gladnima hrvatskog ekstremizma i potpuno slijepima za (da se izrazim jugoslavenskim rječnikom) koljače koji su iza sebe ostavili masovne grobnice s desetcima tisuća pobijenih. Jer to su ionako samo stradalnici. Ma koliko to suludo bilo, iz jugoslavenske točke gledišta stvari izgledaju i uvijek će izgledati tako.
