Gdje je 'nestao' hrvatski S-300?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 12 Prosinac 2024 19:07
Prošle su 22 godine, dovoljno vremena da Zoran Milanović, Andrej Plenković i Ivan Anušić deklasificiraju podatke o sudbini sustava S-300 te odgovore na sljedeća pitanja: Kome je Hrvatska dala sustav S-300? Je li ga prodala ili donirala? Kako ga je mogla prodati ili donirati ako nije platila sustav, što pravno znači da nije bila njegov vlasnik?
Presudom Županijskog suda u Zagrebu od 25.rujna ove godine Republika Hrvatska je pravomoćno izgubila spor sa Zvonkom Zubakom, poduzetnikom iz Sesveta u predmetu odnosno slučaju raketnog sustava S-300, piše pravnik Pero Kovačević u svom komentaru na na navedeni spor sa Zubakom, kojeg objavljujemo u cijelosti.
Prema pravomoćnoj presudi Županijskog suda u Zagrebu Republika Hrvatska je obvezana da u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude poduzetniku Zubaku vrati isporučeni sustav S-300 ili platiti odštetu od 200 milijuna dolara s kamatama od 1997. godine. Drugostupanjski sud je u presudi taksativno naveo koji su to dijelovi koje je, prema presudi, Zubak dostavio RH, a da mu za to nikad nije plaćeno. Tako se navodi da RH Zubaku treba vratiti jedan antenski toranj, dva osnovna lansera, dizalicu za pretovar raketa, ali i streljivo za sustav, odnosno 24 rakete zemlja - zrak 5V55R.
Ministarstvo obrane se oglasilo o pravomoćnoj presudi Županijskog suda u Zagrebu što planira raditi te kaže: "Republika Hrvatska podnijet će zahtjev za revizijom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske putem zakonskog zastupnika Državnog odvjetništva Republike Hrvatske na dio presude koji se odnosi na obvezu Republike Hrvatske da preda isporučene dijelove sustava, odnosno Republika Hrvatska se te obveze može osloboditi isplatom tužitelju protuvrijednosti tih komponenti sustava prema cijenama iz travnja 1997. godine sa zakonskom zateznom kamatom".
Iz odgovora Ministarstva obrane nedvojbeno proistječe da Republika Hrvatska ne može vratiti isporučeni sustav S-300, odnosno, isporučene komponente tog sustava poduzetniku Zvonku Zubaku jer on nije u Hrvatskoj, jednako tako je vidljivo da ulaganjem izvanrednog pravnog lijeka -zahtjeva za reviziju presude Vrhovnom sudu Hrvatske Vlada kupuje vrijeme jer nema u proračunu, bez rebalansa, osigurana sredstva za platiti odštetu od 200 milijuna dolara s kamatama od 1997. godine.
Imali smo embargo na nabavu oružja i vojne opreme
Ova presuda je otvorila niz pitanja na koja javnost treba dobiti odgovore. Prije nego što otvorimo niz pitanja u vezi sustava S-300, prisjetimo se što je nabavka toga sustava značila Hrvatskoj u pripremama za izvođenje vojno redarstvene operacije "Oluja". Podsjetimo se da je Vijeće sigurnosti UN-a Hrvatskoj 1991. uvelo embargo na nabavu oružja i vojne opreme. Tom odlukom, naši sadašnji zapadni saveznici su nas , budimo realni osudili na poraz.
Unatoč embargu, uspjeli smo naoružati i opremiti vojsku za izvođenje vojno redarstvenih operacija "Bljesak" i "Oluja". Mudrom politikom predsjednika Franje Tuđmana i ratnog ministra obrane Gojka Šuška naoružanje smo nabavili od Jeljcinove Rusije – preko tvrtke RH Alan i tvrtke Zvonka Zubaka. Za 100 milijuna dolara mi smo uspjeli nabaviti lansere i rakete za protuoklopnu borbu, 24 MiG-a 21, 18 transportnih helikoptera, 11 jurišnih helikoptera MI-24 i drugo potrebno za vojsku.
Hrvatska je 1994. i 1995. preko Zvonka Zubaka, poduzetnika iz Sesveta, nabavila iz Jeljcinove Rusije sustav S-300. Sustav S-300 tada je bio najmoderniji PZO sustav u svijetu. Pokazivanjem toga sustava na mimohodu Oružanih snaga na Jarunu 30. svibnja 1995. ostvarili smo vjerojatno prvu pobjedu Vojno-redarstvene operacije "Oluja", onu propagandnu. Poručili smo Srbiji i Slobodanu Miloševiću, slijedi "Oluja", nemojte niti pomišljati da ćete uporabiti svoje MiG-ove 29, sve ćemo ih srušiti. Uspjeli smo u tome Milošević i Srbija su ostali zatečeni i nisu niti pomislili na uporabu MiG-ova 29.
Gdje je 'nestao' hrvatski S-300?
Sustav S-300 je i danas moćno oružje, danas bi nam puno značio . Sustav S-300 je prvi i zadnji put viđen 1995. na vojnom mimohodu na zagrebačkom Jarunu. Tada je izazvao nevjericu kod inozemnih vojnih izaslanika, ali i strah kod pobunjenih Srba. Upravo je psihološki faktor bio najvažniji uzrok njegove nabavke. jer se tek poslije rata doznalo kako sustav nije bio u potpunosti operativan. Većina sudionika tog vremena, među kojima sam i ja, se slaže da je Hrvatskoj isporučeno oko 80 posto komponenti sustava ,nedostajali su radarski softveri i još 24 rakete .
Kao saborski zastupnik i član Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost pitao sam u studenom 2004. godine (prilikom rasprave o izvješću VSA-na sjednici zatvorenoj za javnost) tadašnjeg šefa VSA-e, generala Gordana Čačića je li sustav S-300 u Hrvatskoj, odnosno kome je dan. General Čačić mi je odgovorio da sustav nije u Hrvatskoj od listopada 2004., rekao mi je i gdje je završio, ali o tome ne mogu javno govoriti jer je riječ o klasificiranom podatku državnoj tajni.
Što javnost treba znati?
Prošle su 22 godine, dovoljno vremena da Zoran Milanović, Andrej Plenković i Ivan Anušić deklasificiraju podatke o sudbini sustava S-300 te odgovore na sljedeća pitanja: Kome je Hrvatska dala sustav S-300? Je li ga prodala ili donirala? Kako ga je mogla prodati ili donirati ako nije platila sustav, što pravno znači da nije bila njegov vlasnik? Koliko je dobila za sustav ako ga je prodala i na što je uporabljen taj novac?
Što je dobila zauzvrat ako je sustav darovala? Što kane poduzeti da se utvrdi odgovornost ministara iz Vlade Ivice Račana i Ive Sanadera za neodgovorno ponašanje i nanošenja štete RH jer nisu platili sustav niti ga vratili poduzetniku Zubaku na što su se sami bili obvezali? Nesporna je činjenica da Vlada Andreja Plenkovića ne snosi odgovornost za neodgovorno ponašanje ministara iz bivših vlada Ivice Račan i Ive Sanadera, ali je dužna dati javnosti odgovore na ova pitanja.
