Skejo i Glasnović kao užas
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 13 Prosinac 2024 13:06
I vidjeli smo koliko su oba čovjeka, Skejo i Glasnović, toliko simbolična i tako nemilo podsjećaju lažljivce i preziratelje DOR na vlastite kukavštine, da ih mrze kao krvnik žrtvu, više nego žrtva krvnika. A koliko li se razlikuju od napudranih nosića euforičnih kandidatica!
Eto konačno i dana kad smo odahnuli: potpisi su sakupljeni. Nazočili smo predavanju potpisa dr. Tomislava Jonjića i u masi ljudi, koji su došli puni nade da se prvi krug nasilja nad ovim kandidatom završio, uputili u DIP. Razvile su na vjetru svoje boje četiri vrste zastava: regularna zastava RH s kruništem nad grbom, zastava s prvim bijelim poljem koju je podigao Franjo Tuđman na dan pada komunizma, zastava Hrvata iz BiH te zastava HOS-a. Time smo započeli put do prostorija DIP-a na Velesajmu. Prije polaska u kratkom nagovoru dr. Tomislav Jonjić spomenuo je šikaniranje od strane regularnih medija, brojnost potpisa koji nadmašuju sve što je tzv. desnica sakupila te napor u kojem ne kani stati na putu do oslobođenja Hrvatske od jugoslavenskoga nasljeđa.
Zapjevala se i hrvatska himna. Putem do prostorija DIP-a sjećanja su navirala. Koliko dugo putujemo u ovakvim kolonama? To su dani Hrvatskoga proljeća, ali i godina 1988. kada smo stajali pred Hrvatskim Saborom na ovaj isti dan, Dan ljudskih prava, i donosili Povelju o tim pravima. Nismo ju imali kome predati pa ju je primio podvornik! Neki su stajali iza zastora HS i promatrali nas tridesetak te vjerojatno slutili kako im dolazi kraj. Danas je opet dan 10. prosinca i to je dan smrti Franje Tuđmana koji nam je ostao u uspomeni na posebnom mjestu. Bili smo u Strasbourgu i francuske rane jutarnje vijesti u šest sati pokazale su Kninsku tvrđavu i Franju kako ljubi hrvatsku zastavu. Prostrujala je zebnja kroz naše misli i osjećaje. Jedan ostvareni san u još krhkom obliku, tek izronio iz krvi Vukovara, Škabrnje i stotine mjesta, dolazio je pitanje poput slutnje. Jedan period golemih napora za stvaranje HD je došao kraju. Što nas čeka? Hoće li se ne samo sloboda od nasrtaja srbijanskih hordi, koje su poražene, održati, nego i ustroj mlade države, neželjene od mnogih vanjskih čimbenika, a osobito od unutarnjih partijskih i jugonostalgičarskih gubitnika, uspjeti sačuvati i poći putem demokratskih pravila. Pjevali smo Odu zemlji iz opere Mila Gojsalića, U boj, u boj, zatajivanoga Zajca, nostalgične pjesme Vice Vukova…
A onda je slijedio hladni tuš: Burduš sjede na čelo obnovljene balkanske krčme! Započe rashrvaćivanje HD, poniženje njenih mrtvih, ranjenih, nestalih, raseljenih, optuženih vojnika domovine, blaćenje DOR. Zastrašujući je bio skup odanih povratnika partijskih 3. siječnja 2000. na Jelačić placu. Sjedili smo u kavani Matoš na Trgu, kroz staklo na prvom katu slušali zavijanje njihove glazbe i udaranje bubnjeva, govore i skandiranja. Znali smo: rat nije gotov! Počinje nova etapa, drugačija, ali ne manje gadna. (Kolike asocijacije na ponovno zavijanje i udaranje bubnjeva pri molitvama muškaraca na našim trgovima!)
I započelo je upravo ono što je naglasio dr. T. Jonjić: rashrvaćenje HD, vraćanje na sistem jugoslavenskih normi straha, korupcije, obnovljenih partijskih i partizanskih ekipa koje su ponovno u akciji satiranja ponosa i nade da krećemo na neke demokratske europske staze.
Sjetili smo se i sastanaka u samom početku DOR koje smo održavali u raznim novonastalim organizacijama: jedna je bila DUH, Društvo umjetnika Hrvatske. Tu je nastupala ekipa u kojoj se isticao mladi Tomislav Jonjić svojim predavanjima iz hrvatske povjesnice, Ivan Gabelica svojim naglašenim pravaškim načelima, pa su njih dvojica bili dostojni imoćanski starčevičanski sinovi, raznih godina, ali iste snage. Svatko je doprinosio prema svojim znanjima. Dragocjeni su bili svjedoci koji su 21.srpnja 1990. slušali govor Tomislava Jonjića na Roškom polju, kako je nedavno ponovno objavio Ivan Lozo na Portalu HKV.
Takva se osoba kakav je bio mladi Tomislav Jonjić razvijala i neprestano borila protiv devijacija u kojima je zamirala HD. 02 6 prosvjed Krug za TrgRadom u svojoj pravnoj struci gdje je branio naše vojnike u Haagu i BiH, sudjelovao u HOR, diplomaciji nove države, ulaskom u Gradsku skupštinu grada Zagreba i bitkom za skidanje natpisa maršala Tita kao i nizom postignutih rezultata. Naša suradnja nastavila se upravo na ustrajnom manifestiranju pred HNK i radom u Krugu za trg; među zaslužnima da se taj sramni naziv skine, bio je opet T.J.
Naš ponovni susret odvijao se kroz sudjelovanje u radu Društva hrvatskih političkih zatvorenika, Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva kao i na povijesnom polju. U nizu sjajnih političkih i povijesnih djelatnika kao Ante Belje, Stjepana Brajdića, Ivana Brizića, Marka Veselice, Zvonimira Šeparovića, Kaje Pereković kao zatvorenice u komunizmu i predsjednice DHPZ, isticao se dr. Tomislav Jonjić, glavni urednik časopisa DHPZ, kao i vjerodostojan predstavljač monografije o stradanju časnih sestara milosrdnica koje su odvedene po komunističkim vlastima i bačene u Jazovku 1945. godine. (Nevenka Nekić, 2022.) To je bilo samo jedno predavanje u nizu gotovo jedva prebrojivih tijekom dugog trajanja njegovoga znanstvenog rada, tisuća stranica povijesnih analiza i značajnih knjiga. Nije izbjegavao ni Raosove dane u Imotskom jer oni nisu bili samo književni, nego i manifestacija političke svijesti. I tu je dao prinos kao i u rasvjetljavanju Matoša i njegovoga fenomena u hrvatskoj književnosti i politici.
I sada, nakon istaknutoga trideset i četverogodišnjega društvenog i političkoga rada, pojavi se netko, gotovo bolestan od logoreje, i obavijen vlastitim neznanjem o društvenim i znanstvenim zbivanjima u tom periodu, zaniječe istinu o dr. Tomislavu Jonjiću. Duga su naša pamćenja, a ova „hrvatska tržnica besmisla“, kako kaže biskup Ivan Šaško, naš mudri učenik, rodila je mnogo neradnika i neznalica, ali vatrenih tetrijeba i tetrijebica koje klepeću krilima, ne noseći iza sebe ni radne ni znanstvene uspjehe. O artikulaciji načela i pravila koja se ne gube, nego bruse, govorio je kandidat T.J. tijekom dugih putovanja u ovoj predkampanji, u više od 60 gradova i sela Hrvatske i BiH, putujući u svom automobilu, o svom trošku, bez ikakve državne ili stranačke pomoći.
„Nevolja rađa postojanošću“, i to je rekao biskup Šaško. To je obećao na ovom polasku u DIP i T.J. gledajući u mlada lica svojih sljedbenika, ali isto tako i ostarjela i umorna lica vjernih ratnika koji su došli ponovno u nadi da nisu posve izgubili svoju Hrvatsku.
Bio je tu i legendarni Skejo, neka mi oprosti što ga oslovljavam kao prijatelja ovako jednostavno i prisno iako se ne poznajemo osobno, jer on je gotovo inkarnacija one Hrvatske koja je bez razmišljanja pojurila u obranu domovine, mnogo puta prekinuvši školovanje. glasnovic skejoTako ostade na pola puta kao ptica letačica u oluji, kad joj odrežu krila. Ima on, taj Skejo koji plaši i sablažnjava novinarčiće i novinarčice, svoj stijeg i zakletvu koja se danas opet ne mili drugovima, koja se naplaćuje 4000 eura kao istaknuta na javnom mjestu. I drži taj stijeg u ruci u možda posljednjoj nadi gledajući u Tomislava. Nije mu teško donijeti stijeg izdaleka i pronositi ga kroz Zagreb, jer se ne boji, to je iza njega. Strahovi su samo za opstanak Hrvatske.
Iznad svih strši visoki Glasnović, general bojnik, izbačen kao suvišak s ostalim generalima po nalogu Burduša. Zamislite: napisali generali pismo i tražili da se prestane blaćenjem DOR! Oh, da su drugovi smjeli, sve bi ih likvidirali, kako su to radili i do 1990. U duši se Glasnoviću skupilo gorčine i nepravda je izorala bore na licu hrabroga čovjeka: s metkom u srcu suborci ga, kao u nekoj mitološkoj priči, nosili preko planina da se izliječi u Splitu, a on, ne dočekavši potpuno ozdravljenje, pobjegne iz bolnice i javi se opet na Kupreškom bojištu. To je taj drugi nad kojim se novinarčići i novinarčice skandaliziraju, a organi nadziru. Pa pišu: došao Jonjić, a s njim Skejo i Glasnović!!! Zar? Dva čudovišta, dva podsjetnika na rat kojega su se neki toliko prestrašili, da su onomad pobjegli daleko od domaje, pa su tek sada tražili i dobili generalski čin, odnosno nešto nadomak tome! I to je moguće!
I vidjeli smo koliko su oba čovjeka, Skejo i Glasnović, toliko simbolična i tako nemilo podsjećaju lažljivce i preziratelje DOR na vlastite kukavštine, da ih mrze kao krvnik žrtvu, više nego žrtva krvnika. A koliko li se razlikuju od napudranih nosića euforičnih kandidatica!
Nažalost, ima i pomalo tužnih likova koji nisu shvatili da se za ovakva prva mjesta na čelu cijeloga naroda mora imati i znanja i dostojanstva. Tu ne pomaže bjesnilo zbog neuspjeha, siktanje laži, ili zavaravanje kandidata koji su ojunačeni nekom stranačkom pozadinom, pojurili u lagane čarke o tekućim nepodobštinama ove vlasti. Čim se te čarke završe, programa i načela u tih kandidata i kandidatica nema, jer ih nije ni bilo na početku ove bitke.
Da, DIP je bio vrlo koncilijantan i pristojan, ali ove zastave koje su osvanule u njihovim prostorijama, nisu bile dobrodošle. Vidjelo se to po licima, poniknutim pogledima većine za stolom, suzdržanim nastupom.
Obraćanje kandidata na hodniku DIP-a pred kamerama svih mogućih TV, po tko zna koji puta odgrizle su u vijestima veći dio Jonjićevoga nastupa, iako se silno trudio da izrekne samo tri rečenice. U svim programima HRT, Nova TV, N1 TV, RTL TV, odrezali su pola ili više od pola. Ostalo je možda pet do osam sekundi.U isto vrijeme snimili su po dvadeset minuta drugih kandidata, primjerice Karoline Vidović Krišto koja je govorila pred komisijom DIP-a. Ili na primjer Branke Lozo, koja je inače dobila najviše televizijskih minuta i sati od prvoga dana pojavljivanja. Prema procjenama imala je blizu deset sati! obraćanja publici na Z1 u suvlasništvu Marija Radića. Uz to su i drugi TV-kanali najviše televizijskih minuta uz Dragana Primorca, dali ostalim kandidatima, samo ni jednu minutu Tomislavu Jonjiću. Je li to slučajno?
A nisu daleko odmakli ni tumači za komunikaciju. To je sada znanost. Tako se gospođa Leinart Novosel izjasnila, bez da je ikada spomenula ime T.J., kako to ne čini jer se nisu ti nespomenuti kandidati znali dopasti javnosti! Nisu znali privući javni pogled! Tako nekako u nekoliko navrata. Ona ima silne simpatije za Zokija, njen je očiti favorit, čak i onda kad šuti, i onda je prvak. Po svemu. Za Primorca nije sigurna. Ostali nemaju šanse i ona vidi Zokija na Pantovčaku. Boji se da Bulj koji ima izvrstan slogan - čovjek iz naroda - a on je zaista upravo taj, možda ne će moći prestići već stotinu puta spomenutoga Milanovića. Da.
Jesmo li mi okupirani? Tko nas drži u okupaciji?
Kako će izgledati sučeljavanja, ona kakva su bila prošlih izbora? Stupidni novinari smisle stupidna pitanja i svaki postrojeni kandidat ima pravo na minutu, pa još jednu u replici!!! Dosjetke su dominantne, nastupa degradacija svake političke debate. Kakav se to programski ozbiljni sraz može iz toga izvući za opuštenoga gledatelja kome je to samo zabava. Već u predkampanji koketno sjedenje na stolicama nekako je osvajalo tromoga birača: kažu mi dečki iz susjedstva: imaju mačke dobre batake! A moj unuk pita: Kako mačke imaju batake? To imaju kokoši! Sinko moj!
