Zamagljivanje povijesnih činjenica
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 26 Prosinac 2024 17:08
Nakon sloma komunizma i raspada složenih država na istoku Europe, među kojima je bila i Jugoslavija, neki su i na 'Zapadu', vjerovali da bi 'granica' na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag, ma kako se do nje došlo, mogla zadovoljiti Srbe. Hrvati nisu odobravali tu zamisao pa su odlučili (o)braniti svoje.
Međutim, potporu toj nakani od nekih, posebno 'tvoraca' Jugoslavije, nisu dobili. Ali ni pomoć s drugih adresa nije izostala. Ni nakon hrvatske pobjede nije prestajalo nadmetanje za prevlast nad 'ovim prostorima', između Istoka i Zapada. Nakon smrti F. Tuđmana, širili su ideju o modusima povratka na staro stanje.
Deset godina od početka rušenja komunizma, uspostave, obrane i oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske i odlaska prvoga hrvatskoga predsjednika s ovoga svijeta, započeo je proces 'rejugoslaviziranja' Hrvatske koji se naziva i 'detuđmanizacijom'. Zbog svoje geostrateške važnosti, prostor na jugoistoku Europe (nazivan i Jugoslavijom) privlačio je znatnu pozornost sa svih strana. Različite povijesne okolnosti i isto vjersko usmjerenje doveli su do snažnih veza Srbije i Rusije. Neke su 'zapadne' politike to već davno htjele promijeniti. Iz toga se rodila zamisao o spajanju u jednu državu, dijelova koji su stoljećima živjeli odvojeno, u različitim civilizacijskim okvirima.
Nova 'nesvrstanost'
Eksperiment nije uspio i Jugoslavija se u okrutnim ratovima raspala. Neki snažni politički faktori na Zapad s time se nisu pomirili, niti tu 'priču' uzimaju završenom. Ni ruske se pretenzije ne zadovoljavaju s postojećim stanjem. Jadranska je obala puna plavetnila i topline. Ponovno 'jugoslavizirati' Hrvatsku značilo bi vratiti je u srpsko-ruski zagrljaj. To razumiju i slabije upućeni, ali ne izgleda sigurnim da to razumiju i neki na važnim političkim položajima u Hrvatskoj.
"Moj predsjednik zaista se divi povijesti Rusije, njenoj kulturi i on je nepokolebljiv pristalica prijateljstva između Rusije i Srbije." (A. Vulin, Index, 24. 10. 2024.). Prijateljstvo Rusije i Srbije nije nikakvo tajno prijateljstvo. Postoje, međutim, države u kojima je ruska agresija na Ukrajinu ozbiljna prijetnja prijateljskim odnosima s Rusijom. Hrvatska je u savezima (NATO i Europska unija) koji iskazuju neprijeporno protivljenje osvajačkom ratu Rusije protiv Ukrajine. Ipak, u našoj zemlji postoje i političke struje koje se protive hrvatskoj suradnji sa saveznicima, pokušavajući probuditi titovsko vrijeme 'nesvrstanosti', pa i drugih orijentacija predtuđmanovskoga (jugoslavenskoga i komunističkoga) vremena u Hrvatskoj.
Usporedbe srbijanske ministrice pravosuđa
Na javnu scenu hrvatske politike došuljale su se i 'progresivne snage' jugoslavenskoga' zajedništva. Upravo te snage ulijevaju nadu nekim moćnim silama sa zapadne strane svijeta, da bi se moglo poraditi i na izvlačenju Srbije iz ruskoga zagrljaja. Hrvatska je, kako im se čini, prava adresa za ostvarenje tih zamisli, jer vjeruju da bi 'jugoslavenstvo', kao oblik vijećesrbijanske dominacije, na jugoistočnom dijelu Europe, tomu moglo znatno pripomoći. A to 'vraćanje', s vrlo neizvjesnim ishodom, trebala bi ponovno platiti - Hrvatska. Tako je počelo i 1918. Sve do 1992.
U tim povijesnim zapletima treba tražiti razloge zbog kojih i danas hrvatski mediji uglavnom prešućuju teme koje se dotiču 'detuđmanizacije' Hrvatske. Ovih dana, gotovo ne javljaju o važnim raspravama pred Vijećem sigurnosti UN-a o kojima je nedavno pisao T. Krasnec. Dakle, u hrvatskoj se javnosti sredinom prosinca 2024. pojavio jedva vidljiv osvrt na najnovije srpsko-rusko izazivanje Hrvata pred visokim tijelom međunarodne zajednice. Ministrica pravosuđa Republike Srbije pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda usporedila je iskazivanje javne časti prvom predsjedniku Republike Hrvatske, dr. Franji Tuđmanu, s javnim častima koje Srbi iskazuju žR. Mladiću i drugim osuđenim ratnim zločincima.
Kad službena osoba, kao zastupnik Republike Srbije pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda u New Yorku, postavi pitanje 'zašto bivši haaški tribunal ICTY i današnji Mehanizam (MICT) nisu prigovorili Hrvatskoj zbog nazivanja zagrebačke zračne luke po Franji Tuđmanu, a prigovaraju Srbiji i Republici Srpskoj zbog imenovanja ulica i nekih objekata imenima osuđenih ratnih zločinaca', prvo je pitanje što, zapravo, i zašto, srbijanska ministrica uspoređuje. Naime, neistine koje je utkala u svoje 'pitanje', osvjetljuju i funkciju i namjere osobe koja je postavila pitanje. Zašto uspoređuje javnu čast iskazanu bivšem hrvatskom predsjedniku, s javnom čašću koja se u srpskim zemljama iskazuje osuđenim ratnim zločincima? Odgovor na to pitanje uzet će nam nekoliko rečenica.
Presuda za djelo genocida
Tužitelj Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, pokrenuo je 2002. u Haagu, na osnovu svoga ovlaštenja iz člana 18 Statuta Međunarodnoga suda kazneni postupak protiv Ratka Mladića za genocid, sudjelovanje u genocidu, mladićzločin protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Ista velikosrpska sila koja je uzdigla Ratka Mladića u čin generala, progonila je hrvatske patriotski orijentirane ljude, od postanka 'jugoslavenske' države 1918. do njezina kraja.
Franjo Tuđman je 1990., nakon pobjede na prvim slobodnim izborima, vodio je svoj narod iz svijeta komunističkoga totalitarizma i velikosrpske hegemonije. Zbog toga je Hrvatska izložena okrutnoj ratnoj agresiji. Tuđman je sa svojim narodom ostvario političku i ratnu pobjedu, a onda je godine 2000. započela – 'detuđmanizacija'. To je bilo drugo ime za prikrivene pokušaje vraćanja na stanje prije 1990. I danas oko sebe gledamo njezine posljedice, ali i mnoštvo znakova da ne prestaju, vidljivi i nevidljivi, udari na hrvatsku samosvijest i na hrvatska prava.
Tuđmana su već izvodili pred jugoslavenski komunistički sud. Nakon sloma Hrvatskoga proljeća, F. Tuđman je uhićen u siječnju 1972. i na političkom procesu osuđen na dvije godine zatvora. Ta je kazna u žalbenom postupku smanjena. U veljači 1981. ponovno je osuđen na tri godine zatvora i pet godina zabrane javnoga djelovanja zbog intervjua stranim medijima i jednoga razgovora objavljenog u emigrantskom listu Hrvatska država. U tim je javnim nastupima govorio o neravnopravnosti Hrvatske, progonu disidentskih intelektualaca i preuveličavanju žrtava logora Jasenovac.
Srebrenica 1995.
Današnja srbijanska vlast uspoređuje F. Tuđmana s Ratkom Mladićem, osobom osuđenom pravomoćnom presudom, na doživotni zatvor zbog zločina genocida i drugih ratnih zločina. R. Mladić je u ljeto 1991. postao načelnikom štaba Kninskoga korpusa JNA koji je odgovoran za napade na Kijevo i Škabrnju i strašne zločine koje su pripadnici JNA tamo počinili. Za ta zlodjela u Hrvatskoj je, u odsutnosti, osuđen na 20 godina zatvora. Početkom rata u Bosni i Hercegovini 1992. postao je ratni zapovjednik i general takozvane Vojske Republike Srpske (VRS), koja je naslijedila infrastrukturu i naoružanje JNA i stavila se u službu Karadžićeve velikosrpske politike u BiH. Mladić je inspirator mnogih zločina nad civilima. Najpoznatiji je pokolj oko 8000 Bošnjaka u Srebrenici 1995.
Na temelju međunarodne tjeralice raspisane 1995., uhićen je 2011.nakon 16-godišnjega skrivanja i prebačen u Den Haag, gdje je i osuđen na doživotni zatvor. Javne počasti, koje Srbi iskazuju osuđenom ratnom zločincu, ministrica pravosuđa RS, pred Vijećem sigurnosti UN-a u New Yorku uspoređuje s iskazivanjem javnih počasti prvom hrvatskom predsjedniku. Srpstvo se opet stavlja u ulogu i tužitelja i presuditelja Hrvatima. S razlogom se očekivalo da bi ministrica pravosuđa jedne države morala u javnom govoru iznositi istinite činjenice i voditi računa o dignitetu javne riječi i institucije kojoj se obraća.
Srbijanski model 'obračuna' s Hrvatima više od jednoga stoljeća se ne mijenja: laž, klevete, nasilje, otimanje, falsificiranje, oružana sila, progoni, razaranja. Kao što Hrvati slave Tuđmanove zasluge za pobjedu i oslobođenje, Srbi mu pripisuju glavnu krivnju za poraz njihove osvajačke politike. Stavljanje F. Tuđmana u istu rečenicu s osuđenim ratnim zločincima, koji su u srpskoj agresiji 1991.-1995. razarali Hrvatsku, ubijali i protjerivali njezine ljude, samo je prizemni pokušaj zamagljivanja provjerljivih povijesnih činjenica. F. Tuđman je predvodio ratnike koji su zaustavili osvajače. Hrvatski branitelj nije prešao srbijansku granicu, osim onih koje su agresori odvodili u srbijanske logore. Mnogi se nisu živi iz njih vratili. Njihovi potomci još uvijek ne znaju gdje su im grobovi.
'Srpska agresija - okvir za sve zločine'
Čini se, na žalost, da politička javnost u Hrvatskoj nije čula ni aktualni govor srbijanske ministrice, ni odgovor hrvatskoga veleposlanika I. Šimonovića. Za okruglim stolom u Vijeću sigurnosti tom je prilikom, kako piše Tomislav Krasnec, protuhrvatski nastupala i ruska predstavnica, zalažući se za puštanje R. Mladića, a ružnim riječima opisivala osumnjičenike i okrivljenike koji nisu Srbi, a sudilo im se pred haaškim sudom. To je ona srpsko/ruska veza o kojoj govori A. Vulin. Među hrvatskim okrivljenicima oslobođenim pred sudom u Haagu, Ruskinja je spominjala i A. Gotovinu nazivajući ga razbojnikom ('golovorezom'). Na to je hrvatski veleposlanik I. Šimonović rekao: "Srbija i njezin usamljeni pristaša u Vijeću sigurnosti zaboravljaju da je srpska agresija na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo bila upravo okvir za sve zločine počinjene u regiji tijekom 1990-tih godina."
I u New Yorku 2024. predstavnica Srbije i predstavnica Rusije ponovno pokušavaju oklevetati Hrvatsku. Hrvatski veleposlanik pri Ujedinjenim narodima, Ivan Šimonović odmah im je dobro odgovorio: "Srbija se očito tek treba suočiti s vlastitom prošlošću i shvatiti razliku između Franje Tuđmana, koji je branio svoju zemlju od agresora, i gospodina Miloševića i njegovih sljedbenika, od kojih su neki i danas na vlasti u Beogradu, a koji su odgovorni za agresiju."
Na našu žalost ne zaboravljaju to samo Srbija i 'njezin usamljeni pristaša', nego se od početka procesa 'detuđmanizacije' godine 2000. pokušava obnoviti i proširiti krug protuhrvatstva i po svijetu i u Hrvatskoj. O tomu ponešto svjedoči i činjenica koju ističe T. Krasnec: "Taj dio rasprave u Vijeću sigurnosti nije prenesen u našim medijima, ali vrijedi ga prenijeti što preciznije, ako ni zbog čega drugoga onda zbog onih Hrvata koji opravdavaju aktualnu politiku Putinove Rusije. Koja, dakle, na istaknutoga zapovjednika hrvatske obrambene vojske, Antu Gotovinu gleda kao na 'glavosjeka'." (Večernji list, 14.12.2024.)
Klevetanje Hrvatske - nada i utjeha
Ni u proteklih trideset godina nije bilo ozbiljnijih znakova da bi u Srbiji prevlast došla u ruke ljudi spremnih za politiku suradnje, međusobnoga poštovanja i mira na ovom dijelu svijeta. Sve to je izbor tamošnjih ljudi koji žive i s posljedicama takve politike. Pitanja na koja nemamo odgovora tiču se hrvatskoga držanja prema toj stvarnosti. Dok novostiSrbija koristi i najviše institucije Ujedinjenih naroda kako bi klevetala Hrvatsku i pokušavala potkopavati njezine temelje, dotle Hrvatska povećava svoju ponudu sredstava za zadobivanje srpske naklonosti.
Srbija i u Hrvatskoj ima svoje klevetničke mehanizme koji se najglasnije javljaju kroz tjednik SNV-a Novosti, kojima se pridružilo protuhrvatstvo različitih kategorija. Ono prikriveno, a često financirano hrvatskim novcem, obujmom i dosezima nadilazi javne izljeve navodnoga jugoslavenstva, a zapravo razgranatoga antihrvatstva. Lijeve političke stranke i dalje su na početnim pozicijama SDP-a. Hrvatski sabor je 25. 6. 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. SDP je glasovao protiv te odluke, a dio predstavnika Srba prije usvajanja odluke otišao je iz Sabora.
Kad govorimo o 'detuđmanizaciji' kao oznaci za 'rashrvaćivanje', danas je dovoljno pogledati hrvatska kazališta, njihove programe i udjel srbijanskih protagonista; filmsku produkciju, glazbenu scenu, nakladništvo, medije. Važne položaje na sveučilištima drže projugoslavenski potpisnici Deklaracije o zajedničkom jeziku. Sve se to upisuje pod pluralizam mišljenja i demokratskih sloboda, iako su na sceni petokolonaši kojima je jedini cilj destrukcija hrvatske države, obnova 'zajedničke države' i 'zajedničkoga jezika'. To ide jedno uz drugo. Zbog toga ovdje usmjerujemo pozornost prema tom vidu narodnoga života, oslanjajući se na vrlo precizne i argumentirane uvide jezikoslovca Marka Alerića.
'Jezik' koji ne postoji, niti je ikad postojao
Hrvati su Riječ ('koja bijaše u Početku') primali kroz vlastiti jezik. A onda se, nakon stoljeća i stoljeća, počelo govoriti i pisati da je njihov jezik, neki 'zajednički', 'naš', 'srpskohrvatski' jezik, pa se došlo do tvrdnje da su Hrvati samo jedno od plemena 'troplemenoga' naroda koji će nazvati 'jugoslavenskim narodom'. U procesu 'detuđmanizacije', na scenu se vraćaju - 'Jugoslaveni' i 'zajednički jezik'.
Tvrdnja da je srpski jezik nadređen južnoslavenskim jezicima, da Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, srpski jezik nazivaju hrvatskim, bosanskim ili bošnjačkim i crnogorskim samo je neizravno zagovaranje zajedničke države kojom bi srpskohrvatskidominirali Srbi, kako je bilo i u nekim dosadašnjim pokušajima ujedinjavanja na jugoistoku Europe. Jezikoslovac Marko Alerić kategorički tvrdi, i argumentira svoju tvrdnju, da hrvatskosrpski (srpskohrvatski) jezik ne postoji. Takav jezik, iznosi dalje, nikad nije opisan niti se upotrebljavao kao standardni jezik. Uporaba različitih oblika i kombinacija ne znači da se time stvorio novi jezik. U hrvatskom su jeziku vidljivi ostatci različitih jezičnih utjecaja, od onih najstarijih, do latinskih i današnjih engleskih.
Navodno 'ujedinjavanje' sa Srbima nije vodilo k miru, razumijevanju i skladnu suživotu, nego svemu suprotnom od toga. Hibridni jezici dovode do "nametanja brojnije i utjecajnije zajednice onoj koja je manje brojna i manje utjecajna". (M. Alerić) Srbi polaze od pretpostavke da su Hrvati i Srbi jedan narod jer su Hrvati štokavci, kao što su štokavci i oni, samo ne iznose da su Hrvati i čakavci i kajkavci, a Srbi imaju i torlačko narječje. M. Alerić pita znači li to da, kad ne bi bili (i) štokavci, Hrvati kao narod, sa svojim jezikom, ne bi ni postojali. (M. Alerić, Večernji list, 14. 12. 2024.)
Opterećenje porazima - 'srpski svijet'
Pokušaji izjednačavanja hrvatskoga jezika samo sa štokavskim narječjem, nije donijelo dobrih rezultata jer su ispuštena dva hrvatska narječja kojih nema u srpskom jeziku (kajkavsko i čakavsko). To što štokavsko narječje postoji i u hrvatskom i u srpskom jeziku ne znači da su Hrvati zapravo Srbi zbog toga što su Srbi u većini štokavci. Te pokušaje M. Alerić naziva totalnom glupošću "s obzirom na to da u suprotnom jedan od tih naroda, sa svojim jezikom, ne bi tuđmanpostojao". Mogu se, naravno, oblikovati jezici koji nisu dijelom društvenih zajednica (primjerice, esperanto), ali ne žive kao 'organski idiomi' tih zajednica.
M. Alerić podsjeća da i nakon sloma hrvatskoga otpora 1971., usred najžešćih komunističkih zauzimanja za jugoslavenstvo, od godine 1974. "u saveznim tijelima Jugoslavije postoji služba koja na četiri jezika prevodi sve dokumente koji se objavljuju u federaciji, tj. na slovenski, hrvatski, srpski i makedonski". Tomu dodaje da 'zajednički hrvatskosrpski jezik' 'ni formalno ni sadržajno nije postojao na razini federacije'.
Ne može biti beznačajnom činjenica da i današnja srbijanska politika uzima dopustivim klevetati hrvatsku državu i pred visokim tijelom međunarodne zajednice. Tvrdnja da je u pobjedonosnom, obrambenom i oslobodilačkom ratu, koji je završio prije tri desetljeća, Hrvate vodio čovjek koga uspoređuju s osuđenim ratnim zločincima pokazuje kakav je i današnji odnos srbijanske politike prema hrvatskoj državi.
Nasuprot tomu, u Srbiji su pobornici politike 'srpskoga svijeta', opterećeni porazima u ratovima iz devedesetih, "a cijeli nacionalni program im se svodi na granice te ne percipiraju da je Srbija remetilački faktor regije koji stalno pikira na svoje susjede (osim Mađarske, koja pikira na nju)". (V. Vurušić, Jutarnji list, 16. 12. 2024.)
Milanovićevi 'strateški partneri'
Nešto prije 'dijaloga' u New Yorku, zbog kojega smo započeli ovaj tekst, o odnosima sa susjedima govorio je i aktualni predsjednik RH, koji pretendira i u sljedećem mandatu obnašati tu dužnost. "Moramo gledati u šanse koje članstvo u Europskoj uniji nosi, kao i na odnose s našim susjedima jer to su naši strateški partneri", dodao je. (Samobor, 19. 10. 2024.). Taj iskaz nije dovoljno precizan, a zbog toga ni razumljiv. Neki su nam susjedi 'strateški partneri', a neki nisu. milanovićOdgovorni političari ne postupaju razborito ako ne kažu koji susjedi to nisu i zašto nisu. Politika koja izjednačuje agresiju vojske R. Mladića na Hrvatsku, s njezinom obranom, koju je vodio F. Tuđman, ne može biti hrvatskom 'partnerskom politikom', neovisno o susjedstvu.
O 'strateškom partnerstvu' ne govori samo Z. Milanović, nego i stvarnost koja nas okružuju. Protuhrvatski raspoloženi ljudi zauzeli su mnoge važne hrvatske institucije. Davno je prošlo vrijeme njihova suzdržavanja, u početcima 'detuđmanizacije, danas se jugokomunističke poruke vješaju i na božićnu jelku usred Zagreba.
Z. Milanović: "Jasno je kamo pripadamo, ali nećemo biti ničije pudlice ili lutke, a to je politika Andreja Plenkovića. Ona je bezidejna i podanička. Jeste li kad čuli da je Hrvatska imala neki prigovor na odluku iz Bruxellesa? Barem jednom? Nula, sve je super. Ne može tako biti u životu." (Index, 15. 12. 2024.) Je li tko čuo Milanovićeve prigovore proputinovskoj ili nekoj drugoj protueuropskoj hrvatskoj politici? Bilo bi dobro znati polazi li i Z. Milanović od činjenice da je Hrvatska članicom i UN-a i NATO saveza i Europske unije. Vjerojatno zna da ta članstva obvezuju. To je stvarnost koja donosi i koristi i obveze. Proputinovska politika u Hrvatskoj danas, slična je onoj kad je KPH (SKH) postala SDP i pri odlučivanju o samostalnosti hrvatske države 1991. napustila sabornicu.
