Bratsko-jedinstveni eksperimenti
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 09 Siječanj 2025 19:04
Potkraj devedesetih bio sam uvjeren da je s nesretnim hrvatsko-srpskim bratsko-jedinstvenim eksperimentima definitivno završeno. Međutim, ne lezi vraže, prvih desetljeća dvadeset prvog stoljeća razbuktalo se to bratstvo i jedinstvo do neslućenih razmjera. Što je urodilo brojnim plodovima, od jedinstvenih liga u raznim sportovima do međunacionalnih brakova među poznatim osobama.
Slavna Seve u tom je smislu avansirala čak dvaput, i višestruko joj se isplatilo – postala je najveća zvijezda balkanskog kulturnog prostora. Tih dvadeset i četiri godine ispisana je čudnovata povijest novog hrvatskog srboljublja kojega uistinu nitko normalan nakon onako krvavoga rata nije mogao očekivati premda su ga, sada je očito, mnogi priželjkivali.
Fascinantno je da su se svi hrvatski predsjednici nakon Tuđmana, izuzevši donekle Kolindu Grabar-Kitarović, upravo natjecali u tom endemskom hrvatskom umijeću. Stipe je Mesić tako tvrdio da bi se nakon srpske agresije svi svima trebali ispričati i krenuti dalje. U tom bi se kontekstu Hrvatska valjda trebali ispričati Srbiji što se branila!? Ivo Josipović tajno se sastajao sa srpskim veleposlanikom Radivojem Cvetićaninom o čemu ovaj piše u svojoj knjizi Zagreb Indoors te mu je tom prilikom dostavio, kako piše na jednom ovdašnjem portalu, ''hrpu službenih sudskih spisa o kaznenim postupcima za ratne zločine koji su se u Hrvatskoj provodili protiv Srba.'' Doduše, bilo je to prije nego je Josipović postao predsjednik Republike Hrvatske. Što govori ponešto o tome kako Hrvati biraju. Nakon što je postao predsjednik, nije poznato da je Josipović dostavljao dokumente srpskoj strani, ali jest zabavljao Milorada Dodika svirajući mu Oliverovu pjesmu Moj galebe na klaviru. Premda bi Milorad ''jači od sudbine'' vjerojatno više uživao da je umjesto klavira u igri bila harmonika i neka druga pjesma. Poznajući srpsku sklonost konfabuliranju, nije isključeno da u doglednoj budućnosti ispadne da je to prevejani ustaša mučio dobroćudnog Srbina svirajući mu na klaviru.
Zoran je Milanović izrekao i ponešto posprdnih riječi na račun Srba i Srbije, ali to je bilo iz taktičkih razloga kada se ono bio zapleo u nezgodnu situaciju s braniteljima. Inače, i on je slab na Dodika, čak helikopter šalje po njega da se druže. Kada ga je predsjednički kandidat Tomislav Jonjić optužio da je potencijalno kvisling jer nije tužio Olega Butkovića, koji ga je prozvao da je zvao predsjednika jedne susjedne države kako bi utjecao na odgovarajućeg manjinskog zastupnika hr srbijaili zastupnike da u sklapanju vlasti nakon izbora podrže njegov SDP iako je rekao da će ga tužiti – Milanović na to ništa nije odgovorio. A kaže se – tko šuti, pristaje, odnosno priznaje. Razvidno je da taj manjinski zastupnik ili zastupnici mogu dolaziti samo iz redova mađarske ili srpske manjine u Hrvatskoj, te da je strani državnik na kojega je Butković aludirao Vučić ili Orban. Uzme li se u obzir da su u Milanovićevoj vladi Srbi bili možda i zastupljeniji nego u vrijeme Milutina Baltića i Borislava Mikelića, u njegovo srboljublje ne može biti nikakve sumnje.
To se hrvatsko srboljublje u Srbiji pomno prati i tumači u skladu s dnevnopolitičkim potrebama, ali i dugoročnim ciljevima. Tako je ovih dana strastveni apel Ivane Kekin za pobjedom, kako ona to kaže, građanske Srbije, izrečen tijekom predizbornog sučeljavanja, u Srbiji protumačen kao miješanje u unutrašnje stvari Republike Srbije. Slično je prošla i podrška hrvatskih studenata srpskim studentima. Na provučićevskim medijima, a to su sve televizije s nacionalnom frekvencijom u Srbiji i velika većina tiskanih medija, već se naveliko spekulira o umiješanosti hrvatskih tajnih službi u nemire u Srbiji i po dobrom starom obrascu opet su im ustaše za sve krive. Ipak, po hrvatske interese opasniji su oni koji riječi Ivane Kekin doživljavaju kao dobrodošlu podršku, da i ne govorimo o studentskoj podršci iz Hrvatske. Takvih nema puno, ali u povoljnoj međunarodnoj konstelaciji zajedno sa hrvatskim naprednjacima poput spomenute Kekin mogu poslužiti kao ljepilo neke nove frankenštajnske tvorevine.
Smiješni su stoga i opasni svi zazivači nekakve građanske, uljuđene i tome slično Srbije. Kao da će sad već gotovo dvostoljetni plan srpskog prodora na zapad, dosada više uspješan nego neuspješan, odjednom biti bačen u Drinu kada u Srbiji jedna garnitura smjeni drugu na vlasti. Ne ide to tako. Ako ćemo biti pošteni, Srbi su u jednom ipak donekle u pravu: Hrvati bi trebali prestati pačati se u njihove unutarnje stvari, osim oko pitanja položaja hrvatske manjine u Srbiji. Međutim, političari kao Ivana Kekin i slični ne miješaju se u srpske unutarnje stvari da bi Srbiji naškodili, nego stoga da vucicbi je osnažili i ohrabrili za novi bratsko-jedinstveni zagrljaj s Hrvatskom. Stoga je okretanje pile naopako kada prekodrinski mediji optužuju Hrvatsku za ustašluk i neprijateljstvo prema Srbiji. Naprotiv, radi se o ljubavi! Uostalom, na onom slavnom videu ne pjeva Ivana Kekin Juru i Bobana, nego Mlada partizanka konja jahala.
S druge strane u Srbiji postoji već kontinuitet predsjednika koje se povezuje s ozbiljnim stvarima tijekom proteklog rata. Po svjedočenju srpskog političara Vladimira Bebe Popovića, Jovica je Stanišić, zapovjednik srpske tajne policije, u razgovoru Zoranu Đinđiću rekao kako je Nikolić u Antinu ''neke babe i dede, njih jedno 10 ili 15, pobio i pobacao u bazen''. Hrvatska se cijelo vrijeme Nikolićeva predsjednikovanja odnosila prema njemu kao prema normalnom predsjedniku prijateljske zemlje. Kolinda se s njim čak triput poljubila. Vučića što se tiče, nije on samo držao huškačke govore u Glini, dapače viđen je s čudnovatim ''kišobranom'' iznad opkoljenog Sarajeva. Bosanskohercegovački ministar obrane Zukan Helez tvrdi da ima i dokaze kako je Aleksandar Vučić sa Židovskog groblja pucao iz snajpera po civilima u Sarajevu. U Hrvatskoj je Kolinda dočekala Vučića s crvenim tepihom, a Milorad je Pupovac oblijetao oko njega kao učenik ulizica oko učiteljice.
Damir Pešorda
