Blago nama!
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 20 Siječanj 2025 17:13
Sada možemo biti mirni kao i možemovci. Ima još mirnih ljudi: esdepeovci, čačićevci, beljaki, razni kekinovci, graditelji četrdeset centara, titoisti i mnogi koji su konačno došli na svoje te povicima Tito! Tito! pozdravili novoga sljedbenika „velikana“.
Oni imaju u našoj i njihovoj Hrvatskoj svoju tj. njihovu vlast na Pantovčaku i to znamo iz dosadašnjega iskustva: kad god su vikali Hrvatska je naša, kad su ju spašavali po šumama i gorama, po savskim vrbacima palili lomače, kad su dizali šake i noćivali na Markovom trgu, tužno su po nas obične pokućarce završavala ta izuzetna rodoljubna poglavlja. Čak i kad nisu skandirali Tito! Tito!, kao da se čula jeka toga zloslutnoga imena. U nizu razbarušenih i ozarenih lica u nekakvoj Tvornici kulture, teško da možemo u krugu političara naći nekoga tko nije čizme obrisao o hrvatsko braniteljsko lice. Noć kao iz moje novele o slavlju Bafometa u gradu Den Maagu.
S druge strane u gustoj atmosferi blebetanja o nevažnim stvarima tijekom izbornih sudara, u televizijskim taborištima svih kuća u RH gostovali su novinari, mudri komentatori i uvaženi profesori s Političkih nauka i gnjeli istu temu: kako je ipak bolji novi-stari predsjednik. Kroz užasavajuću površnost komentirali su kandidate, a najgore su prošli, naravno, oni desni, što će reći suverenistički. U tome se posebno isticao uvaženi gospon Cipek, koji se onako aristokratski očešao o bezglavoga Jonjića koji je, eto, zalutao u prošlost pa ne može iz nje nikuda: luta i lunja bez znanja i potrebe, a treba tražiti životne i prpošne kandidate koji cvrkuću samo o budućnosti i stvaraju osjećaj vedrine. Ima još onih koji su duboko zamjerali Tomislavu Jonjiću baš tu vezu s povijesnim konotacijama hrvatske sadašnjosti. Uglavnom sa zabodenim nožem u leđima ostavili su osobito njega da „luta šumom“ kako reče jedan uvaženik, dok oni marširaju crvenim drumom komunizma i Tita, predvođeni najučenijim novim Predsjednikom i Jokićem, i priključuju se u blaženom hihotu skandiranju Tito!
Osobiti je dojam u izbornoj noći ostavila gospođa Obuljen koja se pojavila u stožeru HDZ i morala braniti izgubljenu utakmicu. Upravo njen ulog u padu i porazu nekada velike i snažne stranke bio je ponajveći, jednak onome Plenkovićevom. ninaObuljen25Svi njeni potezi u odlukama, koje nisu samo umjetničkoga vida i dosega, bili su nametljivo protiv hrvatske tradicije, umjetnosti bilo koje vrste, a osobito protiv onoga što nosi domoljubni naboj, pa makar samo suzu udovice. Najprostačkije filmove, lažne povijesne konstrukte, manifestacije nakaradnih sadržaja, luđačke projekte i programe sulude manjine pod zastavama duginih boja i tome slične uratke, obilato je financirala, ali čim se pojavila primjera radi, dokumentirana knjiga, niz knjiga, generala Praljka, odbila je pomoć, proglasila šundom i još oporezovala! Da je samo to učinila, bilo bi dosta da ju njen šef otpusti iz dužnosti. Njen šef koji još stoji onako naduven i samodopadan, pun brojeva i financijskih napamet naučenih formula, ali bez imalo kulture humanizma, bez ljubavi za Hrvatsku, bez ikakvih zanosa za ljepotu i dubinu tragike toga naroda, bez kriterija za izbor suradnika, bez mogućnosti spoznaje da ova gospođa Obuljen kao demon siše hrvatsku krv iz srca samoga naroda, ponižava ga i podcjenjuje, naroda kojemu se on sam, Plenković nagrbačio i pun cinizma gazi mu po licu, pa i onda kada donosi neke dobre novčane odluke. Tako leden i bešćutan, osim jedva umjetno suzdržane retorike dok se mlati s Milanovićem, podržava u neshvatljivim količinama podle odluke Obuljenke, podržava stotine promašenih i za javnost sablažnjivih odluka i poruka koje kuljaju iz njenoga Ministarstva. Uzalud se njih dvoje brane slobodom umjetničke riječi, podržavajući ironiju i satiru, a u stvari mržnju koju plaćaju za tiskovine Srpskoga narodnoga vijeća, za stotine i stotine nevladinih udruga, što domaćih, što globalističkih, koje su rukovođene balavim curama i snalažljivim dečkima, otkrile mjesto u kojem nema ozbiljnoga rada, ali mogućnosti zarade su velike i vrlo dostupne, a sve pod jednim uvjetom: ako si protiv hrvatskih oznaka, sve je moguće!
Oboje, Plenković i Obuljen, i više njih u vlasti i to u srcu nekada najjače stranke zdušno su radili sve ove godine protiv ikakve, makar slabe i tihe, domoljubne hrvatske mase. Plenkovic NinaGospođu Obuljen na nekim mrežama zovu „metiljava“, što mi ne ćemo uporabiti, iako je to umjetnička forma ironije i ne odražava svu grdobnu dušu i um. Ona nas je podučila, na poticaj šefa, one sablasne bafometske noći, da smo mi građani i ostala raja krivi što nismo prepoznali vrloga protukandidata! (Sjetih se onoga nagrađenoga plakata, što li, kojega je nagradila Obuljenka na kojem piše da je Križ na zidu odvratan, ali ga toleriraju! Koji je to hipokritski duh: trepće okicama u crkvi, a nagrađuje odvratni Križ!) To da nije imala novce za slijepe, a ima desetke tisuća eura za „muškarce koji traže po urbanim prostorima druge…itd“, govori dovoljno o blatu iz kojega jedva da viri krov zgrade njenoga ministarstva.
Prekjučer je bio Dan međunarodnoga priznanja RH (15.siječnja 1992.) i sjećam se dobro svojega nastupa na našem slavlju u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji kojom sam prilikom održala svoj najbolji govor u životu. Desetci i desetci mojih učenika, budućih svećenika, koji danas obnašaju tu tešku i časnu dužnost, još pamte taj dan. Proslavili su ga u Karlovcu u svetištu Svetoga Josipa podrškom Antuna Sentea, ambicioznoga i čestitoga svećenika koji je okupio dostojanstven skup.
Očekivala sam da se jučer u Zagrebu na Trgu bana Jelačića pojave zastave na stjegovima, a da HRT objavi neke značajne događaje u svezi toga dana. Kad gledaj: tek negdje iza svakakvih vijesti na nekom nevažnom mjestu spomenuše drugovi novinari HRT i tu vijest! Ona bi možda uzrujala neke u ovoj državi, ona djeluje prijeteći čim se spomene kao u ono doba kad se o njoj nije smjelo ni sanjati; ona uzrujava drugove od pogače koja se lomi u društvu kojem smeta i najava Hrvatske pravoslavne crkve, a kamoli proslava toga toliko dramatičnoga i stotinama godina čekanoga dana. Prigodni film? Ta, molim vas! Kazališno uprizorenje kakve prikladne drame? Dokumentarac omraženoga Jakova Sedlara? Ma nemojte!
Na prvome mjestu sada je u svim glasilima tema: gdje će se održati inauguracija novoga-staroga predsjednika, tko će biti pozvan, tko će se odazvati ili ne, tko će pjevati himnu: Lisica ili Kekin? Milanovic25 2Još se prilično očajni pisatelji na portalima pitaju hoće li i ove godine Milanović odbiti polaganje zakletve pred predsjednikom Ustavnoga suda, ili će kao prošli puta sam sebe zakleti, a onodobni Predsjednik Ustavnoga suda samo je odstupio u velikoj nelagodi. (Ima toga u povijesti kad kraljevi čupaju krunu iz ruku nadbiskupa i stavljaju na rusu glavu.)
Sada se razlilo crvenilo srama niz lice Hrvatske, kao golema naplavina koju u golemoj pakosnoj slavi promiču neki novi članovi i predsjednici SDP. Oni očekuju brzo rušenje vlasti HDZ i konačni pad njegovih pouzdanika, među kojima ima onih što će se odmah i bez problema prometnuti u bilo koju političku opciju, ali ima i onih koji će zauvijek odustati od nade da se može biti u prigušenom stanju kao da je to isti HDZ iz onoga davnoga dana kad se utemeljio. Njih će obuzeti gorčina na koju računaju hajdaši i pajdaši, jer takvi više ne izlaze na glasovanje. Mali oštrozubi bauci kojih se neki boje već su zaprijetili. Tu su i pouzdani gradonačelnikovi tomašinci-jurišnici, pa žene koje su okupljene u udruge raznih vrsta, a osobito one koje napadaju molitelje na trgovima. One su uzdanice našega društva, brižne majke i bake, nadamo se.
Ipak, kad malo razmislimo, novi Predsjednik je osvojio oko 30% ako se uzmu u obzir svi koji imaju pravo glasa. To je preko milijun glasova. Ali ostaje ona šutljiva većina od dva milijuna. Istina je voda duboka.
