Jugounitaristi na HRT-u
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 26 Siječanj 2025 19:02
Ideologija unitarističkog jugoslavenstva na nacionalnoj dalekovidnici
Nedavni istupi tenisača Novaka Đokovića i novinara Ante Tomića nesumnjivo su morali razdragati dražasrce jugobolnih Hrvata. Njihove su riječi bile prava glazba za njihove uši.
Najprije je Đoković izjavio: „Prozivali su me čak i neki visoki državni službenici. Ali, za mene je to prilično jednostavno: prije svega, imam obitelj iz Hrvatske. I drugo, tako se osjećam u srcu. Kako da navijam za nekoga tko je udaljeniji od mene umjesto za nekoga tko mi je susjed i s kim imam ne samo obiteljske veze već i toliko sličnosti“.
S obzirom na Đokovićev „prijateljski stav prema regiji“, novinar ga je upitao trebaju li se Hrvatska i Srbija ujediniti na što je odgovorio: „U najluđim snovima, rekao bih u savršenom scenariju, zašto ne? Zašto ne? (…) Ako govorimo istim ili veoma, veoma, veoma sličnim jezikom, postoje male razlike među njima, ali se svi savršeno razumijemo. Ako pogledate naše narodne tradicionalne uniforme, narodnu nošnju, etno nošnju, muziku, ples, hranu – isto. Potpuno isto. Samo različite riječi korištene za opisivanje. Tako da, da, ja sam više zagovornik našeg okupljanja koliko god je to moguće“.
Godinama ranije, kad su ga na jednom turniru slučajno nazvali Hrvatom, Đoković je poručio: „Nisam Hrvat, ja sam iz Srbije, ali nema veze, ne ljutim se, to je sve isto“.
Iz navedenih bi se izjava dalo zaključiti kako je Đoković pristaša jugoslavenskog unitarizma, no još ćemo se vratiti na Đokicu i njegove poglede.
Jugoslavenski unitarizam na HRT-u
U emisiji Nedjeljom u 2, u kojoj je gostovao legendarni Željko Pervan, svoj je komentar dao i novinar, navodni humorist i književnik Ante Tomić. On je, komentirajući humor u Hrvata, iskoristio priliku te je Hrvate, Srbe i Bosance proglasio jednim narodom.
Može jugobolni Tomić misliti što ga je volja, pa to i govoriti u medijima u privatnom vlasništvu, no kad se u 2025. godini na nacionalnoj dalekovidnici, koju plaćaju hrvatski porezni obveznici, promiče ideologija velikosrpskog hegemonizma iz vremena Karađorđevićeve monarhofašističke diktature, onda je to jasan znak nacionalnog mazohizma.
Nakon proglašenja tzv. šestosiječanjske diktature unitarističko jugoslavenstvo postalo je službenom državnom hrftideologijom. Svi narodni Kraljevine Jugoslavije postali su pripadnici jugoslavenske nacije s tri plemena: Srbima, Hrvatima i Slovencima.
Diktatura je učvrstila velikosrpsku hegemoniju. Uveden je još snažniji represivni sustav. Istaknuti su i oporbeni političari bili pod stalnim redarstvenim nadzorom. Osobe koje su optužene zbog političkih delikata u redarstvenim su uzama podvrgavane strahovitim mučenjima, kao, primjerice, Stipe Javor, Marko Hranilović i Matija Soldin.
Ideologija unitarističkog jugoslavenstva, koju 2025. na nacionalnoj dalekovidnici promiče Tomić rezultirala je potocima hrvatske krvi.
„Što koristi govoriti u nas o jednom državnom narodu ili, kako se obično kaže, o narodnom jedinstvu, kad Hrvati neće da budu Srbi, ni Srbi da budu Hrvati, a Slovenci ni jedno ni drugo?“, zapisao je pred stotinjak godina u Hrvatskoj zaboravljeni dr. Vinko Krišković.
Ono što je Krišković shvaćao pred sto godina prežitci jugoslavenskog unitarizma do danas ne shvaćaju. Kako bi sve bilo na mjestu HRT-ovi urednici imali su potrebu taj dio Tomićeve izjave posebno izrezati i objaviti na YouTube kanalu ove emisije. Ovakav egzemplar nije bio moguć ni u komunističkoj Jugoslaviji. Ni u toj protuhrvatskoj tvorevini nije bilo moguće javno na tadašnjoj Radioteleviziji Zagreb promicati jugoslavenski unitarizam.
Poluga jačanja velikosrpstva
I Novak Đoković jugoslavenski unitarizam shvaća tek kao polugu jačanja velikosrpske ideologije. On bi želio da Hrvati i Srbi tvore jednu državu i jedan narod kako bi potonji ponovno mogli učvrstiti svoj hegemonizam. Naime, Đoković je svojedobno izjavio da čita knjige poznatog srbijanskog pseudoistoričara i ridikula Jovana Deretića. „Serbi, narod i rasa! Veliki pozdrav za profesora kog lično poznajem. Vrlo je interesantno, ne bih ništa da govorim. Vidim da se i danas provlači kroz novine nešto što sam rekao. Svako od nas treba da bude otvorenog uma i da uradi svoje istraživanje. Da budemo svesni da je istina negde između. Ako pratimo jednu stranu informisanja, to teško može da nas učini realnim“, rekao je svojedobno Đoković.
Dodao je i sljedeće: „Mene čitanja gospodina Deretića, Vidojevića i Damjanovića jako inspirišu. Ona izreka da smo nebeski narod nije slučajna. Tu ću završiti. Ja težim ka tome da smo starosjedioci, ima dosta dokaza. Veliki pozdrav za sve one koji se bore za istinu“.
Svi navedeni autori koji „inspirišu“ Đokovića notorni su velikosrpski pamfletisti koji negiraju posebnost hrvatskog naroda i Hrvate proglašavaju Srbima, tako da kad Đoković govori da je to „isto“ onda Hrvate žele proglasiti Srbima.
Obična fikcija
Njegove pak tvrdnje o istoj kulturi Hrvata i Srba potpuno su deplasirane. Protiveći se jugounitarističkoj politici, istaknuti hrvatski intelektualac Filip Lukas naglašavao je upravo to da hrvatski narod ima svoju vlastitu kulturu, različitu od srbijanske (bizantske), pa stoga ne može biti ni jugoslavenske nacije, jer je ona obična fikcija. Svaki narod ima svoj duh koji se objektivizira u kulturi, i upravo ga ta kultura diferencira od svakoga drugog naroda. Hrvati su i Srbi stoga dvije kulture i dva naroda, pa je prema tome jugoslavenstvo negacija kulturnog principa uopće.
S obzirom na to da je narodna kultura prema Lukasu glavni dokaz protiv narodnoga jedinstva Srba i Hrvata, on je obradio filozofski, sociološki, etnološki, povijesni, kulturni i geopolitički aspekt kulture i naroda općenito, a hrvatskog lukasnaroda i kulture napose. Temeljne karakteristike hrvatskog naroda tako su prema Lukasu sljedeće: a) Hrvati nisu nikada bili osvajači, makar su pokazali kroz cijelu svoju povijest borbenost kao „prvi vojnici na svijetu“, b) Druga je njihova značajka etika i religioznost, c) Treće, osjećaj za pravdu, pravo, težnja i borba za slobodu, d) Četvrto: osjećajnost, koja često svraća poglede s prave stvarnosti i vodi do velikih iluzija i nada u pomanjkanju realizma.
Ove je karakteristike Lukas ustanovio komparirajući hrvatsku i srbijansku kulturu i mentalitet. Zaključak je bio nedvosmislen: hrvatstvo i srpstvo se međusobno isključuju zbog razlike u mentalitetu, koja proizlazi od razlike kulture i povijesti, stoga jugoslavenska država nužno mora biti instrument nametanja kulturne hegemonije, bilo Hrvata nad Srbima (što Hrvatima nije bio cilj), bilo Srba nad Hrvatima (što se je u praksi manifestiralo kao balkanizacija i primitivizacija hrvatske kulture i hrvatskog naroda općenito).
U jednome radu Lukas je bit svojih pogleda o odnosu kulture i naroda u kontekstu ideologije jugoslavenstva sumirao ovim riječima: „Jugoslavenstvo je isto tako psihička abstrakcija i nije drugo nego aprioristička formula, kojom se htjelo na osnovi vanjskih značajka, posebice jezika, riješiti nacionalno pitanje ovdje na Jugu, bez obzira na to, da su ovdje već postojale izgrađene tri duhovne stvarnosti i tri narodne individualnosti. Poglavito pogreška jugoslavenske kulturne cjelovite zamisli kod njezinih pokretača bila je ta, što oni nisu vidjeli, da je svaki od naroda na Jugu prema duhu već ostvario svoju kulturnu ideju i dalje je sa životom razvijao, te što su prešli preko aksioma, da svaki posebni oblik kulture živi jedino od isključenja drugih posebnih kultura. U svakoj se kulturi očituje posebna crta, koja je luči od drugih kultura, zato svaka ima svoju strukturu, i odnos pojedinih sastavnih česti je za svaki narod drugačiji. Baš iz tih razlika stvaraju se narodne kulture”.
Glavni kamen smutnje - jugoslavenstvo
Ivan Oršanić nije imao dvojbi o tome koji je glavni kamen smutnje između Srba i Hrvata: „Najveće zlo među nama jest u tome, što živimo zajedno, ubijajući se, umjesto odijeljeno, razvijajući se“.
O ovom je problemu dodao: „Ako nije nikakav grijeh ni zlo što postoje, recimo, Italija i Francuska, talijanski i francuski narod, zašto bi nakon tisućugodišnje činjenice trebalo vršiti nasilje, upinjati se i dokazivati da Srbija i Hrvatska ne oršanićpostoje, nego da se radi o jednoj zemlji – Jugoslaviji, i o jednom narodu – jugoslavenskom? Zar je teže poći od činjenice o postojanju Srbije i Hrvatske, srpskog i hrvatskog naroda, a jednostavnije, možda, od 'Jugoslavije' i od 'jugoslavenskog naroda'? Tisućugodišnje susjedstvo Srbije i Hrvatske, srpskoga i hrvatskoga naroda, ne poznaje ni jedan međusobni rat, ni jedan međusobni sukob, ni jedno međusobno klanje. Nametanje, naprotiv, Jugoslavije i jugoslavenstva predstavlja niz zločina, predstavlja uništavanje Srbije i Hrvatske, Srba i Hrvata“.
Oršanić je ovdje posve u pravu: do pojave jugoslavenske ideologije i posljedičnog stvaranja monarhističke Jugoslavije Hrvati i Srbi nisu ratovali jedni protiv drugih iako su, dakako, već početkom 19. stoljeća u Srbiji koncipirani velikosrpski planovi koji su svojatali hrvatske teritorije. U skladu s time, postaviti se „u raspravljanju na stajalište Srbije i Hrvatske, srpskoga i hrvatskog naroda, znači stati na stajalište tisućugodišnjeg činjeničnog stanja, na stajalište tisućugodišnjeg mira. Postaviti se, pak, u raspravljanju na stajalište Jugoslavije i jugoslavenstva, znači postaviti se na stajalište nasilja, zločina, uništavanja, brisanja.“
Pametnome dosta!
Davor Dijanović
