Novčić sreće

Pin It

AMERIČKI PILOTI U HRVATSKOJ 1941-1945 - YouTube

Hrvatski filmski institut u SAD snimio je film „Američki piloti u Hrvatskoj 1941.-1945.“ Film je režirao Nikola Knez i primio znatne nagrade. O tome se u našim glasilima ne govori. Zašto?

Vrijedi pročitati i biti obaviješten o tom fenomenu odnosa vlasti i Zagrepčana prema američkim pilotima koji su boravili u vili plemenite Vere Nikolić Podrinski, koja vila je bila na elitnom području gdje je kasnije svoje mjesto našla Titova vila. (Inače je radnički vođa imao desetke vila diljem Jugoslavije i svijeta, pa tako i jednu u Maroku. O tom susretu drugom prilikom.)

Ima neke veze s našim temama i ova vijest o tretmanu američkih pilota, jer je taj isti Hrvatski filmski institut u SAD dao podršku dr. Tomislavu Jonjiću prilikom kampanje za predsjednika republike. O značenju pojave dr. Tomislava Jonjića na ovim izborima za tako visoku dužnost tek će se pisati. Izbor drugoga kandidata pokazao je da smo na početku još jedne već preživjele ere o kojoj naveliko pišu mnogi pa i oni analitičari koji sumiraju turobne rezultate prijašnjih razdoblja vladavine istoga kandidata. Možda ponajbolji analitički tekst donosi autorica Iva Međugorac: „Kronologija uništavanja Partije u režiji jednog čovjeka: Bit će njegovi taoci 27 godina“. Odmah se otvaraju mnoga sjećanja na odluke tada premijera Milanovića i njegove vlade u kojoj su sjedili i takvi stručnjaci koji su se zalagali za prodaju naših autocesta (Hajdaš Dončić), za prelazak primarne zdravstvene zaštite u privatne ruke (Varga), a započele su po odlukama iste vlade i prve javne ovrhe i deložacije.

Preslabo smo obaviješteni o mnogim tajnama, kao i ostali pučani, jer se daleko više odluka donosi na skrivenim večerama po nekim (Tač) restoranima, negoli za zelenim stolom. Tako se i sada ne zna kamo vodi sva ta halabuka oko ministra Dabre, jer samo naivni mogu misliti da je u pitanju dotični gospodin, koji u ljetnim gaćama (po splitski) puca iz jurećega automobila po rodnim mu slavonskim njivama, dok mu srce para dert uz pjesmu Karanfil se na put sprema. DabroNa stranu naša sklonost ili nesklonost ovoj glazbi i derneku bećarine, mi smo možda pristrani i oholi, ali njegov pad bio bi puno manji da se nije vinuo tako visoko – sve do mjesta ministra. Čudan svat, bez dokaza o naobrazbi dovoljnoj za takvu državnu dužnost, slabo govorljiv, bez predrada koji bi svjedočio o stručnoj spremi ili pisanim djelima kojima dokazuje svoju spremnost za tu struku. Možda negdje i postoji arhivirani materijal o vrijednim postignućima dotičnoga iz područja djelatnosti poljoprivrede, ali on još nije ugledao svjetlo dana. To kod nas nije nikakva rijetkost: imali smo ženicu Željkicu po struci stručnjakinju za trgovačke poslove, ali na dužnosti ministrice obrane!

Ali buka oko bećara nije zbog njega samoga. Konačno, nije sam sebe posjeo na ministarsku stolicu. Tu je kadrovirao neki Iva. Uz Dabrino ime, koje sada pluta ponad sjedala u Saboru, vežu se znani i neznani taoci, njegovi prijatelji i neprijatelji. Jer uvijek netko treći dirigira i profitira. Ako treba, složit će se patnjama obuzet ljuti neprijatelj dojučerašnji prijatelj s neprijateljevim prijateljem pa da košmar i gazimestan konačno dovede do pada ove vlade i premijera! Ta činjenica oduševljava mladoga crvenog lava leftarda koji bubnja u doboš i viče: ja sam premijer! Točka! On trlja ruke onako cinoberovski, okružen masom raspomamljenih žena i divojaka, čudnobijesnih i iskešenih na svaku pojavu u truloj desnici. Jer tamo, u Hrvatskom državnom saboru, stvarno fizički gledajući, desno sjede hadezejovci, mahom sitnopisci-kaligrafi na tutafonima kojima javljaju nešto jako važno i nemaju vremena biti ratoborni i razbuđeni. (Budna je uvijek bila naša draga udba koja ne miruje ni danas. Pa nema više te udbe, prigovara naša suseda Slavica. Pa tko me je došao saslušavati nedavno u vlastitoj kući? Bunim se: došla dvojica iz Policijske uprave zagrebačke da me pitaju što ja znam o onom Stanetu negoslavačkom. Kao, pišem o tome dobrici, pa itd…To me pitalo kao okorjelu desnicu.)

Koju, kakvu desnicu? Pita naša suseda Slavica. Da nije možda onu koja voli bećare? Ma ne, suseda, to vam misle na glavnoga diskutanta u Saboru, rječitoga kombinatora zečjega imena, on je jedina desnica. To je jedno od čuda u našem narodu koji bira, to da zna izabrati takve misleće žonglere, pa onda i gazimire ćatiće koji postaju arbitri etike za cijelu državu! Gazimir ubije usput dva-tri čovjeka i nikome ništa! prosvjednici i moliteljiOnaj nesretni Dabro samo malo pripuco iz dva-tri oružja, odma ga likvidiraj! Osobito se rado biraju jezdimiri klipanovski koji će biti ministri u bilo kojoj vladi za bilo koju struku! Neki sve znaju – od ginekologije do astronomije! I oni desni? Pita umiljato Slavica. Da, to su posljednji polihistori našega doba. Tu, doduše, nema razlike između desnih i lijevih, i u hrabrim partijskim braniteljima radnika i seljaka ima takvih: evo uzmite za primjer francuskoga imena sandrinu benjakovu koja je zaista mesijanka, uz neizostavnu joj prijateljicu kekologinju. Bez nje ni na kaficu. Dijele mesijanstvo.

A halabuku da se skine vlada i premijer, koji su zaista omiljeli svekolikom pučanstvu, vode i protivnici, osobito protivnice, molitelja na trgovima koji ugrožavaju građane, ali ne i seljake. Čudno da baš te izobličene akvarelistice na asfaltu najočajnije bubnjaju i ležeći po podu viču moliteljima: Udari me! U toj halabuci stoje naši jadni policajci i očajno gledaju kako ne povrijediti zakon?! Eto, draga osoba (oprezni smo sa spolovima) leži na rodnom Jelačić placu i ciči kao onomad lisica pri izvođenju himne. Samo ova traži batine! Eto, to nam je donijela ta konstantinopolsko-carigradska konvencija! Sirota osoba xykltb, koju ovaj molitelj nikako da udari, otići će za nagradu na domjenak u hotel Westin, hotel što je postao zamjena za svete prostore koji ipak nemaju pet zvjezdica. A zašto baš tamo?

Tamo se sastaju tragači za novčićem sreće. Kao u priči: imaš jednu veliku pogaču koju najugledniji mogu drobiti i čerupati rukama. Ako ti u ruci ostane taj novčić, bit ćeš bogat svim blagom ovoga svijeta. I zaista: kamere revno prate to mrvljenje pogače u nadi da će ugledati lice sretnoga dobitnika. Pa nije li to kao u bajci! Ali, gle čuda i nevolje – ove godine nitko nije našao novčić! cesnica PlenkovicČak ni Premijer koji je inače nalazio bez problema. Pomislih: ostavila ga sreća! Cijela arena, i sam Kairos, potegla palac dolje! A možda novčić nije ni bio umiješen u tu tuđu pogaču koju ruju svakojaki prsti? To šapću mali s roščićem.

Sjećam se kako smo morali učiti sve cikluse srpskih epskih pjesama iz turskoga doba pa među njima i onu o Feruz-paši:

U po burne crne noći, Feruz-paša iz sna skoči… Traži ljutit da mu dovedu roblje kako bi svoj promašaj iskalio na tim nesretnicima, koji čuče u privatnim mu memlom optočenim tamničkim podrumima. Gladni su i smrznuti, pa dok on kida svoju toplu pogaču i umače u med, oni će izbečiti oči. Tko zna što će im raditi?

Ja to nigdar nis čula! Kaže užasnuto naša suseda Slavica. Ona je tip đaka koji je dobro učvrstil svoja četiri predratna razreda, ali ima nos i um puno većega kapaciteta. Osim toga, mudro joj je i srce. Sjeća se kako su joj u Saboru našem pasali stari Štefina Sulimanac i Joža Pankretić. Oni su znali reći sve kak treba, niš se nisu bojali i nikaj nisu krali! A viš, taj Štefina je istak bil v reštu. Napisal je knjigu, prodal kravu i objavil knjigu, a onda – u rešt! Više takih ne bu! Rezignirana je i križa se.

Tješim ju i kažem da sve gorko i ružno dolazi od malih s rogovima, da za čovjeka koji vjeruje u Dobro nije sve izgubljeno, a i tim malim s rogovima je netko doskočio. Evo, čitat ću naglas divan tekst C. S. Lewisa „Pisma starijeg đavla mlađem“: „… Zato gotovo sve opačine imaju svoj korijen u budućnosti. Zahvalnost se odnosi na prošlost, a ljubav na sadašnjost; strah, zavist, požuda i častohleplje odnosi se na budućnost.“

Nevenka Nekić/hkv.hr