Glas Novosti i pjesme s Jelačić placa
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 15 Veljača 2025 16:52
O odlasku Srba iz Hrvatske i oružanoj pomoći srbijanske države Srbima u Hrvatskoj, pisao je u jesen 1991. patrijarh Pavle lordu P. Carringtonu (predsjedavajućem Konferencije o miru u Jugoslaviji): „Srbi više ne mogu živjeti s Hrvatima", a dijelovi Hrvatske "moraju biti pripojeni matici srpskoga naroda, Republici Srbiji".
"Ti naši sunarodnjaci, iste vjere i krvi, suočeni su sa sljedećim kobnim izborom: ili će se s oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi s maticom srpskoga naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske prije ili poslije isele. Trećega nema. Zato ih srpska država i srpski narod moraju zaštiti svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoobranu srpskih života i svih srpskih krajina."
Ako se Srbi, kako piše patrijarh, ne izbore 's oružjem u ruci' 'za opstanak u istoj državi s maticom srpskoga naroda' bit će 'prisiljeni' iseliti se iz te nove 'NDH'. Poziva na zaštitu i 'oružanu samoobranu srpskih života i svih srpskih krajeva'. (Patrijarhovo pismo P. Carringtonu objavljeno je na naslovnoj stranici „Pravoslavlja“ 1. studenoga 1991.). Ništa se bitnoga od te jeseni 1991. u razumijevanju srpskoga odnosa prema Hrvatima i njihovoj državi nije promijenilo. Neistine i klevete u javnom prostoru oblik su odanosti velikosrpstva zamisli o širenju Srbije, posebno prema zapadu i osporavanju prava Hrvata da mirno žive na svojoj zemlji. Jučer su bili ratovi i izmicanje Hrvata iz veza koje im se uporno nameću, a danas svaki njihov uspjeh, uključujući i one športske, učinit će povodom za nova 'optuživanja' i klevetanja.
Veterani, građanski rat i 'Rat 1990-ih'
Portal Novosti u Zagrebu objavljuje tekst o tomu kako je u Hrvatskoj postojao 'Rat 1990-ih', kao 'građanski rat', u kome su sudjelovali i hrvatski 'veterani'. Prema tom mišljenju hrvatska država nije uspostavljena onako kako piše u hrvatskom Ustavu, nego nekako drukčije, a hrvatske branitelje nazivaju 'veteranima' (koji mogu biti i agresori i branitelji). To nije njihov prvi takav pokušaj promocije tekstova u kojima se narav hrvatskoga obrambenoga i oslobodilačkoga rata ustav(1991.-1995.) tumači posve drukčije, nego što on živi u temeljima hrvatske države, u hrvatskoj narodnoj memoriji, hrvatskom Ustavu i dokumentima međunarodne zajednice.
Pred nama je još jedna tvrdnja iz toga arsenala. „Rat 1990-ih, koji se na nacionalnoj razini naziva Domovinskim ratom, široko se u hrvatskom društvu smatra centralnim događajem na kojem je stvorena suvremena Hrvatska. U vezi s time je i interpretiranje Domovinskog rata na način koji čini osnivački mit (founding myth) kao oblik političkog mita.“ (Sven Milekić, "Protiv 'izjednačavanja žrtve i agresora': stavovi udruga hrvatskih veterana prema Srbima“, Tragovi, sv.7, br. 1, 2024.). Tri su ključne 'inovacije' u pristupu S. Milekića hrvatskom obrambenom i oslobodilačkom ratu (1991.-1995.): naziva ga 'građanskim ratom', 'Ratom 1990-ih', a branitelje 'veteranima'. 'Rat 1990-ih' S. Milekić pokušava prikazati građanskim ratom, koji će kasnije, kako tvrdi, poprimiti i 'međudržavni' karakter.
S. Milekić prosuđuje da je narav rata u Hrvatskoj i „s hrvatske i sa srpske (srbijanske) strane vrlo kontroverzna tema“. Piše da se i u Hrvatskoj i u Srbiji nude „selektivne prezentacije o ratu u Hrvatskoj - ili kao već spomenuta “velikosrpska agresija” ili kao “građanski rat”. U prvom razumijevanju, kako piše, pozivajući se na druge autore, Hrvatska je žrtva srpske agresije, ali on, zbog nekoga razloga, djelovanje srbijanskih političkih, vojnih i obavještajnih institucija ne naziva tako nego 'međunarodnom agresijom', a u drugom su prikazu hrvatski Srbi žrtve separatističke hrvatske politike. Što je 'međunarodna agresija', nije objasnio. Sagledavanje elementarnih činjenica o 'onome što je bilo' čini apsurdnim prikazom o 'građanskom ratu' i 'separatizmu'. Počelo je s 'balvan revolucijom' sredinom 1990., prije hrvatskoga ('separatističkoga') referenduma (1991).
Pod općom kontrolom Srbije
Ponovno se pozivajući na druge izvore, S. Milekić pokazuje kako zna da je „Republika Srpska Krajina (RSK), iako službeno vođena od hrvatskih Srba, bila pod općom kontrolom Srbije“, pa ipak prosuđuje „kako je taj sukob imao građanski ili interni faktor kroz cijelo svoje trajanje, jer su hrvatski Srbi, kao hrvatski građani bili u ratu protiv centralne vlasti. I to usprkos činjenici da tu istu vlast nisu priznavali kao legitimnu i da je postojala neosporiva uloga srbijanskih i jugoslavenskih političkih, vojnih i obavještajnih institucija.“ (Tragovi, sv.7, br. 1, 2024.) Dakle, prema prosudbi S. banski dvoriMilekića, to je bio građanski rat, neovisno o ulozi srbijanskih političkih, vojnih i obavještajnih institucija u ratu koji se nije vodio u Srbiji.
'Građani u ratu', 'građani/pobunjenici' u Hrvatskoj, imali su i zrakoplove kojima su napadali, primjerice i Šibenik 21. rujna 1991., ali su ih hrvatski branitelji obarali, a sačuvani video snimak svjedoči o tomu ('Obadva, obadva, oba su pala'). Otkud kninskim 'građanima-pobunjenicima' zrakoplovi iz kojih pucaju po Hrvatima? Nekoliko tjedana nakon toga 'srpski građani' su ponovno uzletjeli i nad Zagrebom, raketama iz zrakoplova, napali Banske dvore u kojima je tada bio predsjednik Republike. Pokušaj ubojstva nije uspio. 'Građanski rat' se nastavio. Sljedećega mjeseca (18. 11. 1991.) srpska je ('građanska') vojska s tenkovima i topovima ušla u razoreni Vukovar.
Kako bi sve to bolje protumačili, Novosti su objavile razgovor sa S. Milekićem (20. 1. 2025.), pod naslovom „Braniteljske udruge su među glavnim poduzetnicima pamćenja.“ Tu 'maštovitost' u naslovu ne ćemo komentirati. Otkud tolika učenost? Navode da je Sven Milekić doktorirao „pri Sveučilištu Maynooth u Irskoj, gdje je obranio disertaciju o ulozi hrvatskih veteranskih udruga u formiranju dominantnog narativa o ratu 1990-ih. Trenutačno je angažiran kao postdoktoralni istraživač pri Demokratskom institutu Central European Universityja (CEU), na međunarodnom znanstvenom projektu "The Aggressor: Self-Perception and External Perception of an Actor Between Nations" ("Agresor: samopercepcija i vanjska percepcija aktera među nacijama") u sklopu Ladenburgove istraživačke mreže. Poruka Hrvatima je vrlo razumljiva: ako ne ćete napustiti svoje 'narative', postoje i druge strategije i staze, od prije poznate. Sponzori su moćni, a laž samo 'vid srpskoga patriotizma i državnoga interesa', kako je napisao. D. Ćosić.
Braniti dom i Domovinu
Novosti (17. 12. 2024.) izvješćuju da S. Milekić analizira hrvatske prilike, „retoriku i aktivnost veteranskih udruga, na temelju medija i arhivske dokumentacije udruga i državnih institucija, kako bi se pokazalo da su veterani u znatnoj mjeri hhbučinkovito blokirali srpsku manjinu u slobodnom ostvarivanju prava i sloboda u poratnom razdoblju“. Jasnije rečeno: 'veteranski' 'građanski rat' protiv Srba, prema njegovu sudu, nije završio hrvatskom pobjedom 1995.
Uvođenjem pojma 'veterani', umjesto 'branitelji' i postavke o 'građanskom ratu', nastoje 'promijeniti' razumijevanje naravi Domovinskoga rata. Tko su 'veterani'? Ratnik, veteran, mogao je biti na strani obrambenog i oslobodilačkoga rata, a mogao je biti i dijelom osvajačke vojske. Ustanici protiv agresora u Hrvatskoj iz 1991. bili su dragovoljci/branitelji. Prve postrojbe Hrvatske vojske ustrojene su u svibnju 1991. To nisu bile postrojbe uvježbanih, školovanih vojnika, nego mladih ljudi koji su odlučili braniti svoj dom i svoju Domovinu. Oni su bili i ostali - branitelji.
Branitelj se u nekim prilikama može nazvati veteranom (kao čovjek s ratnim iskustvom). (U antičkom Rimu, veteran je bio vojnik koji je i nakon 20-godišnje vojne službe ostajao pod zastavom. U prenesenom smislu, isluženi vojnik, stari ratnik... Taj se naziv danas ne koristi samo za vojnike, nego i za starije, iskusne ljude u različitim aktivnostima (veteran filma, športa i sl.). (Hrv. encikl.)
Jezik učena čovjeka
Opisujući svoj zamršeni (i 'multidisciplinarni') pristup Domovinskom ratu, S. Milekić navodi: „Uključivanjem vizualnih komponenti (u ovom slučaju, sastavljanja prisutnosti i pritisaka veterana generiranih umjetnom inteligencijom), težio sam alternativnim poticanjima angažmana s akademskim tekstom koji se formirao na sjecištu antropologije, studija veterana i (izgradnje) mira.“ Njegov je 'znanstveni' jezik vrlo razigran. Ipak, ostavljamo razmatranja o 'toksičnosti veteranstva', umjetničkom potencijalu i 'istraživačkoj agendi' u etnografskim istraživanjima, nekome tko se voli zabavljati uz tako učene ljude.
Još samo ova ilustracija 'znanstvenoga' jezika S. Milekića: „Kontekstima koji se danas formiraju i osporavaju unutar spektra isprepletenih odnosa koji proizlaze iz 'lokalnog' kako bi se uključili u regionalne i globalne narative koji međusobno (ponekad) obavještavaju jedni druge. Prolazeći prvo kroz jedan mogući pristup etnografskom angažmanu s ratnim veteranima na području jugoistočne Europe/bivše Jugoslavije, predlaže se istraživačka agenda (plan, podsjetnik, op. IB) koja traži obraćanje pojačane pozornost na lokalne životne svjetove i (unutarnje/međusobne) odnose veterana od 1990-ih nadalje. Tvrdim da će takva agenda i usredotočenost na (srpske i hrvatske) veterane u istraživačkim kontekstima putem etnografskih istraživanja pružiti nijansiranije razumijevanje pritisaka, problema i potencijala uključenosti veterana u društvena pitanja.“(Tragovi, isto). Kako učeno i 'nemaglovito'.
Jasenovac i Valerijanov memorandum
Za potporu svojoj tezi o istjerivanju Srba iz Hrvatske u 'građanskom ratu', S. Milekić navodi da je u Hrvatskoj 1931. živjelo 636. 518 Srba. Prema navodima srpske propagande u logoru Jasenovac (1941.-1945.) stradalo je više od milijun Srba, ili prema učestalim sadašnjim navodima 700 tisuća. Ipak prvi poslijeratni popis iz 1948. pokazuje da ih tada u Hrvatskoj živi 545.686. Ako je toliko Srba stradalo u Jasenovcu onda ih 1948. u Hrvatskoj nije moglo biti onoliko koliko je popisano.
Kao 'znanstvenik' koji istražuje stradanje Srba u Hrvatskoj, vjerojatno je čuo i za Valerijanov memorandum koji su predstavnici Srpske pravoslavne crkve predali njemačkim vlastima u Beogradu (24. 6. 1941.). U tom memorandumu tvrde da je već do lipnja 1941., u manje od dva mjeseca nakon uspostave NDH i prije bilo kakvih logora, u Hrvatskoj jasenovacubijeno više od 100.000 Srba. Do kolovoza već ih je bilo 180.000, a u rujnu 1941. taj je 'službeni broj' ubijenih Srba, koji je SPC širila svijetom, bio veći od 300.000 žrtava! Tomu treba dodati 'procijenjene' žrtve Jasenovca. Tako se 'brojilo' u ona vremena. Ako bi uzeli 'valerijanske' podatke i dodali 700.000 'jasenovačkih žrtava', opet smo na milijunu, a 1948. popisano ih je u Hrvatskoj više od 500.000. Takav pristup stradanjima Srba u Hrvatskoj do danas se nije promijenio.
Namjera zamjene naziva 'branitelj' nazivom 'veteran' upravo je u tomu da se i tom promjenom pokuša utjecati na promjenu razumijevanja Domovinskoga rata, kako se ne bi nazivao obrambenim i oslobodilačkim. Ta revizija morala bi, po očekivanju njezinih zagovornika, promijeniti i razumijevanje naravi današnje Republike Hrvatske. Početak je u zamagljivanju uzroka i posljedice, izmišljanju, izokretanju povijesnoga slijeda i zamjena stvarnih događaja prikazom samo s motrišta poraženih napadača i njihovih interesa. Prisjetit ćemo se još nekih ključnih činjenica koje ta 'znanost' pokušava prikriti.
Stvorena voljom Hrvata, obranjena i oslobođena, Republika Hrvatska stvorena je voljom hrvatskoga naroda, a u ratu je obranjena i oslobođena. Na prvim slobodnim, višestranačkim izborima 1990. u Hrvatskoj je pobijedila stranka koja se zauzimala za politiku suprotnu politici do tada vladajuće komunističke partije, od 1945. do tih izbora. U prosincu 1990. Sabor je usvojio Ustav u kome, uz ostalo, piše: „Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika inih naroda i manjina, koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta“.
Prije toga, u kolovozu 1990., u naletu agresivne politike S. Miloševića, započela je i srpska pobuna u Hrvatskoj nazvana 'balvan revolucijom', koja je znatno ugrožavala odvijanje normalnoga života. Miloševićevi tajni agenti kružili su Hrvatskom. JNA je u svom vrhu već bila posve posrbljena. U tijeku pregovora o razrješenju državne krize između republika tadašnje SFRJ, u Hrvatskoj je raspisan referendum (1991.) o državnoj samostalnosti Hrvatske. O suverenosti i samostalnosti Hrvatske, glasovalo je ukupno 3.051.881 birača (83.56 % od ukupnog broja upisanih). „Za“ samostalnu hrvatsku državu glas je dalo 2.845.521 birača ili 93,24 % izašlih na referendum. „Protiv“ je glasovalo 126.630 glasača ili 4,15 posto glasača koji su pristupili referendumu. Nevažećih listića bilo je 1,18 posto. Dakle, 'za' samostalnu hrvatsku državu svoj je glas dalo 83,56 od ukupnog broja registriranih glasača.
Na osnovi neposredno iskazane volje građana na referendumu, a nakon neuspjeha daljnjih pregovora s ostalim bivšim jugoslavenskim republikama o izlasku iz državnopolitičke krize, Hrvatski je sabor 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Ishod referenduma bio je polazište za donošenje i Odluke o raskidu državno-pravne sveze s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ koju je Hrvatski sabor usvojio 8. listopada 1991., čime je Republika Hrvatska i formalno-pravno postala samostalna i suverena država, koju je međunarodna zajednica priznala 15. siječnja 1992.
Hrvatski prognanici i izbjeglice
Izravni pritisci i nasilje nad nesrpskim stanovništvom započeli su u pojedinim dijelovima Hrvatske već krajem 1990., a nastavili agresijom na Hrvatsku u proljeće 1991., progonima i iseljavanjima Hrvata. Na Plitvicama su u ožujku 1991. srpski nasilnici iz zasjede oružjem napali autobus u kome je bila specijalna postrojba hrvatskih policajaca. Ubili su Josipa Jovića. S. Milekić ne piše o prognanim Hrvatima u Hrvatskoj? Tko ih je i kad prognao? Srbi su u Hrvatskoj proglasili protuustavnu "Srpsku autonomnu oblast Krajina" koja je ustrojila svoju vojsku.
Od kolovoza 1991., Hrvatska je izravno napadana iz Srbije. JNA je otvoreno stala na stranu srpskih pobunjenika. Do konca te godine okupirano je 26 % hrvatskoga teritorija. Ni jedan hrvatski vojnik nije stupio na tlo Srbije, osim onih referendumHrvata koje su Srbi zarobili i odveli u logore u Srbiji. (O sudbini mnogih od njih ni danas ništa ne znamo.) Srbi su s okupiranoga dijela Hrvatske protjerali stotine tisuća Hrvata i drugih Ne-Srba. Mnogi pripadnici drugih etničkih zajednica pridružili su se Hrvatima u obrani.
Ni o tomu aspektu 'građanskoga rata' S. Milekić nije napisao ni riječi. U prosincu 1991. godine u Hrvatskoj je bilo oko 550.000 prognanika s hrvatskih okupiranih područja, zbog srpskoga terora, a 150.000 ljudi već je bilo u izbjeglištvu u inozemstvu. Te prognanike i izbjeglice S. Milekić u svojim razmatranjima o odlasku Srba iz Hrvatske uopće ne spominje, a nije spominjao ni apele patrijarha Pavla iz 1991. Ne spominje da su u vrijeme Oluje hrvatske vlasti pozivale Srbe da ne odlaze iz Hrvatske, a da je 'krajinska vlast' pripremala njihov odlazak u Srbiju u vlastitoj organizaciji i pozivala ih da odu.
Osnivački mit hrvatske države ne čini rat, kako tvrdi S. Milekić, nego volja hrvatskih ljudi za slobodom i tisućljetno hrvatsko državno pravo. Oslobodilački rat 1991.-1995. posljedicom je srpske oružane agresije. I srpska 'balvan revolucija' u Hrvatskoj 1990. bila je usklađena s političkim interesima Beograda, koji je dominirao vojskom i oružjem tzv. JNA. Postoje tv-snimci prijetnji generala JNA Ratka Mladića još u jesen 1991. da će minirati branu Peruća u Hrvatskoj i tako izravno ugroziti desetke tisuća ljudi. Brana je minirana 1993. A postoje i televizijski snimci ulaska četnika u razoreni Vukovar, iz koga protjeruju Hrvate uz pjesme „Druže Slobo šalji nam salate, bit će mesa, bit će mesa klat ćemo Hrvate“. 'Drug Slobo' je tada bio predsjednik Srbije.
Ako nema agresije, nema ni branitelja
Hrvatski su branitelji postali braniteljima jer su u vremenu agresije na Hrvatsku branili svoju zemlju. Kad piše o ratu u Hrvatskoj (1991.-1995.) Milekić ga vremenski locira na maglovite '1990-godine', kako ispustio činjenicu da je Hrvatska 1991. napadnuta, dijelom okupirana, a 1995. je oslobodila veći dio svojih okupiranih područja. Odobrava postavku da „branitelji i konzervativne snage u društvu još uvijek brane Hrvatsku, sada možda ne protiv stranih vojski nego protiv različitih interpretacija sukoba (građanskog rata)“. S. Milekić iznosi da je agresija za 'veterane' razlog postojanja, jer „ako nije bilo agresora koji su napali Hrvatsku, onda nema ni branitelja koji su je obranili“. Točno, agresija je postojala, ali ne za 'veterane', nego za branitelje. Ako nema Miloševića, Mladića, Arkana i tisuća njihovih suboraca, ako nema Škabrnje, Vukovara, Dubrovnika, zrakoplova koji bombardiraju Banske dvore u Zagrebu, onda nema ni agresije, ni branitelja.
Još riječ-dvije o 'današnjem vremenu'
Početkom veljače 2025. u Zagrebu se slavilo osvajanje srebrene medalje na svjetskom prvenstvu u rukometu. Na središnjem zagrebačkom trgu okupilo se više desetaka tisuća razdraganih ljudi (uglavnom mladih) koji su došli pozdraviti uspjeh svoje reprezentacije. Pjevali su, mahali hrvatskim zastavama i veselili se. Nikakva nedolična ponašanja nije bilo. 'Hina' je javila da su o „veličanstvenom dočeku osvajača srebrene medalje“ izvijestili i strani mediji. Navodi da „najveća svjetska novinska agencija 'Reuters' ističe kako je više od 80.000 ushićenih Hrvata na glavnom rukometašizagrebačkom trgu dočekalo svoje ljubimce“. Portal 'Index' javlja da je u Srbiji taj događaj prikazan drukčije, pa citira što javlja 'Kurir': „Užarena atmosfera na Trgu bana Jelačića kulminirala je dolaskom na scenu pjevača koji je postao simbol ekstremne, nacionalističke, proustaške desnice, od čega on i ne bježi. Thompson je tom prilikom otpjevao ratno-huškačku pjesmu Ako ne znaš šta je bilo“. 'Telegraf': „Ono što je najgore u svemu, upravo su na Thompsonu inzistirali rukometaši Hrvatske, koji su tražili da im baš on pjeva na dočeku, i to također 'kontroverznu pjesmu' - 'Ako ne znaš šta je bilo', koja je postala neslužbena himna rukometaša Hrvatske tijekom Svjetskog prvenstva.“
„Bruka Hrvata. Masovno podržavaju čovjeka koji slavi ubijanje Srba. “ Novinari "Alo.rs-a" ističu da je na "Indexu"provedena anketa o tome podržavaju li građani Hrvatske dolazak Thompsona na doček. Rezultati su i više nego poražavajući. Čak 73 % Hrvata je reklo da podržava, dok je 27 % protiv. "U anketi je za sat vremena sudjelovalo preko 20.000 ljudi, navodi srpski medij koji prilaže skrinšot ankete." ("Index", 3. 2. 2025.)
Vrhunac 'ustašijade'
'Informer': "Skandal na Trgu bana Jelačića! Kao što je i najavljeno, na dočeku hrvatske rukometne reprezentacije sa Svjetskog prvenstva i osvojene srebrne medalje pjevao je i osvjedočeni srbomrzac Marko Perković Thompson! Na glavnom zagrebačkom trgu gruvale su ustaške pjesme, a ustašijada je dostigla vrhunac kad je Thompson otpjevao ratno-huškačku pjesmu 'Ako ne znaš šta je bilo'.“ Večernji list (3. 2. 2024.). Glavnu pozornost, kako vidimo, srbijanski thompsonsu mediji usmjerili na stihove pjesme "Ako ne znaš što je bilo". Javljaju da je njezinim pjevanjem u Zagrebu 'ustašijada dosegla vrhunac'. Citirat ćemo stihove te 'ratno-huškačke pjesme', kako ih nazivaju srbijanski mediji, i ostaviti čitatelju, koji ih prije nije upoznao, neka prosudi o svrsi takvih ocjena.
„Ako ne znaš šta je bilo. Kažu da sam lud, da je novo vrijeme/ i da su prošli dani pjesama za tebe/ a meni tako dođe nakon čaše vina/ I da ih pitam je l' to i vaša domovina/ ti si rođen sine u vrijeme slobode/ rasti da je braniš kad ti stari ode/ Ako ne znaš šta je bilo nek' ti kaže Lika/ pitaj svaki kamen našeg grada Dubrovnika/ pitaj Zadar i Kotare, zide Šibenika / ako ne znaš milo moje, upitaj heroje/ Pitaj Dunav šta je bilo oko Vukovara/ i Velebit, hladan kamen, nek' ti odgovara/ je l' se Gospa Hercegovska suza naplakala/ to upitaj milo moje putem do Mostara/ Je l' moguće da ste zaspali na straži/ zakletva barjaku da više ne važi/ je l' moguće da ste zavezali oči/ I ne čujete tuđe korake u noći/ ti si rođen sine u vrijeme slobode/ rasti da je braniš kad ti stari ode.“
Na kraju ovoga teksta ostaje pitanje: koja je razlika između 'znanstvenosti' u tumačenju Domovinskoga rata, (u kome 'veterani' nastupaju 'ratnih 1990-ih' u 'građanskom ratu') na stranicama srpskih Novosti i bijesa srbijanskih medija zbog novih hrvatskih (športskih) pobjeda i pjesme koja potiče na nezaboravljanje onoga 'što je bilo'? Tjednik SNV-a Novosti plaćaju hrvatski porezni obveznici.
