Meter o fijasku europskih vođa u Parizu: Htjeli bi nastavak rata u Ukrajini, ali bez slanja svojih vojnika
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 19 Veljača 2025 19:06
Europska unija i ključne zemlje Europe na najavu ponovnog pokretanja nadasve nužnog dijaloga između Moskve i Washingtona reagirale ne samo infantilno, već i licemjerno. Osim što se, poput male djece, bez mogućnosti ikakve dalekovidne odnosno strateške vizije već danima opiru Trumpovoj i Putinovoj namjeri zaustavljanja ukrajinskog rata
Tek nakon toga, ako bude sreće i svijet uđe u razdoblje veće stabilnosti i suradnje, Europska unija mogla bi otpustiti vojnički remen koji joj sada stežu i okrenuti se onome što najbolje zna – biznisu i osiguranju blagostanja svojim građanima zbog čega je, uostalom, i stvorena. Nisu je države članice stvarale da bi ih sve skupa odvela u rat iz kojeg nema izlaska
Puno dima malo vatre, rekli bismo sažimajući rezultat jučerašnjeg izvanrednog i žurnog sastanka pojedinih čelnika zemalja članica Europske unije u Parizu, sazvanog na inicijativu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona pod dojmom prošlog vikenda održane Minchenske konferencije o sigurnosti i snažnog, i po mnoge kontroverznog nastupa na istoj američkog potpredsjednika JD Vancea koji je Europi očitao lekciju po mnogim osjetljivim pitanjima, ali prije svega ipak sazvanog zbog uznemirenosti da će SAD i Rusija početi pregovore o Ukrajini bez europskih predstavnika.
Ako je netko od jučerašnjeg pariškog sastanka očekivao bombastične odluke ili pak odlučne izjave ključnih europskih vođa sigurno se razočarao, jer niti jednih niti drugih nije bilo. Od ujedinjene europske fronte, kao i obično kada su slične stvari u pitanju, ni ovoga puta nije bilo ništa. Naime, kako u utorak, 18. veljače, navodi POLITICO, “napori europskih čelnika pod vodstvom Francuske da predstave ujedinjenu frontu propali su u ponedjeljak, jer se nisu uspjeli dogovoriti o slanju svojih vojnih snaga u Ukrajinu nakon mogućeg mirovnog sporazuma”. “Nakon 3,5-satnog druženja u Elizejskoj palači, odgovor čelnika na najveću promjenu sigurnosne računice u desetljećima bio je nezadovoljavajući.” – tvrdi Politico.
“Shvaćamo da takvi sastanci ne završavaju odlukama”, rekao je poljski premijer Donald Tusk nakon sastanka, očito pokušavajući ublažiti gorku spoznaju o nepostojanju jedinstva niti odlučnosti ključnih zemalja EU-a i njihovih vođa.
Čelnici nisu došli s novim zajedničkim idejama, prepirali su se oko slanja vojnika u Ukrajinu i još jednom izgovarali floskule o pomoći Ukrajini i povećanju potrošnje za obranu.
“Danas smo u Parizu ponovno potvrdili da Ukrajina zaslužuje mir kroz snagu”, rekli su na X-u i predsjednica Europske komisije Ursula Von der Leyen i predsjednik Europskog vijeća António Costa.
Glavni spor
Glavni spor bio je oko toga treba li Europa poslati svoje vojnike u Ukrajinu ako se postigne sporazum o završetku rata. Nije nikakvo čudno što oko toga jedinstva nema, jer je američki predsjednik Donald Trump još prošli tjedan, u telefonskom razgovoru s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom isključio slanje američkih snaga, kao i ulazak Ukrajine u NATO savez, što znači da bi svaki napor da se spriječi Rusija da ponovno napadne Ukrajinu morali snositi Europljani. Dodao bih, i ne manje važno, jer je ruski državni vrh prethodno potpuno neprihvatljivim označio slanje europskih vojnika u misiju razdvajanja zaraćenih snaga u Ukrajini, jer su one sastavni dio NATO saveza bez obzira bile pod njegovim mandatom ili ne.
Francuska, čiji je predsjednik prvi predložio ideju, i britanski premijer Keir Starmer podupiru ideju slanja vojnika, iako je Starmer rekao da bi se to moglo dogoditi samo po uvjetom da Sjedinjene Države također sudjeluju u mirovnim snagama. Inzistirao je na potrebi za “zaštitom SAD-a” nakon što se osigura mir u Ukrajini, kako bi se “Rusija odvratila od ponovnog napada na Ukrajinu”.
Čak se i uz Veliku Britaniju najveća ukrajinska saveznica Poljska, s jednom od najvećih europskih vojski usprotivila slanju svojih vojnika. “Ne predviđamo slanje poljskih vojnika u Ukrajinu”, rekao je Donald Tusk u Varšavi prije nego što je odletio u Pariz.
“Poljska jednostavno nema dodatne kapacitete za slanje trupa u Ukrajinu”, rekao je visoki poljski dužnosnik koji je govorio pod uvjetom anonimnosti, ističući da zemlja ima duge granice s ruskom eksklavom Kalinjingradom i ruskom saveznicom Bjelorusijom, koje treba ojačati poljskim snagama. “Francuzi su daleko pa mogu poslati vojnike u Ukrajinu; blizu smo pa ne možemo.”
Njemački „šepavi kancelar“ u ostavci (tehnički kancelar, a prijevremeni savezni izbori se održavaju 23. veljače) Olaf Scholz rekao je nakon sastanka da je bilo kakva rasprava o slanju mirovnih snaga u Ukrajinu “potpuno preuranjena” i “vrlo neprimjerena” dok rat traje.
Danska premijerka Mette Frederiksen rekla je da “mnogo, mnogo” stvari treba razjasniti prije nego što se trupe mogu poslati u Ukrajinu.
Ovdje bih dodao da danska premijerka možda ipak misli na Grenland i činjenicu da bi po Dansku bilo puno bolje i pravilnije govoriti o spašavanju Grenlanda od Trumpovih apetita s obzirom da je taj najveći svjetski otok pod njenim suverenitetom, a to u određenoj mjeri znači i da je dio Europske unije. Ne bi li, s točke gledišta Kopenhagena, onda bilo logičnije spašavati Grenland dodatnim europskim vojnim snagama, nego zemlju koja nije ni članica EU-a ni članica NATO saveza da bi za to postojala bilo kakva pravna obveza.
Ljudi, dajte novca!
Europske vođe su na jučerašnjem sastanku pronašli zajednički jezik jedino oko potrebe za povećanjem potrošnje za obranu – koja je ionako u stalnom porastu već skoro čitavo jedno desetljeće – od Trumpovog prvog mandata kada je izričito zahtijevao rast obrambenih ulaganja za 2% BDP-a od strane zemalja članica NATO saveza. Time su, naravno, učinili upravo ono što od njih sada traži Trump koji želi izvući Ameriku iz tog po globalne nacionalne interese SAD-a ipak nevažnog sukoba.
Starmer je priznao da će “Europljani morati pojačati, kako u smislu potrošnje tako i sposobnosti koje pružamo Ukrajini”, dok je Tusk rekao da odnosi SAD-a i EU-a o obrani ulaze u “novu fazu”, jer Europljani shvaćaju potrebu za većom potrošnjom na obranu i većim oslanjanjem na sebe.
“Europa je shvatila poruku SAD-a da sama mora učiniti više”, rekao je nizozemski premijer Dick Schoof, dodavši: “Još je prerano za postizanje konkretnih dogovora.”
Domaćin sastanka Macron se složio i na X-u objavio slijedeće:. “Uvjereni smo da Europljani moraju ulagati bolje, više i zajedno u svoju sigurnost i obranu — kako za danas tako i za budućnost.”
Scholz je ponovio svoju potporu prijedlogu EU-a da se pokrene hitna klauzula kako bi se masovno povećala potrošnja za obranu, što je von der Leyen podržala na prošlotjednoj Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji. Prema prijedlogu, zemlje bi mogle izuzeti potrošnju za obranu od ograničenja duga i deficita EU-a.
Ali usprkos uznemirenosti koja je bila na granici panike koja je vladala prošlog vikenda na Münchenskom sigurnosnom summitu nakon oštrog napada američkog potpredsjednika JD Vancea na europsku demokraciju, većina čelnika oklijevala je javno raskinuti sa SAD-om, koji je bio temelj sigurnosti kontinenta od 1945. godine, navodi Politiko.
“Ne smije postojati podjela sigurnosti i odgovornosti između Europe i Sjedinjenih Država”, rekao je Scholz, dok je Tusk dodao da „netko također mora reći da je u interesu Europe i SAD-a što tješnja suradnja.”
Prosudba
Danas Sjedinjene Države i Rusija u Rijadu pokreću proces obnove svojih, već pune tri godine zamrznutih diplomatskih odnosa, nastojeći stvoriti nužne preduvjete za možda i skori sastanak između Donalda Trumpa i Vladimira Putina.
Ti će pregovori, barem u svojoj prvoj fazi biti usmjereni na reguliranje odnosno izdizanje američko-ruskih odnosa sa sadašnje nulte razine (dvije su zemlje zapravo bile na samom rubu prekida diplomatskih odnosa u zadnjoj fazi Bidenove administracije, o čemu se malo zna i govori i što bi bila prava katastrofa ne samo po njih već i globalno s obzirom na njihovu važnost i utjecaj) na razinu određene vanjskopolitičke koordinacije da ne bi došlo do nepotrebnih kriznih situacija u budućnosti. Također i postupne obnove njihovih potpuno prekinutih ekonomskih veza.
Evo ključnih elemenata koje ukazuju na veliki problem u kojem se našao EU i nesnalaženje njenih elita:
Europska unija i ključne zemlje Europe na najavu ponovnog pokretanja nadasve nužnog dijaloga između Moskve i Washingtona reagirale ne samo infantilno, već i licemjerno. Osim što se, poput male djece, bez mogućnosti ikakve dalekovidne odnosno strateške vizije već danima opiru Trumpovoj i Putinovoj namjeri zaustavljanja ukrajinskog rata, licemjerno inzistiraju, pa čak i govore kako će Europa i u slučaju da se Amerika povuče nastaviti pružati Ukrajinu svu moguću financijsku i vojnu pomoć „do poraza Rusije“! Međutim, zanimljivo je kako pritom ne žele poslati svije vojnike u rat s Rusima, već u to guraju ostatak ukrajinskog naroda, iscrpljenog i demoraliziranog – koji i sam sve više spoznaje bolnu istinu da su ga njegove elite na račun tuđih interesa gurnule u ovaj krvavi rat koji se mogao i morao izbjeći uz samo malo više dobre volje i strateškog promišljanja.
Europski lideri danas licemjerno mašu floskulama o nužnosti zaštite demokracije u Europi koju sada, nećete vjerovati, prema riječima koje su se od visokih europskih sudionika mogle čuti na Minchenskoj sigurnosnoj konferenciji – „najviše štiti Volodimir Zelenski“. Zar smo mi u EU uistinu na to spali kada je riječ o demokratskim vrijednostima? Jer kakav god bio Zelenski bio, nikako ne može biti uzor u čuvanju europskih demokratskih standarda, jer se i sam demokraciji još uvijek itekako mora učiti kao i svi koji dolaze s postsovjetskih prostora i koji imaju svoju viziju demokracije.
Dalje, europske vođe protive se miru u Ukrajini na način da se „agresora nagradi teritorijalnim dobicima“, jer bi to potaknulo i druge autoritarne zemlje na nove ratove. Posve ispravno s moralne točke gledišta, ali ne i političke stvarnosti i povijesnog iskustva. Jer, u punini svog licemjerja, sada „zaboravljaju“ na svoje ratove i svoje ostvarene probitke barem u nedavnoj prošlosti: u Iraku su rat pokrenule tadašnje Sjedinjene Države uz potpunu suglasnost tadašnjih ključnih europskih sila, zbog, pokazalo se, potpuno lažne tvrdnje o kemijskom oružju Sadama Husseina, da bi nakon što su povukle svoje snage Irak de facto ostao bez svog sjevernog teritorija gdje je nastao Irački Kurdistan – formalno dio zemlje, ali zapravo potpuno neovisan o vlasti u Bagdadu; ili pak u Libiji, koja je de facto postala podijeljena zemlja na istočni i zapadni dio, nakon što je također od ključnih europskih država, najprije Francuske a ubrzo i Velike Britanije, bila vojno napadnuta pod krajnje licemjernim obrazloženjem. Na kraju je tu kampanju, koja je pokazala svu slabost njihovih vojski, morao spašavati SAD svojim vojnim angažmanom.
Raste panika
Sličnih primjera je još i diljem svijeta ali ih europske elite prešućuju domaćoj i svjetskoj javnosti, želeći se predstaviti kao globalni nositelji mira i pravde. Ali problem po njih je taj što im više nitko ne vjeruje.
U njihovim redovima zato sada raste panika. Dobro znaju da je reguliranje ukrajinskog rata – ako već nije i središnja tema američko-ruskih pregovora onda je sigurno vrlo važna – za njihov ostanak na vlasti smrtonosna opcija. One su u taj rat uložile čitav svoj ugled i goleme novce, a kako sada stvari stoje, na kraju će se same morati pobrinuti i za obnovu Ukrajine i za njenu obnovu i sigurnost što će ih stajati golemih novaca, i što će prije ili kasnije morati objasniti svojim građanima jer će se ti novci oduzimati iz njihovih džepova odnosno socijalnih programa i subvencija.
Jer potpuno je jasno: Trump se želi izvući iz ukrajinskog rata kojeg nije ni želio i kojeg je najavljivao završiti čim dođe na vlast, a odgovornost za njegove posljedice prebaciti na Europu koja je bila solidarna s Bidenovom ukrajinskom politikom. Štoviše, prije dva dana pred novinarima je jasno rekao kako se s Putinom želi dogovoriti, jer bi nastavak tog rata po svih bio vrlo loš, pa i po Sjedinjene Države, dok bi on, koji se tom ratu i američkom uvlačenju u isti na način kako je to učinila Bidenova administracija od samog početka protivio. U njega, kaže dalje, sada ne želi biti u uvučen – očito aludirajući na negativno vijetnamsko iskustvo. Također je pritom pred novinarima opet podsjetio da je Rusija jaka, da je ta zemlja porazila Napoleona i bila pobjednica u Drugom svjetskom ratu i td.
Kako i Putin nedvojbeno želi završiti rat pod svojim ključnim uvjetima, i ako se oko svega na kraju dogovori s Trumpom jasno je da bi protivljenje europskih vođa tom sporazumu imalo dalekosežne posljedice. Ako bi same nastavile poticati Zelenskog na nastavak rata (sada upravo to čine) i ako bi mu nastavile isporučivati svoje oružje bez Amerikanaca (i u jedno i u drugo teško mogu povjerovati), dovele bi samu Europu u najveću opasnost od izbijanja Drugog svjetskog rata, i to na način da ih zbog njihovih politika Washington ostavi jedan na jedan s nuklearnom velesilom Rusijom protiv koje samostalno nemaju baš nikakve šanse na bojnom polju.
Naime, potpuno sam siguran da u tom slučaju Putin više ne bi imao nikakvog razloga za vojnu suzdržanost odnosno sprječavanje eskalacijskih poteza, koju je nedvojbeno iskazivao sve dok je SAD bio aktivno u igri znajući i snagu SAD-a ali i činjenicu da je Washington jedini koji taj rat može zaustaviti.
Uostalom, kako sam nedavno rekao u svojoj analizi, ovo je ionako oduvijek bio američko-ruski rat i te ga dvije sile moraju i hoće završiti. Za njega obje više nemaju nikakvog razloga:
SAD je dobio što sve što je tražio (istjerao je Rusiju i njene energente iz EU-a, potpuno potčinio europske elite svojim interesima, zaradio enormne količine novca isporukom oružja Kijevu i članicama NATO saveza što će se nastaviti i u mirnodopsko vrijeme) i od nastavka rata imao bi veće izdatke nego dobitke, uz veliku vjerojatnost svog neposrednog uvlačenje u rat s Rusijom što nikada nije i neće željeti.
Rusija prestankom rata ponovo u punini izlazi na međunarodnu scenu (neće me iznenaditi s vremenom i u EU), kao vjerojatno u nikad u povijesti povoljnijoj poziciji ostvarivanja svojih ključnih nacionalnih interesa. Ako se dogovori s SAD-om, po prvi put u povijesti i službeno (ako ne računamo SSSR) će postati globalni igrač, a ne regionalna sila – a što je bio i glavni Putinov strateški smjer od njegovog dolaska na vlast prije 25 godina kada je Rusija spala na „ostatak ostataka“ nekad velike i važne države i predstavljala podsmjeh za mnoge u svijetu pod desetljetnim vodstvom Borisa Jeljcina. Samo teritorijalno proširenje na ukrajinske rusofonske zemlje nije ništa za Moskvu u usporedbi s navedenim, iako joj je s emocionalne točke vrlo važno.
Naravno, sve je ovo još uvijek samo u sferi nagađanja što se može očekivati, jer pravi pregovori Moskve i Washingtona de facto još nisu niti počeli. Ovo danas u Rijadu tek je krčenje puta prema njima. Što će na kraju tog puta biti prerano reći. Ali sudeći prema jučerašnjim jalovim rezultatima pariškog sastanka jasno je kako će se EU morati pokoriti svemu ključnom što od nje zatraži Washington.
Upravo u tome i vidim vjerojatnost za uspjeh pregovora i zaustavljanje ovog, prema ukrajinskom narodu sa svake točke gledišta nepravednog i nepotrebnog rata čijim nastavkom bi mu prijetila potpuna katastrofa. A taj nastavak, u svom ludilu, de facto su do jučer željele europske političke elite. Naravno – iz krajnje sebičnih razloga, umotanih u celofan filantropije i demokracije.
Europskoj uniji zbog nezrelosti i gramzivosti njenih elita sada slijedi mučno razdoblje prilagodbe na svim područjima, s ciljem pretvaranja Unije najprije u vojnu tvrđavu s vrlo upitnim demokratskim standardima i vrhovnim zapovjednikom s druge strane Atlantika – čime i de facto prestaje biti konkurentni globalni politički i ekonomski igrač.
Tek nakon toga, ako bude sreće i svijet uđe u razdoblje veće stabilnosti i suradnje, Europska unija mogla bi otpustiti vojnički remen koji joj sada stežu i okrenuti se onome što najbolje zna – poslovanju, trgovanju i osiguranju blagostanja svojim građanima zbog čega je, uostalom, i stvorena.
Nisu je sigurno države članice stvarale da bi ih sve skupa odvela u rat iz kojeg nema izlaska.
