Kraj početka
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 21 Veljača 2025 17:06
Prava rasprodaja hrvatskog suvereniteta započela je s Račanovom vladom, ali se itekako nastavila sa Sanaderovom i Milanovićevom i nije zaustavljena u Plenkovićevim mandatima. Danas je na djelu stari trzaj jugoprosvjetiteljstva kompatibilan s marksističkim svjetonazorom predsjednika ove hrvatske vlade.
U trenutku što već traje posljednjih nekoliko godina – točnije, od svršetka globalne covid obmane do danas – Domovinskim ratom obnovljena hrvatska državnost bilježi znatan gospodarski rast i visok standard njezinih građana. Tu ocjenu iz godine u godinu potvrđuju najuglednije svjetske financijske agencije rastućim kreditnim rejtingom. Eurozona3Zasluge najvećim dijelom svakako idu povoljnim geopolitičkim okolnostima, tj. činjenici da je Republika Hrvatska izborila punopravno članstvo u NATO-u, Europskoj uniji, ušla u eurozonu i dionik je šengenske granice EU-a. Sve to donosi pozitivne geopolitičke poene, suvremenu prometnu infrastrukturu i razne međunarodne beneficije poput obilne mužnje fondova EU-a. Ne smijemo zaboraviti velik i sve veći priljev novca iz iseljeništva i činjenicu da se mužnja fondova EU-a privodi kraju i nakon sedam debelih krava na posnu ispašu stižu mršave. Svakako da operativne zasluge pripadaju HDZ-ovoj vladi, uosobljenoj u liku Andreja Plenkovića i samo zadrti neprijatelji hrvatske države, a to je nažalost više-manje cijela saborska oporba koja u svojoj zlonamjernosti pokušava zanijekati hrvatski gospodarski prosperitet, zapravo osporiti neprijepornu činjenicu da se baš nikad u Hrvatskoj nije bolje – nažalost i s više obijesti živjelo. Ti su uspjesi kod oporbe, pod maskom demokracije, samo pojačali njezinu neizmjernu pohlepu. Neugasiva žeđ za vlašću pomutila joj je osjećaj za ono malo preostalog dostojanstva i parlamentarnu političku borbu srozala na necivilizirani prostakluk sličan onom u srbijanskom „komšiluku“.
Nezaposlenost, ta kronična bolest ovih hrvatskih prostora još od vremena K. u K., od kraljevine Jugoslavije i komunističke SFRJ, potpuno je nestala. Ali ne i iseljavanje. Nekad se išlo trbuhom za kruhom, danas se ide po bolji život gorljivom ambicijom samodokazivanja. Kruh i trbuh više se ne spominju i prestali su biti kriterij odlaska. Na zavodima za zapošljavanje ostali su samo oni koji žele prava (iz) radnog mjesta, ali ne i posao. Ne žele raditi, no to je samo njihov životni odabir. Danas u Republici Hrvatskoj toliko nedostaje radnika svih profesija i kvalificirane radne snage, da je njihov uvoz poprimio osobine nekontroliranoga migracijskog vala, fenomena tipičnog za razvijena gospodarstva kojima prije svega kronično nedostaje radna snaga u građevinarstvu i uslužnim djelatnostima. VRH 3250Naravno, sve to nije ni besplatno ni bez posljedica i taj hrvatski visoki društveni standard, zapravo blagostanje (u usporedbi sa standardom u EU-u, hrvatski je samo podnošljiv) ima opaku cijenu koju tek treba podmiriti bolnim kompromisima i promjenom načina života, željeli mi to ili ne željeli.
S tog gospodarskog aspekta pohvale ipak idu devetogodišnjoj Plenkovićevoj vladavini i naučimo se jednom izreći po istini bez obzira na političko rivalstvo, a ne samo zlurado i zavidno mucati kad treba izgovoriti dobru riječ. Nažalost, istovremeno se od upravo pohvaljenog HDZ-a zbila rasprodaja hrvatske suverenosti. Taj su proces u svojim mandatima započeli i poduprli Račanova i Milanovićeva vlada, ali to se od političkih nehrvata i očekuje. Za sada ostajemo bez pravog odgovora zbog čega je taj gospodarski uzgon za vrijeme Plenkovićevih premijerskih mandata plaćen bolnim kompromisima na štetu hrvatske suverenosti, jer ne mogu se za sve optužiti naputci Europske unije ili tek tako zaboraviti Plenkovićeva izjava na početku njegova prvoga premijerskog mandata da će on „promijeniti Hrvatsku“.
Je li doista trebalo skrnavljenjem nacionalnog identiteta i rasprodajom suverenosti plaćati gospodarski rast, je li Europska komisija to ikad od Hrvatske tražila u ime nekih europskih načela ili zbog proširenja Europske unije na tzv. zapadni Balkan? Ne bih rekao, proširenje EU-a nije drugo nego već izlizani EU-refren; više tlapnja umišljenih briselskih činovnika nego ozbiljno uvrštenje te točke u dnevni red Europske komisije na dugi rok. Tko o čemu, a Europska komisija o proširenju i tako iz tjedna u tjedan u medijima, u političkim agendama, godinama i desetljećima. A onda su tu prigodne potkomisije, podjela zvučnih dužnosti u povjerenstvima, putovanja na visokoj razini, sastanci s navučenim maskama bolne zabrinutosti i mediji željni bilo kakvih novosti, pa masno plaćeni intervjui, medijska pozornost… Jedna izmišljena slika strahotne važnosti da se EU proširi, makar je svima jasno da se to u doglednoj budućnosti ne će niti smije dogoditi. Samodopadna, i do bolesti birokratizirana EU, još nije sigurna što bi sa sobom i kakva ju budućnost čeka.
*
Prava rasprodaja hrvatskog suvereniteta započela je s Račanovom vladom, ali se itekako nastavila sa Senaderovom i Milanovićevom i nije zaustavljena u Plenkovićevim mandatima. Danas je na djelu stari trzaj jugoprosvjetiteljstva kompatibilan s marksističkim svjetonazorom predsjednika ove hrvatske vlade. Zapravo je riječ o u Hrvatskoj preskočenoj tranziciji iz jednopartijskog sustava u višestranački, a sâm začetak problema jest u nikad provedenoj lustraciji u još uvijek partijsko-stranačkoj Hrvatskoj koja je previše toga namjerno u svojem povratku Europi prešutjela i u novo društveno-političko uređenje višestranačja ponijela znatnu boljševičku prtljagu.tito bakaric Zamračivši pritom itekako prljavu i zločinačku prošlost, bestidna i prijetvorna partijska nomenklatura zakoračila je u judeokršćansku uljudbu.
Prokockavši ratom stečenu suverenost, Republika Hrvatska ulaskom u Europsku Uniju nije ojačala građansku višestranačku demokraciju, nastavila je biti „Bakarićeva Hrvatska“: samo donekle suverena i kadrovski naslonjena na nikad izumrlo partijsko umrežavanje starih partijskih veza s mladim nastavljačima „revolucije koja teče“. Drugarski nepotizam crvene buržoazije i sramotni dogovori političkog protuprirodnog bluda od 1945., i sve do danas žare i pale hrvatskom političkom pozornicom. U samodopadnoj Europskoj uniji, opsjednutoj salonskim ljevičarenjem i ljudskim pravima, već načetoj migrantskim tsunamijem, nitko nije želio prepoznati kriptokomunistički jugoslavenski sadržaj u hrvatskoj državi.
Ta Plenkovićeva, po ideološkom obrascu najbliža Bakarićevoj svilenoj Hrvatskoj nije premijerov javni iskorak prema otvorenom jugoslavenstvu – nešto slično koracima što ih ministarsko „suho zlato“ u kulturi čini prema jugoslavenskom nacionalizmu – ili kako je to već činio Ivo Josipović za svojega predsjedničkog mandata, ali se uočava visoko premijerovo pokroviteljstvo i osjećaju smjernice. Primjećuje njegova ambicija da u svojoj pojavi i postupcima obdrži privid intaktne uzvišenosti kao da nije upućen u ministričinu privrženost jugofilstvu; međutim Plenković bi za grešni poljubac jugoslavenstva primio propast kao blagoslov. Još se itekako osjeća premijerova sklonost anacionalnom i neomarksizmu; prepoznatljiv vonj u Hrvatskoj nikad dokinutih marksističkih doktrina o čovjeku koji je napokon porazio Boga, a njegovu Crkvu sveo na šuplju ritualnu ispraznost. Nije to kod Andreja Plenkovića Milanovićevo borbeno oduševljenje Partijom ni bulažnjenje s puno prijetnji i premalo stida, već premijerovo otvoreno podilaženje i političko pogodovanje Miloradu Pupovcu i njegovoj otvorenoj srbizaciji Hrvatske. On Srbima u Republici Hrvatskoj daje na važnosti kao da je to nekoć Hrvatska Dušana Dragosavca i Stanka Stojčevića, ne želi progledati i vidjeti da „pribićevići“ nisu nikad Hrvatima donijela ništa dobroga – uvijek je bila riječ o svetosavskoj prijetvornosti, neprestanoj izdaji i prisajedinjenju „zapadnih srpskih zemalja“ – a srpska konstitutivnost iz ustava SRH dovukla je srbijansku agresiju na Hrvatsku i svetosavsku pobunu Srba u Hrvatskoj. Pupovčeve „Novosti“ postale su politički smjerokaz i intelektualna istisnina stranke na vlasti i po čemu se to onda nekad domoljubni HDZ razlikuje od antihrvatskog SDP-a?
Impotentnost i jalovost Plenkovićeve partitokracije, njezine namjere i dosezi široj javnosti postali su uočljivi velikom Milanovićevom pobjedom na predsjedničkim izborima ove godine. No ovdje u fokusu nije bivši/sadašnji predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović, ni njegova kulturološka zapuštenost. Vrijeđanje premijera Izraela i predsjednika Amerike samo je potvrda Milanovićeva lošega kućnog odgoja, katastrofalnog obrazovanja i diplomatskog šarlatanstva. primorac izboriSve su to računi koje će pastozno lupetalo osobno svojom sramotom i poniženjem podmiriti. Mnoge se uvrede u politici mogu genufleksijom iskupiti i razmirice ustupcima izgladiti, a o prignutosti i posternacijama Milanović zna više nego što će to ikad ikome priznati. Važan je Andrej Plenković, trostruki predsjednik Vlade i njegovo višegodišnje sramotno kadriranje koje (za sada) završava s izbornim debaklom njegova osobnog pulena Dragana Primorca i skandalom s neumorno incidentnim, sada već bivšim potpredsjednikom hrvatske Vlade, Josipom Dabrom. Zapravo, je li Josip Dabro uopće počinio nešto iznenađujuće loše, jer kad mu vidiš lice postaje razvidno što je on i koji su mu dometi. Niska premijerovih kadrovskih promašaja, nazovimo ih „žalcima“ ili „dragančetima“ toliko je neugodno dugačka da se morala završiti škakljivom situacijom, i to je upravo Dabrina ucjena 76. ruke u Hrvatskom saboru. Dakle, ne ugrožava Plenovićevu saborsku većinu smušena partijska oporba: ni oni zeleni izvana crveni iznutra, ni malomišćanski ridikuli i političarke s posebnim potrebama… nego do sablazni srozana kadrovska politika, konkretno raspištoljeni karate majstor koalicijske tzv. desnice. I Ivan Penava je, uličarski rečeno, odradio Plenkovića. Konstatirati da u Hrvatskim šumama ima kriminala isto je kao reći da u močvari ima komaraca.
Plenkovića se ne može nazvati političkim diktatorom, oni malokad tako učestalo i uporno griješe u procjeni suradnika: predsjednik najveće hrvatske stranke autokrat je politbirovskog lica, ali i junak bezumnog raspadanja. To je vrst acidije, ono što crkveni očevi opisuju nesposobnošću da se odabere dobro, ili je možda riječ o teško izlječivom narcizmu usporedivim s tragikomičnom Milanovićevom samodopadnošću? U oba slučaja na pomolu je prilično ružna Hrvatska budućnost puna neizvjesnosti. Kada šef stranke i predsjednik Vlade eliminira uokolo sebe sve one što misle svojom glavom, a ni s kim se više ne slaže i nikom više ne vjeruje, onda mu preostaju samo beskrajni razgovori sa zrcalom. Međutim, ti razgovori s vlastitim odrazom u zrcalu najavljuju ne samo kraj njegove vladavine već i svršetak stranke/partije kojoj je na čelu.
*
Ne pušem u isti rog sa saborskom oporbom, nego se godinama pitam je li moguće da je hrvatska politika višestranačja doista spala na stranačke podrepaše i sinekuriste, na priučene intelektualiste, okorjele vlastoljupce i travničke univerzitete te se dovela u situaciju u kojoj oni koji bi mogli odbijaju pomisao da participiraju u političkom životu i izvršnoj vlasti? Možda je to pravi razlog zbog čega mladost odlazi u inozemstvo – politički sirovinski sastav?
Što znači u izbornoj noći čestitati katastrofalan politički poraz svojem odabraniku, Draganu Primorcu, a ne čestitati pobjedniku Zoranu Milanoviću te okružen „plenkistima“ ostati tvrdokoran u svojem prkosu, smiješan u argumentima što podsjećaju na imbecilne izgovore i pred novinarima kolutati očima kao svetice na baroknim platnima? Nije na odmet biti ponosan i politički ustrajan, ali treba znati i kad progutati prkos.Mnogi se u oporbi zlurado vesele da je Plenkovića krenulo po onom refrenu „načelo te vrime“ i da su HDZ-ov poraz na predsjedničkim izborima i premijerovo nečestitanje početak opasnog posrtanja pod teretom samodopadnosti. Ne mora biti, u pitanju je možda tek izostala gesta dobrog kućnog odgoja, ali bez te čestitke ništa se ne može pokrenuti, još manje učiniti, a spominjati slučajeve od prije kad Milanović nije ovo i ono… to je razina raščupanih svadljivih pjacarica, a ne ozbiljnog političara i predsjednika Vlade.
Ako nam slijedi nastavak petogodišnje „kohabitacije“ dvojice bez kormilara iz istog postkomunističkog legla koji će (dogovorenim) javnim sukobom i pravim međusobnim uvredama nastaviti vladati Hrvatskom – a nacija će toj predstavi nasjesti te zauzeti strane i navijati kao na stadionima – onda smo na rubu političke histerije, a Republika Hrvatska postaje država-slučaj sličan Bosni i Hercegovini i treba joj ozbiljan skrbnik. No iako cijela ta inscenacija nepomirljivosti i velike neprestane mržnje glavnih aktera ostavlja dojam trajnog sukoba i kainovskog svršetka, nešto se pred javnošću itekako krije. U tom sukobu natečenih taština sve pršti od siline bjesnila i pretjeranih uvreda, pa se moram zapitati koliko ima iskrenosti u tom posve nepotrebnom sukobu i nije li sve smišljena predstava dva simbionta, te postoji li možda neka njihova „Tvrđava samoće“, super skrovito mjesto za njihove tete-a-tete sastanke gdje se dva narogušena nepomirljivca dogovaraju i uvježbavaju scenarij, e da bi izlaskom iz neprobojnog prostora ponovno navukli obrazinu zlovoljnika i nastavili s obmanom političke javnosti?
Jer nije se Hrvatska našla u procjepu „između dva brda“, kako hrvatski politički vračevi, tzv. analitičari političkih prilika i neprilika gordo tepaju dvojici hrvatskih vođa, nego je postala talac „partijske diferencijacije“ (pojam pamte samo stariji čitatelji) dviju partijskih „škola“ približnih namjera koje vode dva komunistička mladomisnika. Njihovi očevi dobro su razumjeli i znali da će se njihova djeca na koncu složiti kako voditi (socijalističku) Hrvatsku. To su partijsko nasljeđe kućnim odgojem prenijeli svojem potomstvu i zašto bi njihova djeca razvrgla ono što već godinama u Republici Hrvatskoj funkcionira kao reformirani boljševizam Bakarićeve vizije buduće (konfederalne) SR Hrvatske? Djeca crvene buržoazije sumnjive hrvatske državotvornosti dobro se razumiju i na jednak se način igraju.
U Republici Hrvatskoj politička situacija daleko je ozbiljnija od (fiktivnog?) sukoba dvojice neomarksističkih/neokomunističkih razmaženaca. Nevjerojatno da se u nastupu neprestanog oporbenog bjesnila nitko iz protuprirodno slizane saborske lijevo-desne opozicije ne zapita žele li oni bilo što drugo osim da padne Vlada? I tko bi to od gnjevnih oporbenjaka na poziciji predsjednika Vlade suvereno zamijenio Andreja Plenkovića? Koje to likove snažnih biografija oporba nudi u izvršnoj vlasti?
Možda računa da bi netko od uškopljenih HDZ-ovaca stražnjica zalijepljenih za sinekurne fotelje naviknut na stranačko ulizništvo i pokoravanje podupro nekakvu Vladu nacionalnog jedinstva? Sabor 24.10. 2Ili bi za prvu ruku kao vođa nastupio histeričan, narodnjački rasplesani duboko ustrašeni Hajdaš Dončić željan osvete i još koječeg iz bogatog arsenala komunističkih represija potpomognut SDP-ovim Queer forumom? Zanimljivo da je Partija u SFRJ s gnušanjem kazneno progonila homoseksualce i pogrdno ih nazivala buzurantima, a danas su politički istomišljenici. Možda se na nacionalnoj razini okuša netko iz redova zelenih mladoljevičara, onih što trguju afričkom djecom i Zagreb pretvaraju u Jakuševac ili provincijalci željni malomišćanske slave… Koliko god je politika za njih tek gurmanski zalogaj, ne vjerujem da bi na premijersku fotelju jurišalo ono nešto pravih harlekina-političarki iz tzv. lijevog političkog spektra što se javnosti predstavljaju kao moralne okomice, a za oglodalu kost stoje na stražnjim nogama i umiljato dahću? Nitko od njih: izlaskom iz komforne oporbene sjene više ne bi mogli nikoga prozivati.
Saborska desnica uvijek za nekoga igra i postoji na razini uhodanog parazitiranja. Dosta je često riječ o nedorečeno obrazovanim osobama teško dokučive frenologije, o njihovoj strategiji da se tihim ulizništvom „prišmajhlaju“ saborskoj većini te zasjednu i poližu što veće mrvice na sinekurnom pladnju. Hrvatska desnica još iščekuje čovjeka koji će samoprijegor postaviti za prioritet svog političkog puta.
Nakon 2. svjetskog rata srozavanje europske politike i njezinih vodećih figura u Europi klizilo je od pojma državnik prema pojmu političar da bismo danas na vrhu političke piramide imali uglavnom politikante i njihovu vjernu birokratsku služinčad. Hrvatska je dala znatan obol tom padu i spustila se stepenicu niže: hrvatskom politikom žare i pale prefriganci, ridikuli i klauni spremni na vlastitu političku jednokratnost. Vladaju osobe manjkava obrazovanja, nerealizirane u svojoj profesiji, koje čak ne možemo zvati ni politikantima. Stranačka masa/članstvo služi za grlate ovacije i pljeskanje stranačkim velikim vođama.
Republika Hrvatska stranački je poltronizirana, uliznični ustrojena i podanički profilirana. Ako riječ stranka zamijenimo s Partija (KPH/KPJ), dobili smo ono što stvarno u Republici Hrvatskoj neprestano imamo za vratom: stranačko/partijsko jednoumlje koje smo imali od 1945. i tu se malo što promijenilo osim himne i šahovnice umjesto petokrake. Hrvatske političke stranke funkcioniraju kao nekad Partija tako da u Hrvatskoj zapravo nemamo višestranačje i parlamentarnu građansku demokraciju, već višepartijski sustav stranaka/partija kojima kao goruća sjena ravna stara partijska nomenklatura treće i četvrte generacije.trump2 Nazovimo to višepartijanje. Svaki predsjednik stranke/partije u svojim ovlastima sebe doživljava kao generalnog sekretara, dok Predsjednici Vlade i predsjednici Republike sebe doživljavaju kao druga Tita. Tu su crveno-plava policijska svjetla crnih njemačkih limuzina, crveni tepisi, počasni vod, himna, blokada ulica, mnoštvo nagluhih momaka sa slušalicama u ušima, uplašeno članstvo, praznoglavi novinari, prigodne ulizice…
Izborom Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a, za Europsku uniju stižu ponešto nova i manje poznata vremena. Okopnit će profinjena opravdanja omotana birokratskim metajezikom i tražit će se rezolutni odgovori potkrijepljeni djelima. Mijenja se globalno politički modus operandi država koje će sve više sličiti korporacijama. Nije dobro, ali je nužno, troma država samu je sebe posrkala. Oklijevanje će se kažnjavati, a govorancije neće imati prođu. Samo će rezultati biti mjerljivi, nagrađivani ili penalizirani. Pandemija lažnih jednakosti i nejasnih (sve)prava bez dužnosti odlazi u ropotarnicu povijesti kao i sloboda bez osnova. Osrednjost će sve manje biti u poziciji arbitrirati i suditi boljima od sebe. Moderni svijet bio je podlegao zavodljivosti slobode, sada traži izlaz za nuždu.
Ovaj Plenkovićev HDZ-u hrvatsku je suverenost stečenu Domovinskim ratom reducirao na protokolarno odrađivanje parada i neprestanu rasprodaju, a upravo nacionalna suverenost postaje potka novog/starog političkog ustroja. Prošla su vremena oklijevanja i briselskih štipoguza i „lady boysa“, muškobanjastog feminizma i njegovanog licemjerja pa se mnogi pitaju ima li u redovima HDZ-a oporbena frakcija, ili među potjeranima istinski domoljubi koji će poniznošću sluge vladati Hrvatskom i znati odgovoriti zovu novih vremena?
Davor Velnić
