Nečista savjest je baš poput ilegalnog odlaganja toksičnog otpada, izjeda nas i truje iznutra
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 24 Veljača 2025 16:55
Od 1980-ih tvrtke su od Lombardije do Njemačke plaćale camorri da se riješi njihovog toksičnog otpada. Kamoristi su otrovno smeće zakapali i spaljivali sjeveroistočno od Napulja, gdje u 90 općina živi čak 3 milijuna stanovnika. Ubrzo se uočilo da sve više domaćih životinja dolazi na svijet s deformacijama, a povećao se i broj oboljelih od raka, napose djece.
Mafijaški pokajnik Carmine Schiavone otkrio je što se zbiva 1997. novinarki Marileni Natale, ali do danas se nije puno napredovalo, piše Boris Beck za Večernji list.
Visoki talijanski institut za zdravlje je u izvješću za 2023. pokazao da je stopa smrtnosti u trokutu smrti, kako to područje zovu mediji, 9% viša nego u ostatku Campanije, napose zbog zloćudnih tumora i bolesti dišnog sustava. Međutim, sprega mafije, policije i politike je ondje nepropusna, tako da je nedavno Europski sud za ljudska prava morao Italiji dati rok od dvije godine da sastavi strategiju kako će problem riješiti, te da hitno uspostavi nezavisni nadzorni mehanizam i formira platformu za javno informiranje.
Talijanska Država žmiri, a tako i naša
“Sve se to radi i dalje, samo su promijenili rutu”, kaže Natale koja od 2017. ima policijsku zaštitu jer joj camorra prijeti. “Na primjer, otpad se sada prevozi u Tunis. To je začarani krug.” Ili u Hrvatsku. Talijanska država žmiri ne na jedno, nego na oba oka, a tako i naša. Zahvaljujući Europolu, nedavno je zbog istih zločina kao u Napulju uhićeno 13 ljudi, od toga 10 domaćih. Oni su od 2022. zakopali 35.000 tona talijanskog i njemačkog otpada, uglavnom u Lici. Taj je uvoznički biznis na crnom tržištu vrijedan 4 milijuna eura, od čega je jedan milijun detektiran u vlasništvu osumnjičenika.
Popis njihovih zlodjela je impresivan: pustošenje šuma, zakapanje otrovnih stvari, krivotvorenje službenih i poslovnih isprava, utaja poreza, pranje novca, lažne deklaracije, korupcija, pretrpavanje legalnih i otvaranje ilegalnih odlagališta.
“Šutnja smrdi više od smeća”
Nemoguće je da baš nitko iz policije i politike nije primijetio tolike šlepere, rad bez dozvola, rasipavanje samljevene plastike po okolišu, davanje lažne dokumentacije inspekciji, angažiranje šofera i bagerista, zatrpavanje otpada zemljom i šljunkom. Kad bi se to moglo raditi neprimijećeno, onda bismo mogli posumnjati i da su nam strane sile postavile 35.000 tona eksploziva na raznim mjestima. “Šutnja smrdi više od smeća”, rekao je Alessandro Cannavacciuolo, ekološki aktivist, prvi koji je potpisao tužbu zbog napuljskog slučaja Europskom sudu za ljudska prava.
Šutnja se javila i kao hrvatska tema otkad je film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ dobio u Cannesu Zlatnu palmu te nagradu EFA u Luzernu, a možda još dobije i Oscara. U tom kratkom filmu je potresno prikazan čin iznimne hrabrosti Tome Buzova, i film nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Da je film, međutim, duži, i da je počeo od početka, otkrilo bi se da je glavni lik Hrvat, i da je zapravo časnik u vojsci koja je napala njegovu domovinu, pa bi točniji naziv filma bio „Čovjek koji više nije mogao šutjeti.“ Nekada bi takve ljude nazivali izdajicama, ali danas to nije politički korektno. No mislim da nije prejako nazvati izdajicama ljude koji švercaju tuđi toksični otpad i za novac truju svoje susjede i sunarodnjake. I u tom slučaju mnogi su jako dugo uspijevali šutjeti. A nečista savjest je baš poput ilegalnog odlaganja toksičnog otpada, izjeda nas i truje iznutra.
