Tuđmanove "stranputice"
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 26 Veljača 2025 14:02
Ima ljudi koji hrvatsku zbilju motre s nekoga vrlo visoko izdignuta mjesta, nevidljiva običnim smrtnicima, istražujući postoje li uopće 'vjerodostojni Hrvati' koji bi, nakon svega, na putu u sretniju budućnost trebali „popuniti stožerni domoljubni zdrug“. (!).
Temeljna bi zadaća tom zdrugu bila, kako iznosi jedan motritelj 'odozgo', „nacionalnom slogom, uspostavljenoj na povijesnoj istini, radikalno promijeniti okoštali državni sustav“. Iznosi da tim sustavom, danas „upravljaju interesno povezane političko-oligarhijske skupine s hrvatskim i jugoslavenskim kriminalnim rodovnikom“. „Jedino ćemo tako izvršiti presudne društvene, gospodarske i kulturne promjene ključne za naš biološki opstanak ...“ Ipak, sve to ovisi o „popuni stožernoga domoljubnog zdruga“. Nakon toga, 'u istinskoj slobodi', piše taj čovjek, dolazi 'obnova nacionalnoga identiteta' i prava proslava 'povijesnih državnih obljetnica'. (V. Vinković, HT, 6. 2. 2025., str. 21)
Tako izgleda 'odgovor' na Tuđmanove 'stranputice', kako je ocijenio ostavštinu prvoga hrvatskoga predsjednika. Moglo bi se reći da smo susreli dobru ilustraciju jedne isključivosti, 'sveznanja' i površnosti, koja izvire iz duha totalitarne svijesti i ne ovisi o tomu maše li motritelj crnim ili crvenim zastavama. 'Partijsko-udbaška struktura' je, kako iznosi citirani autor, „uz diskretnu asistenciju zapadnih obavještajnih služba“, odabrala Tuđmana tijekom osamdesetih godina prošloga stoljeća, kao „svima njima prihvatljivoga hrvatskoga vođu u tranzicijskom postjugokomunističkom razdoblju.“ Ponovimo: tijekom 'osamdesetih' prošloga stoljeća!
'Nova' revolucionarna terapija
Iz iznesene tvrdnje slijedi da je ta 'struktura', tijekom 'osamdesetih' znala da će komunizam propasti, da će se Jugoslavija raspasti i da će nastupiti 'tranzicijsko' vrijeme, pa je zbog toga tražila 'prihvatljivog čovjeka' koji bi bio vođom Hrvata kakav njima odgovara! U izboru su toj 'strukturi', koja je 'odabrala Tuđmana', s istim 'znanjima', o onome što će se dogoditi, diskretno asistirale 'zapadne obavještajne službe'. Piše da je zbog toga u Hrvatskoj „današnja politička stvarnost shizofreno jugofilična, a društvena kretenski balkanoidna“, pa upućuje na 'sveobuhvatnu nacionalno- kulturološku terapiju' za liječenje tih 'nastranosti'. Predlaže „historiografsko-političku lustraciju zadnjih dvjestotinjak tuđmangodina do dana današnjega“.(!). To bi moglo značiti da autor ipak zna kako problemi koji opterećuju hrvatsko društvo imaju nešto dublje i razgranatije korijene. A člankopisac ih, ipak, naziva Tuđmanovom ostavštinom.
„Tuđman je, budimo posve jasni, samo deklarativno raščistio s jugoslavenskim boljševičkim antifašizmom kojemu je u mladosti i sam pripadao, ali ga nije u potpunosti kritički odbacio i povijesno osudio.“ Za dokaz da ga, navodno, nije u potpunosti odbacio navodi Tuđmanove 'simpatije' prema Titu. Autoru citiranih postavki ne čini se da su Hrvati umorni od 'revolucija' i sličnoga radikalizma pa im ponovno nudi 'revolucionarnu terapiju'. Tuđmanova veza s Titom ne može se odvojiti od Drugoga svjetskoga rata i tadašnjih prilika.
Dakle, sva ta 'znanja', na temelju kojih optužuje Tuđmana za današnje prilike u Hrvatskoj, V. V. uzima poticajem za stvaranje 'stožernoga domoljubnog zdruga' koji će povesti 'novu' revoluciju (radikalno „promijeniti okoštali državni sustav kojim upravljaju interesno povezane političko-oligarhijske skupine s hrvatskim i jugosrpskim kriminalnim rodovnikom i usklađene s ostarjelim partijskim strukturama te njihovim grabežljivim nasljednicima.“) Značenje riječi 'zdrug' uglavnom je povezano s nazivom za vojnu postrojbu. ('Zdrug, privremena ili stalna taktička združena postrojba. Naziv se rabio za privremenu domobransku ili ustašku postrojbu NDH'. Hrv.encikl.) Autor te zamisli ne daje dodatna objašnjenja, nego samo opisuje zadaće koje stoje pred 'zdrugom', ali samo, 'ako još postoje, vjerodostojni Hrvati' koji bi trebali popuniti „stožerni domoljubni zdrug i zatim nacionalnom slogom uspostavljenoj na povijesnoj istini“ radikalno promijeniti prilike u Hrvatskoj.
Gledanje kroz vrijeme
Piše da svatko danas mora proći „terapiju bio on monarhist, pravaš, narodnjak, haesesovac, ustaša, emigrant, proljećar, disident, hadezeovac, suverenist ili bilo koji domoljubni političar bez obzira je li namjerno ili tupavo svojim javnim djelovanjem naštetio hrvatskoj državi“. Tko su terapeuti? Autor tih postavki nabrajao je još dosta hrvatskih protivnika od masona do orjunaša, ali je najviše pozornosti i prostora u tekstu usmjerio na F. Tuđmana „kao kotačića u sklopu dalekosežnoga stvaranja novoga svjetskoga poretka.“
A prilike u Hrvatskoj čine „okoštali državni sustav kojim upravljaju interesno povezane političko-oligarhijske skupine s hrvatskim i jugosrpskim kriminalnim rodovnikom i usklađene s ostarjelim partijskim strukturama te njihovim grabežljivim nasljednicima“. Uz to dolazi i spomenuta sumnja u podjelu na 'vjerodostojne' i 'nevjerodostojne'. Sve to je, kako se čini autoru, netko već sagledao 'osamdesetih' prošloga stoljeća. Za bolje razumijevanje tih postavki, koristilo bi u mislima se svratiti u te godine, na 'početak', kad su ('osamdesetih') postojali ljudi koji su mogli 'gledati' kroz vrijeme i vidjeti sve što će se dogoditi. Bila je to moćna, 'rigidno duboka državna partijsko-udbaška struktura'.
Vidjeli su i slom komunizma i demokratske procese, velikosrpske aspiracije, hrvatski otpor i oslobođenje. Vidjeli su hrvatsku zastavu na kninskoj tvrđavi 1995. i Tuđmana kako slavi sa svojim vojskovođama. Ali mirna je reintegracija hrvatskoga Podunavlja završila tek 1998. Tuđman je umro 1999. Između potpunoga oslobođenja Hrvatske 1998. i Tuđmanova odlaska s ovoga svijeta prošlo je manje od dvije godine. To je vrijeme Tuđmanove bolesti. Od 1990. do 1998. uspostavio je državu, branio je i oslobodio. 'Osamdesetih' je bila pod velikosrpskom šapom, na njegovu odlasku suverena europska država.
Svemoć komunističkih manipulatora
Prošlo je malo više od godine dana od Tuđmanove smrti, kad su se na vlast u Hrvatskoj vratili komunisti i uz 'diskretnu asistenciju zapadnih obavještajnih služba' započeli mesićevsku 'detuđmanizaciju'. Mesić je tek sad mogao činiti ono komunizamšto je s Manolićem pokušavao u vremenu okupacije znatnoga dijela Hrvatske (1993.- 1994.) kad su htjeli srušiti hrvatsku vlast i onemogućiti oslobodilačke operacije. To nije dostupno pogledu s 'izdignutog' motrišta.
Autor ne vidi razlike između 1990. i 2000. godine. Za njega je sve to isto, ljudi i vrijeme u kome su moćne sile, koje su vladale 'osamdesetih', odlučile 'postaviti Tuđmana na čelo Hrvatske'. Navodno su učinili sve što treba, da stranka koju je on osnovao, pobijedi na izborima, da on postane hrvatskim predsjednikom, da uspostavi samostalnu hrvatsku državu, utemelji hrvatsku vojsku i oslobodi okupirana područja. Okupaciju i pripreme za oslobađanje Hrvatske iskoristili su za preusmjeravanje tranzicijskih procesa i zlouporabe u preobrazbi komunističkoga u demokratski sustav. Posebnu pozornost su usmjerili na promjenu vlasnika 'društvene imovine'. U glavi sveznajućih, ipak je Tuđman kriv za sve manipulacije.
Skoro pola stoljeća (1945.-1990.) totalitarna komunistička vlast u Hrvatskoj pokušavala je ovladati svakim dijelom društvenoga života. Titovska je revolucija počela prema Staljinovu modelu, a to znači da je Udba postala nad-vlast koja čuva revoluciju. Bez prestanka su posebno proganjani hrvatski nacionalisti. U nekim razdobljima, nakon okrutnih obračuna s Hrvatima 1945., a posebno poslije 1971. progoni i tamnice postali su hrvatska svakodnevica. Među onima koji su bili na njezinom udaru bio je i partizanski borac F. Tuđman.
Tuđman i jugoslavenski boljševizam
Nekoliko godina ranije F. Tuđman se sukobio s partijskom dogmatikom. Optuživan je za nemarksistički pristup istraživanjima i za hrvatski nacionalizam. Odbacivane su njegove postavke kako svaki narod ima pravo na vlastitu vojsku, njegovo protivljenje nametanju kompleksa NDH-a hrvatskom narodu te ukazivanje na preuveličavanje broja zatvorjasenovačkih žrtava. Bio je i potpisnik Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. Zbog toga je izbačen iz Komunističke partije, uklonjen sa Sveučilišta te smijenjen s mjesta direktora Instituta i prisilno umirovljen.
Nakon sloma Hrvatskoga proljeća uhićen je u siječnju 1972. i u montiranom procesu osuđen na dvije godine strogoga zatvora i zabranu javnog nastupanja u trajanju od dvije godine. Zbog intervjua koje je dao stranim medijima, a u kojima je kritizirao komunističko jednoumlje i zagovarao pluralističku demokraciju, opet je uslijedio sudski progon. Ponovno je uhićen (1981.) i osuđen 'zbog neprijateljske propagande' na tri godine zatvora, uz zabranu bilo kakvog javnog djelovanja u trajanju od pet godina. Tamnovao je u Lepoglavi.
Čim je 1989. godine u Jugoslaviji dopušten pluralizam započeo je s javnim političkim djelovanjem. Danas, nakon više od tri desetljeća, V. Vinković tvrdi da je Tuđman „samo deklarativno raščistio s jugoslavenskim boljševičkim antifašizmom kojemu je i sam pripadao, ali ga nije u potpunosti kritički odbacio i povijesno osudio, što je razvidno iz njegove simpatije prema zlikovcu Titu.“ Valjda su komunistički sudovi i slali Tuđmana u Lepoglavu kako bi ga pripremili za ono što mu pripisuje V .V., kako bi ojačali vođu Hrvata 'u postjugokomunističkom razdoblju'. Jesu li sve to, doista, bile pripreme kako bi služio 'rigidnoj duboko državnoj partijsko-udbaškoj strukturi', nakon propasti i komunizma i Jugoslavije?
Udbaške strukture i nova hrvatska država
'Tijekom osamdesetih' bilo je vrijeme komunističke vlasti, 'hrvatske šutnje' i vrlo glasnoga govora 'memorandumske' i miloševićevske Srbije. Između toga vremena i današnje 'mentalno cementirane fasciniranosti Tuđmanom', kako piše V. Vinković, dogodile su se krupne promjene: slomljen je komunistički poredak; u zemlje oslobođene od totalitarizma udbaulazio je demokratski pluralizam, slobodni izbori, mirno razdvajanje nekih složenih država. Osamdesete su završile i slobodnim izborima u državama pod komunističkom tiranijom. U Hrvatskoj je pobijedila Tuđmanova stranka. Uskoro je nenaoružana Hrvatska napadnuta, dio njezine zemlje je okupiran, a Hrvati s tih područja protjerani. Pod Tuđmanovim vodstvom ustrojavala se hrvatska vojska koja je 1995. oslobodila veći dio hrvatskih okupiranih područja. I to je bila, kako se čini V. Vinkoviću, samo kozmička varka.
On 'zna' ono što drugi ne znaju, pa tvrdi da su partijsko-udbaške strukture 'duboke države' uz diskretnu asistenciju zapadnih obavještajnih služba' osamdeseti godina 'odabrale' Franju Tuđmana i dale mu da osnuje stranku koja će uspostaviti samostalnu državu i pobijediti u ratu. Sve se to, kako navodi autor, unaprijed znalo. Znalo se da će 'narod' izabrati Tuđmana hrvatskim predsjednikom, znalo se tko će koga napasti i tko će pobijediti, znalo se da će UN priznati suverenu hrvatsku državu. Za uzvrat, kako iznosi V .V., Tuđman je s tim jugoslavenskim, udbaškim 'strukturama', koje su ga 'odabrale' uz potporu 'zapadnih obavještajnih služba', gradio novu hrvatsku državu.
Žrtve jugokomunizma za vlast u Hrvatskoj
Tvrdi da apologeti tuđmanizma to ne razumiju. Partijsko-udbaške strukture odlučile su 'osamdesetih', znajući što će se i kako dogoditi, žrtvovati svoj 'jugoslavenski patriotizam' i prisege artiji i Titu, za vlast u Tuđmanovoj Hrvatskoj. Ta je vlast, kako se čini autoru teksta o kome pišemo, nadživjela Tuđmana i današnjim Hrvatima zagorčava život. Tko bi mogao znati, je li i pisac tih postavki u kakvu dosluhu sa silama zla koje spominje. Otkud mu znanje o tomu tko je 'odabrao' Tuđmana, ako ne prihvaća da je to bio hrvatski narod? Otkud mu saznanja o 'asistenciji' 'zapadnih obavještajnih služba'? Otkud sposobnost gledanja kroz vrijeme i saznanja 'osamdesetih' što će se događati u budućnosti? Sve su, kako tvrdi V. Vinković, 'partijsko-udbaške strukture' unaprijed znale, pa su Tuđmana izabrale „kao kotačića u sklopu dalekosežnoga stvaranja novoga svjetskoga poretka'. (!!!).
Možda bi koristila i ova bilješka: tekst koji smo nekoliko puta citirali nije prezentiran kao romaneskno štivo, nego kao 'analiza' političkih prilika, prošlih i sadašnjih. Ustvari, tekst koji je izazvao ovaj osvrt ne bi zasluživao nikakvu pozornost, da nije iznio hrpu kleveta na račun prvoga hrvatskoga predsjednika. Sve to je produkt svijesti koja polazi od pretpostavke da zna i ono što ne zna, a da je to što 'zna' potpuna i konačna istina'.
Čini mu se da su 'zapadne obavještajne službe', nakon stoljeća različitih stimuliranja i poticanja 'jedinstvene' države na jugoistoku Europe' odlučile radikalno, ali samo privremeno, promijeniti svoj pristup tom dijelu svijeta. Više od jednoga stoljeća htjele su Jugoslaviju, ma kako se zvala, a odjedanput su se odlučile pridružiti izboru 'partijsko-udbaških struktura' i prihvatili Tuđmana. Tako je, kako piše V. V., 'osamdesetih', a ne 1990. izabran Franjo Tuđman, a onda je došla agresija na Hrvatsku, obrana i oslobođenje, članstvo u UN-u, članstvo u Europskoj uniji i NATO savezu. Sve to bilo je u umu koji je mogao gledati kroz vrijeme. I sad je, konačno, takvo razumijevanje moderne hrvatske povijesti, izašlo na vidjelo.
Jedno krilo ili pluralizam?
Tuđman je u važnom dijelu naše povijesti vodio Hrvate, kako piše V. Vinković, po prikrivenoj volji komunističke Udbe (od 'osamdesetih' do oslobođenja), a onda su nakon 2000. nastavili njihovi suborci, sve do danas). Među Tuđmanove krivnje upitnikupisuje i zauzimanje za 'oba hrvatska krila'. Tuđman se zauzimao za slobodan let s dva krila, a ne s jednim, za hod s dvije noge i gledanje s dva oka, za dvije ruke, a u demokratskoj državi za politički pluralizam (umjesto sugeriranog 'jednokrilca'). Jedno krilo izbor je komunističko-nacifašističke dogmatike i programa nasuprot svijetu slobode, pluralizma i mnogoglasja.
Tuđman je iskusio svijet crvene dogmatike, bio je partizan, a poslije rata stekao je čin generala. Napustio je vojsku i usmjerio se na studij povijesti. Doktorirao je 1965. Glavni 'grijeh' koji su mu pripisivali bilo je hrvatstvo. Uoči sloma komunizma, u lipnju 1989., osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) s idejom da se na programu državnoga osamostaljenja Hrvatske uspostavi masovni nacionalni pokret koji bi okupio različite političke sastavnice i ideološke tradicije: od starčevićanskoga pravaškog nacionalizma, radićevskoga mirotvornog pokreta, do prohrvatske ljevice. Zauzimao se za preustroj Jugoslavije u savez suverenih država ili razdruživanje. Pobijedio je na slobodnim višestranačkim izborima u Hrvatskoj 1990. i izabran za prvoga predsjednika RH. Snažno je pridonosio jačanju obrambene sposobnosti Hrvatske i oblikovanju Hrvatske vojske. Vodio je Hrvate u obrani i oslobađanju Hrvatske. I nakon pobjede 1995. ponovno je u prvom izbornom krugu 1997. izabran za predsjednika RH.
Tko je vodio Hrvate na pobjedničkom putu?
Na početku teksta o kome pišemo, autor iznosi da je prošlo „30 godina od veličanstvenih ratnih pobjeda hrvatske vojske“. Trebalo bi ga upitati zna li tko je bio na čelu pobjedničke hrvatske vojske. V .V.: „Tuđman je, budimo posve jasni, samo deklarativno raščistio s jugoslavenskim boljševičkim antifašizmom kojemu je u mladosti i sam pripadao, ali tuđmanga nije u potpunosti kritički odbacio i povijesno osudio...“ Čovjek koji je napisao citirane riječi nastupa trideset i pet godina nakon propasti komunizma, hrvatske pobjede i uspostave hrvatske države. Ako uspostava hrvatske države i rat protiv njezinih protivnika nije stvarni otpor jugoslavenstvu i boljševizmu, onda je kritičar u pravu. Možda, po njegovu sudu, postoji neki drugi, nevidljivi čovjek i neka druga, isto nevidljiva, snaga koji su vodili Hrvate na tom pobjedničkom putu?
Suditi o tim okolnostima iz današnje perspektive i današnjih iskustava bez prikaza realnih prilika u kojima su tada bili Hrvati, znači samo njegovati duh i jezik isključivosti. V. Vinković: „No Tuđman nije suštinski promijenio hrvatski politički sustav, štoviše, demokratske institucije koje su nastajale devedeseti premrežio je odmah bivšim sigurnosno-partijskim kadrovima, dok je dokazane hrvatske oponente Brozova totalitarnoga režima eliminirao, figurativno ili, priča se, doslovno.“ 'Priča se' da na ovakva brbljanja ne bi trebalo reagirati. A kakav je sustav uspostavljen 1990.? Je li to bio višestranački, demokratski poredak, koji je izabrao novu vlast i omogućio da Hrvati na referendumu odluče o svojoj sudbini?
Pluralizam ili 'dva krila'
Dr. Franjo Tuđman je razumio težnje svoga naroda koji ga je izabrao vođom. Vođa je morao znati više o zaprjekama na hrvatskom putu i u zemlji i u vanjskom svijetu koji je cijelo prethodno stoljeće djelatno podupirao jednu državu na tuđmaneuropskom jugoistoku. (Jugoslaviju). Sedamdesetak godina, na sve moguće načine, ta se država pokušavala zavući u hrvatsko tkivo i uništavati ga iznutra. Moćnija je bila u nevidljivom, nego u vidljivom djelovanju. I Tuđman je to godinama proučavao, istraživao i saznavao više od onih koji nisu tako pristupili povijesnom iskustvu. Uz to, Tuđman je i u vlastitom životu iskusio narav totalitarizma.
Misao da Hrvati žele napustili Jugoslaviju vodila je onome što se u Hrvatskoj događalo nakon uspostave demokratskoga poretka 1990. Tuđmanov HDZ bio je vodećom strankom u ratu. Oponenti su i (1993./94.) činili sve dopustivo i nedopustivo kao bi uklonili i Tuđmana i njegovu stranku. Za njegova života u tomu nisu uspjeli. Ono što je došlo nakon 2000. nije Tuđmanovo djelo. V. Vinković: „Tuđman je tako uglavio i trajni hrvatski usud pa našim životima u demokraciji stalno upravljaju, dakle, što nije lucidna doskočica, doista dva krila iste bivše totalitarne Partije, odnosno HDZ i SDP.“ Lucidna doskočica? Nije ni lucidna, ni doskočica. Ni jedan čovjek ne može 'uglaviti trajni usud'. Godine 2000. nastupio je preokret, koji se ponekad naziva 'detuđmanizacijom'.
Uvrjede na račun Hrvata
Kad se sažme sve što citirani tekst nudi, pred nama je nadrealno, mistično razumijevanje nedavne hrvatske prošlosti i posve mračna slika sadašnjosti, uz mnoštvo teških uvrjeda na račun Hrvata. Sve je to omotano ponudom 'radikalnih' rješenja. Autor polaže nade na „uspostavu stvarne hrvatske države“ i „popunjavanje stožernoga domoljubnog zdruga“. Teška je uvrjeda Hrvatima u tvrdnji da se nisu izvukli iz zagrljaja 'partijsko udbaških struktura' i stoljetnoga pokušaja odhrvaćivanja i jugoslaviziranja, što je bilo drugo ime za posrbljivanje.
Nesporno je, naravno, da su neki ostatci protuhrvatstva još uvijek neiskorijenjeni, da osvajačke pretenzije s istoka nisu prestale i da orjunaštvo u Hrvatskoj još uvijek ima poneko svoje uporište. Ali to je tek zaostala manjina koja postupno hrvatska zastavanestaje. Drugo je upliv sila koje bi sve to vratile na 'osamdesete'. I nova preslagivanja u svijetu ne će zaobići europski jugoistok, pa bi ponovno moglo biti zazivanja drukčijih geopolitičkih rješenja. Međutim, neprimjereno je opisivati Hrvatsku 'shizofreno jugofiličnom' i 'kretenski balkanoidnom' jer nije ni jedno, ni drugo.
Hrvatska nije ni vlast ni politika, nego duh i pamćenje naroda koje živi na toj zemlji više od tisuću godina, u suživotu sa svijetom univerzalnih duhovnih vrijednosti i europske kulture. Nesporno je, isto tako, da postoje i medijska uporišta srpstva koje ne prihvaća hrvatsku ustavnu stvarnost. Međutim, tvrdnja da Tuđman nije bio odabranikom hrvatskoga naroda, nego udbaško partijske duboke jugoslavenske države, ne zaslužuje odgovor, nego samo pitanje o nečijim drugim odabirima i širenju atmosfere samoponižavanja. Kulminacija takva samoprijezira ogleda se u iznošenju dvojbe o postojanju 'vjerodostojnih Hrvata'.
