Kako zagovornici eutanazije pokušavaju preuzeti kontrolu na razini EU?
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 05 Ožujak 2025 16:01
U klimi u kojoj ljudski život ima sve manju vrijednost i gdje se čovjeku daje sve više prava da kontrolira početak i kraj ljudskog života, osim pobačaja nameće se i eutanazija kao jedno od sve važnijih političkih pitanja. Ona više nije nacionalno pitanje u pojedinim zemljama već počinje utjecati i na političku agendu na razini Europske unije.
Postoje oni koji eutanaziju već desetljećima guraju kao nešto dobro i poželjno, a ide i na ruku eugenici koja vidi svijet sa što manje bolesnih, nemoćnih, depresivnih i generalno opterećujućih za socijalni sustav i društvo.
Legalizacija eutanazije i potpomognutog samoubojstva još uvijek je u nadležnosti nacionalnih država. Europska unija još uvijek nema nikakve smjernice ili zakone koji bi je liberalizirali na višoj razini. Naime, ”pravo na smrt” (eufemizam za eutanaziju) nema uporište u međunarodnom pravu o ljudskim pravima jer ono štiti pravo na život i ne može uključivati pravo na potpuno suprotan ishod.
EU nema standardizirane smjernice i zakone o eutanaziji
Europska unija trenutačno nema standardizirane smjernice niti direktive o eutanaziji. Odgovornost za zdravstvenu skrb građana, uključujući odluke o legalnosti eutanazije, ostaje u nadležnosti država članica.
Nedavno je mađarski odvjetnik Daniel Karsai, koji boluje od neurodegenerativne bolesti, podnio tužbu protiv Mađarske Europskom sudu za ljudska prava (ECtHR). Karsai je ustvrdio da kriminalizacija voljne eutanazije odnosno medicinski potpomognutog samoubojstava, krši Europsku konvenciju o ljudskim pravima. Međutim, sud je presudio negativno. Navodi da “nema osnove za zaključak da se državama članicama preporučuje, a pogotovo nalaže, omogućiti pristup potpomognutom umiranju” (eufemizam za potpomognuto samoubojstvo).
Naime, ako bi institucije Europske unije preuzele kontrolu nad politikama eutanazije, to bi pružilo najveću šansu za donošenje jedinstvenog zakona o eutanaziji na razini cijele EU.
Trenutno svaka država članica sama odlučuje o legalnosti eutanazije, što znači da postoje velike razlike među državama. No, ako bi se donosile centralizirane odluke na razini EU-a, postojala bi mogućnost da se uspostavi jedinstvena politika koja bi se primjenjivala u svim članicama. To bi značilo da bi države koje su sada protiv eutanazije mogle biti prisiljene prihvatiti zakon koji bi bio donesen na razini EU-a.
Za većinu članica EU-a eutanazija nije prihvatljiva, no njezini zagovaratelji nalaze načine kako je progurati
Institucije Europske unije do sada su bile oprezne i nisu centralizirale kontrolu nad osjetljivim politikama poput eutanazije. Naime, svjesne su da bi takva odluka mogla biti u sukobu s kulturnim i moralnim vrijednostima različitih država članica. Drugim riječima, EU je do sada prepoznala da bi nametanje jedinstvene politike eutanazije moglo naići na snažan otpor u državama gdje većina građana to ne podržava.
Međutim, ta oprezna pozicija i dalje je osjetljiva jer je zdravstvena skrb složeno područje koje uključuje mnoge aspekte. Počevši od etičkog aspekta (moralna prihvatljivost eutanazije), pravnog (zakoni koji reguliraju kraj života), geografskog (različiti zdravstveni sustavi među državama) pa do ekonomskog (troškovi i resursi). Zagovaračke skupine koje se zalažu za legalizaciju eutanazije mogu iskoristiti tu složenost kako bi izvršile pritisak na EU da postupno preuzme kontrolu i donese zajedničku politiku.
Osim toga, postoji rizik da bi takav pritisak mogao oslabiti suverenitet država članica, odnosno njihovo pravo da samostalno odlučuju o vlastitim zakonima. To bi moglo imati posljedice ne samo unutar EU-a nego i u širem europskom kontekstu. Na taj način bi se mogla potkopati nadležnost drugih institucija poput Europskog suda za ljudska prava (ECtHR). Naime, on trenutno priznaje pravo država da samostalno odlučuju o eutanaziji.
Europska komisija za sada nema planova izdavati preporuke o eutanaziji
Prema Centru za istraživanje i raspravu MMC Brusseles lobisti za eutanaziju trenutno snažno guraju legalizaciju na više frontova. Do sada su institucije na europskoj razini opravdano pokazale suzdržanost. Protivnici eutanazije moraju osigurati da se taj pritisak održi kako bi situacija ostala nepromijenjena.
Primjerice, 2017. godine talijanska zastupnica u Europskom parlamentu Mara Bizzotto zatražila je od Europske komisije da razmotri davanje preporuka državama članicama o eutanaziji. Upitala je i bi li to premašilo njezine ovlasti. Komisija je ispravno odgovorila da zdravstvena skrb, uključujući medicinsku etiku, spada u nadležnost država članica. Pritom je ponovila da nema planova izdavati preporuke o tom pitanju.
Kako lobisti guraju eutanaziju?
Zagovornici eutanazije koriste različite strategije kako bi potaknuli njezinu legalizaciju širom Europe.
Jedna od tih strategija je korištenje slobode kretanja unutar EU-a kako bi se omogućilo da izjave o životnoj oporuci (dokument kojim osoba unaprijed određuje što želi u vezi s medicinskim tretmanom u slučaju teške bolesti) budu pravno priznate u svim državama članicama. To znači da, ako bi jedna država legalizirala eutanaziju i priznala takve izjave, zagovornici bi mogli tražiti da se te odluke priznaju i u drugim zemljama. Također žele stvoriti EU bazu podataka u kojoj bi se te izjave mogle pohraniti, čime bi se dodatno olakšala njihova primjena u različitim državama.
Još učinkovitija strategija je stvaranje “domino efekta”, gdje se legalizacija eutanazije u jednoj zemlji koristi kao argument za njezino širenje na druge države. Da bi to postigli, zagovornici koriste taktiku “venue shoppinga”, što znači da ciljano djeluju u onim zemljama gdje su političke prilike povoljne. Odnosno tamo gdje postoji veća vjerojatnost da će zakon proći. Nakon što ostvare prvi uspjeh, koriste ga kao primjer i pritisak na susjedne ili slične zemlje da donesu slične zakone.
Zaobilaženje šire javne rasprave
Zagovornici eutanazije fokusiraju se na regije s većom autonomijom kako bi lakše progurali zakone, izbjegavajući otpor na nacionalnoj razini. Primjer je Škotska, koja ima vlastiti parlament i može donositi određene zakone neovisno o britanskoj vladi u Londonu. Budući da u takvim regijama zakonodavni proces može biti brži i manje podložan pritiscima iz drugih dijelova države, zagovornici eutanazije mogu lakše postići legalizaciju.
Tako mogu izbjeći javnu raspravu i nadzor koji su prisutni u većim područjima poput Engleske. Ako u tome uspiju, taj uspjeh mogu koristiti kao presedan i pritisak na druge regije ili države da slijede isti put.
Ovaj proces vidljiv je diljem Europe. Kada je danska premijerka Mette Frederiksen 2023. podržala eutanaziju, aktivisti u Finskoj i Švedskoj iskoristili su njezine izjave za poticanje rasprave u svojim zemljama.
Slično tome, slučaj Britanca Davida Huntera, osuđenog na Cipru za ubojstvo terminalno bolesne supruge, lobističke skupine poput “Dignity in Dying” iskoristile su za promicanje legalizacije eutanazije u drugim državama.
Zagovornici eutanazije dugoročno teže postizanju jedinstvenog zakonodavnog okvira na razini EU-a
Zagovornici eutanazije koriste pažljivo osmišljenu strategiju kako bi svoje zahtjeve prikazali kao dio šireg društvenog trenda. Ciljaju na političke prilike koje im omogućuju postupno širenje legalizacije, stvarajući dojam da se javnost sve više slaže s njihovim stavovima.
Primjer toga je organizacija ”Dignity in Dying”, koja u vezi s Ciprom tvrdi:
”Sve više zemalja shvaća da je regulacija potpomognute smrti sigurnija od zabrane. To vrijedi za umiruće, njihove obitelji i društvo. Prijedlozi zakona razmatraju se u Škotskoj, Jerseyju i na Otoku Man. U Westminsteru traje istraga. Jasno je da zabrana uzrokuje štetu i da se problem ne može ignorirati.”
Ako zagovornici eutanazije uspiju, razlike u zakonima među zemljama mogu postati argument za njihovo usklađivanje na europskoj razini. Iako na razini EU-a koriste blažu retoriku, jasno je da dugoročno teže postizanju jedinstvenog zakonodavnog okvira. Stoga protivnici eutanazije moraju budno pratiti širenje kampanja za njezinu legalizaciju u Europi.
Kako zagovornici eutanazije suptilno provode kampanju?
Postoje neke ključne karakteristike kampanje za legalizaciju eutanazije u EU. Način kako se provodi kampanja za legalizaciju eutanazije prikazana je u tablicama. Prvo, zemlje koje se čvrsto protive legalizaciji su u manjini (10 od 27). Drugo, pokušaji legalizacije eutanazije često se ponavljaju, čak i nakon višestrukih neuspjeha. Zagovornici pokazuju iznimnu upornost, čekajući povoljan politički trenutak za ponovni pritisak. Treće, nakon uspješne legalizacije često slijede kampanje za proširenje zakona na nove skupine i situacije koje u početku nisu bile obećane, pa čak su bile i izričito negirane.
Zagovornici eutanazije često tvrde da će zakoni biti strogo kontrolirani i da nema opasnosti od njihova širenja. No, iskustvo pokazuje da to nije točno. U zemljama gdje je eutanazija već legalizirana, s vremenom su oslabile prvotne kontrole, a zakon je postupno proširen na veći broj slučajeva i skupina ljudi.
Kad se eutanazija uvede u jednoj zemlji, dolazi do ”domino efekta”
Kada se eutanazija uvede u jednoj zemlji, taj se presedan koristi kao argument za pritisak na susjedne države da učine isto. Na taj način se stvara lančana reakcija – tzv. domino efekt – gdje se postupno sve više zemalja uvodi slične zakone.
Često se počinje s ograničenim zahtjevima kako bi se izbjegao otpor javnosti i političara. No, jednom kada zakon stupi na snagu, zagovornici nastavljaju tražiti njegova proširenja. Primjerice, eutanaziju omogućiti mlađim osobama, psihički bolesnima ili čak onima koji nisu smrtno bolesni.
Zato je važno od početka biti svjestan ovakvih strategija i ne dopustiti ni najmanje popuštanje, jer se svaki korak prema legalizaciji kasnije koristi za daljnje širenje zakona.
