Giorgia Meloni je politički favorit SAD-a u Europi: Hoće li u EU doći do tektonskih podjela?
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 08 Ožujak 2025 11:06
Za razliku od Italije, Francuska i Velika Britanija uz pomoć notorne von der Leyen odlučile su krenuti u drugačiju vrstu političke akcije. I to na prilično bučan i agresivan način, ostavivši dojam da žele nastavak rata u Ukrajini.
Ukrajinski rat već je doveo do podjela unutar država Europske Unije. Prije toga Uniju i njeno jedinstvo dobrano je načela pandemija i COVID kriza. Kada se još malo vratimo u prošlost, vidi se da je Bruxelles imao podjela kroz najveće i konstantne sukobe s Mađarskom i Poljskom. I to isključivo dok su u njoj na vlasti bile desne suverenističke vlade PiS-a i Fidesza. Što govori dosta o Bruxellesu samo po sebi.
Općenito, sukobi su bili, stalni ili povremeni, sa svim članicama Višegradske skupine kojoj pripadaju Poljska, Slovačka, Češka i Mađarska. Danas, kada se gleda retrogradno, velika je šteta što Hrvatska nije prihvatila poziv u članstvo Višegradske skupine. To se čini kao jedna od grešaka Tuđmanove vanjske politike. Posebno s pozicije postratnog nasilnog uguravanja Hrvatske u ‘regiju’, kojoj naša domovina nikada nije ni na koji način pripadala sve do stvaranja Jugoslavije. Za razliku od srednjoeuropskog kruga okupljenog oko Višegradske skupine.
Giorgia Meloni – favorit SAD-a u odnosima s Europom
Veliki preokret u međunarodnim odnosima koji se dogodio dolaskom na mjesto predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, nije promijenio samo odnos SAD-a prema ratu u Ukrajini, već i odnose unutar Europske Unije.
Jedno ime snažno se ističe se u novim relacijama – premijerka Italije Giorgia Meloni.
Ona se politički formira kao favorit SAD-a unutar Europske Unije u izgradnji novih odnosa SAD-a prema Europi. To se dalo naslutiti već na inauguraciji Donalda Trumpa u siječnju, kada je Meloni bila pozvana kao jedan od rijetkih čelnika država EU. Tamo je imala i osobni susret s predsjednikom SAD-a, što je već tada bio znakovit diplomatski potez Trumpa.
Nakon toga, obraćajući se novinarima u Bijeloj kući prije sastanka s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, Trump je nazvao Italiju “vrlo važnom zemljom”. I pohvalio Meloni kao “fantastičnu ženu lidera“. Dodao je: “Mislim da Italiji ide jako dobro i da ima vrlo snažno vodstvo.”
Važnost snažnog vodstva i naklonost prema Meloni
Trumpove riječi nisu slučajne i odražavaju prepoznavanje strateške pozicije koju Italija zauzima u globalnom geopolitičkom okviru. S jedne strane, Rim održava snažne veze sa Sjedinjenim Državama i NATO savezom, potvrđujući svoju predanost glavnim međunarodnim pitanjima, od ukrajinske krize do svih potencijalnih napetosti u Sredozemlju i susjednim državama (kojih nije nedostajalo još od postjugoslavenskih ratova).
S druge strane, vlada Georgije Meloni usvojila je vanjsku politiku koja ima za cilj jačanje nacionalnog suvereniteta država EU i korekciju odnosa s Bruxellesom, pokušavajući tako dobiti veći manevarski prostor za interese Italije. Kako unutar EU, tako i prema SAD-u i drugim državama svijeta.
Trumpova naklonost prema Meloni uklapa se u dinamiku u kojoj je zapadni politički krajolik obilježen neizvjesnošću i krizama vodstva. Dok se Macronova Francuska bori s rastućom domaćom nepopularnošću, a Njemačka pokušava zadržati svoj utjecaj u Europi, Italija se ističe svojim stabilnijim i odlučnijim državnim vodstvom. Taj aspekt ne promiče ni Washingtonu koji talijansku vladu vidi kao pouzdanog i pragmatičnog sugovornika.
Italija želi mir u Ukrajini
Premda je posljednjih godina politička težina Italije manja nego je bila u prošlosti, uostalom kao i svih država Europske Unije, ona je članica skupine G7 okupljene oko SAD-a. Osnovana 1970-ih, skupina G7 okuplja tada sedam najrazvijenijih država svijeta: SAD, Italiju, Francusku, Njemačku, Japan, Veliku Britaniju i Kanadu. Bilo je to vrijeme bipolarne podjele svijeta, kao posljedice rezultata II. svjetskog rata. Na jednoj strani bio je slobodni svijet, a na drugoj većinom komunističke države nastale krvavim revolucijama ili okupacijama država od strane komunističkih imperijalnih sila.
Danas je vrijeme drugačije. Porast ekonomske snage azijskih država je ogroman. Ali, Italija ostaje važna država skupine G7 i EU, te Zapada općenito. Osobito taj utjecaj jača nakon dolaska Donalda Trumpa na mjesto predsjednika SAD-a.
Tako se stav Giorgije Meloni podudara sa stavom SAD-a. Ona želi da se u Ukrajini uspostavi mir.
To je izjavila više puta. Još u vrijeme agresivne i eskalirajuće ratne politike SAD-a pod predsjedništvom Joe Bidena, kada je postojala velika prijetnja da se rat “puzajućom politikom” SAD-a prelije preko granice Ukrajine prema Europi. Meloni je svoj stav ponovila i dolaskom Trumpa na vlast. Kao pragmatični političar, Trump je prepoznao taj stav Meloni oko rata u Ukrajini. Više puta je jasno istaknuo Meloni kao izvrstan primjer mirotvorne politike.
Meloni vidi drugačiju Europu od Macrona, Starmera i von der Leyen
Nakon javnog sukoba Trump-Zelenski, Meloni je odmah pozvala na zajedničku diplomatsku strategiju SAD-a, Europske Unije i saveznika u svezi Ukrajine, sljedećom izjavom:
“Potreban je trenutni summit između SAD-a, europskih država i saveznika, kako bi se iskreno razgovaralo o tome kako se namjeravamo suočiti s današnjim velikim izazovima, počevši s Ukrajinom, koju smo branili posljednjih godina, i onima s kojima ćemo se morati suočiti u budućnosti”.
Za razliku od Italije, Francuska i Velika Britanija uz pomoć notorne von der Leyen odlučile su krenuti u drugačiju vrstu političke akcije. I to na prilično bučan i agresivan način, ostavivši dojam da žele nastavak rata u Ukrajini.
To je stvorilo dodatne podjele u Europi.
Podjele u Europi su bitno pojačali Macron na čelu Francuske, koja se sada postavlja kao lokomotiva EU ispred svih drugih, uključivo Njemačku, Poljsku i Italiju. Zatim Velika Britanija na čelu sa Strammerom, država koja je Brexitom izašla iz EU i nije njena članica. Na kraju i Ursulom von der Leyen, čelnicom birokratizirane Europske komisije koja nije izabrana izbornom voljom građana.
Takvi postupci gore spomenutih, vrlo utjecajnih, izazvali su daljnje lomove u Europskoj Uniji, te udaljavanje iste od prve velesile svijeta SAD-a. Prijedlog Meloni, koji je uključivao suradnju sa SAD-om i saveznicima, išao je prema jedinstvenom nastupu Zapada prema ratu u Ukrajini, kao i smirivanju tenzija koje su nastale nakon sastanka Trump-Zelenski.
Italija ne želi europsku vojsku u Ukrajini
Nakon sastanka u Londonu i brojnih javnih istupa gore navedene trojke – Macron, Strarmer i von der Leyen, u europsku javnost je bačena ideja o slanju europske vojske u Ukrajinu. Ideja o slanju tzv. europske vojske, koja u stvarnosti uopće ne postoji, Meloni je u startu odbila.
“Italija je izrazila sumnju u pogledu prijedloga Francuske i Velike Britanije da pošalju europske vojnike. Po mom mišljenju, to je vrlo teška stvar za provedbu. Nisam sigurna u njezinu učinkovitost. Zato smo rekli kako nećemo slati talijanske vojnike u Ukrajinu”, rekla je u programu televizije RAI 1.
Italija ne želi tzv. europsku vojsku u Ukrajini. Pogotovo ne bez pristanka UN-a. A to znači i pristanka SAD-a, Rusije i Kine.
Italija, također, ne želi fragmentaciju politike EU na način kako je provodi Francuska, u koaliciji s non-EU Velikom Britanijom.
Još se čekaju dvije stvari: da se oglase važne Poljska i Njemačka.
Pitanje Poljske i Njemačke
Premda se Poljska, na čelu sa filobruxelleskim Tuskom, retorički oglasila o podršci ‘prozapadnoj Ukrajini’, tamošnja vlada pažljivo iščekuje u kojem smjeru će se stvari razvijati. To je važno zbog toga što je posljednjih 20-ak godina baš Poljska izgradila najprisnije odnose sa SAD-om. Možemo sa sigurnošću samo reći da Tuskova vlada ima probleme s Trumpom kakve nije imala s Bidenom.
U Njemačkoj se čeka sastavljanje vlade, i to ne bez neizvjesnosti. Prethodnih godina bi svi garantirali da AfD ne može i neće biti u vlasti, zbog opće demonizacije te stranke koja se protivi ilegalnoj imigraciji i globalističkoj neoliberalnoj politici. Stranke koja nema veze s neonacizmom, kako je medijskom harangom etiketiranja doživljena kod mnogih. Odluka o koaliciji u Njemačkoj ovisit će ovog puta kojim smjerom želi krenuti novi premijer Merz. Prije četiri godine krenuo bi sigurno bez AfD-a. Sada je suradnja CDU/CSU s AfD-om jedna od želja američke politike prema najvažnijoj članici EU. Koalicija na vlasti bi mogla bitno određivati politiku na razini SAD-Njemačka. A, posljedično tome i Njemačka-Rusija, koja je izuzetno važna za energetsku i sirovinsku politiku te zemlje.
Vrijeme će uskoro pokazati kako stvari stoje.
Trump će gurati Meloni
Trumpova pohvala vodstvu Meloni također je poruka europskoj politici. Vizija koju je izrazio američki čelnik dijametralno je suprotna viziji bruxelleske elite, koja sa sumnjom gleda na nacionalne vlade koje žele potvrditi veću suverenost država EU u donošenju odluka. U tom kontekstu, Trumpovo priznanje Meloni jača poziciju Italije u raspravi o evoluciji Europske unije u savez ravnopravnih suverenističkih država, kao i njezinom odnosu sa Sjedinjenim Državama.
Ukratko, Trump je dao više puta nagovijestiti središnju ulogu koju želi da Italija preuzme u međunarodnoj politici. Sposobnost vlade Meloni da upravlja globalnim napetostima, bez pasivnog odnosa prema dinamici koju nameću veliki politički blokovi, mogla bi se pokazati kao strateška prednost u nadolazećim godinama.
A takve napetosti mogu produbiti već postojeće podjele u Europskoj Uniji. Ali i okrenuti kotač na drugu stranu. Stvarajući Uniju kao zdravi politički i ekonomski savez suverenih država Europe. Onakav kakav su njeni tvorci zamislili davnih godina.
