Jedni se Hrvati, branitelji, borili za slobodu, drugi se Hrvati brane sa slobode. Živjeli
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 12 Ožujak 2025 18:57
Samoborski fašnik završio, lakše se diše, ali je odmah nastavljena bitka kod Samobora i opet gužva, trajni K und K festival (krafni i kremšnite). Dosta se i popije. Ja ne pijem, osim kada moram, i to mineralnu. „Jesi normalan“, kaže mačak Mak, „ako Trump sazna da mi u Hrvatskoj imamo mineralnu, nadrapali smo.“
Nisam mu odgovorio, nema pojma, ipak sam se malo zabrinuo. „A kog vraga se tuku tu kod nas u Samoboru“, pita Tor, koji o povijesti ne zna ništa. Pa mu pokažem moju knjigu Vladar Bosne, ali tek tada mu ništa nije bilo jasno. Ima veze, velim, slušaj pseto: Elizabeta Luksemburška bila je kći Barbare Celjske, one Barbare nepravedno proglašene Crnom kraljicom. Barbara se bila udala za onog pedofila Žigumunda kada je bila maloljetna, a kada joj je dozlogrdilo odselila se u Samobor. Tako nekako. Njezinu su kćerku Elizabetu udali za austrijskog Alberta, a nakon što su svi iz te priče poumirali, postala je Elizabeta kraljicom neznatnoga prostora od Njemačke i Mađarske do Češke i Hrvatske. Imala je i krv iliti gene Kotromanića, a po jednoj baki i poljskih Pjastovića, pa se pomamila i za Poljskom, otprilike kao Hitler i Staljin zajedno, što se nije svidjelo poljskom kralju Vladislavu Jageloviću. Celjski su naravno stali uz Elizabetu, angažirali češkoga kondotijera Vitovca, a Poljaci hrvatskoga (valjda, a nego što) Stjepana Banića. Pobijedila Elizabeta, odnosno Vitovec, kod Samobora. Pratiš me, pitam Tora, ali vidim da je u međuvremenu zaspao. Mak je pažljivije slušao, na kraju zapitao kakve to veze ima s Bosnom. „Eh“, kažem mu, „sve i uvijek ima veze s Bosnom, ali ne da mi se objašnjavati. Guglaj, životinjo! Za sada samo ovo: pedofil Žigmund provaljivao je nekoliko puta u Bosnu, dok mu nije stao na rep Hrvoje Vukčić Hrvatinić.“
Između svršetka fašnika i bitke nekako se umetnuo Dan žena. Jedan jedini u godini, ostali pripadaju, valjda, muškarcima. Novine odmah dohvatile stare feljtone o bitkama za prava žena i uopće istaknutim damama iz povjesnice. A budući da iza Dana žena slijede Dani hrvatskoga jezika, jedna poveznica: Smiljana Rendić bila je 1972. osuđena na godinu dana zatvora poradi napisa u časopisu Kritika 1971. pod naslovom Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod. rendićSplićanka rodom, djelovala u Rijeci, uvijek na rubu siromaštva, intelektualka, vječno progonjena. Sjajna, hrabra žena. O njoj ne uče djeca u školi, ne znaju za nju ni žene. Umrla je 1994. Tada je već nekoliko godina bio mrtav dr. Ivan Šreter, liječnik u Lipiku, suđen osamdesetih na „krivičnom“ sudu jer se usudio oficira nazvati časnikom. Ubijen na početku srpske agresije. Mučenik za hrvatski jezik.
Ne ću dalje o jeziku, bit će prilike u sljedećoj kolumni. Pa ipak još: zlokobno je odjeknula izjava ne sjećam se koga, ali upućena Europi, u smislu da se naoruža do zuba i preko zuba ili da počne učiti ruski. Taj se jezik intenzivno učio u jugo-hrvatskim školama do svađe s Moskvom, zatim uglavnom zamijenjen njemačkim. Francuski se učio manje, engleski je puno kasnije došao na red, pa ga stariji naši suvremenici teško prate, a mladi im se rugaju. Na engleskom. Hrvatski teško govore, a još teže pišu.
Ne znam kako sam odlutao s teme, odnosno Dana žena, koji muškarci koriste da se napiju, a nalokani i lokalni političari da uvale ženama ružu ili ružicu, ne bi li glasale za njih na skorim izborima. U Zagrebu povorka feministica. Nemam ništa protiv žena, štoviše, ali ponekad imam dojam da vojujuće feministice ili feministkinje djeluju pomalo zastrašujuće i zlostavljaju dobar ukus. Ženstvenost svakako. Glede ravnopravnosti: u nekim branšama iliti strukama ima znatno više žena nego muškaraca, od škola pa do sudstva, ili je to samo moje iskustvo, jer kada god su mi sudili u ovoj mojoj hrvatskoj državi, sudile mi – sutkinje.
U Rijeci, i to na Korzu, za Dan žena fotografije ženskih partizana, odnosno partizanka. Domobranka nema. Jedna je vrlo stara partizanka izazvala nemalu buru uspomenama na Široki Brijeg i ubojstva franjevaca, svratila nepotrebno na sebe pozornost zahvaljujući Milanoviću, koji ju je pozvao na inauguraciju. Ispričala verziju događaja posve netočnu, stotinu puta demantiranu, da su fratri pucali sa zvonika i slične gluposti. Istinu, do u detalje rasvijetljenu, vjerojatno najbolje znade franjevac i pjesnik Miljenko Stojić, postulator kauze za proglašenje širokobrijeških mučenika blaženima, franjevcikoji desetljećima radi na „temi“ i objavljuje radove svima dostupne. Ali zato čitam, s nevjericom, ovu vijest: DORH pokreće izvide o ubojstvu 12 franjevaca. Točno tako piše, u novinama. Izvide! Što će to izvidnici izvidjeti godine 2025., samo oni znaju. Očekujem da DORH pokrene izvide i o ostalim ubojstvima za vrijeme Drugoga rata i poraća, sve do 1990. (ali i poslije), što znači da će biti potrebno angažirati mnogo izviđača, jer su što komunisti, što četnici, što zajedno (nešto malo i ustaše) pobili više od šest stotina katoličkih svećenika, bogoslova, časnih sestara, redovnika. Među njima i nekoliko biskupa, a o nadbiskupu je sve valjda poznato, nije trovan nego je nešto loše pojeo u Lepoglavi.
I tako se iznenada bavimo već podosta dalekom prošlosti, lakše je i rezultati ionako ne će ništa promijeniti, koncentrirajmo se na žrtve iz doba srpske i srbijanske agresije devedesetih, nađimo dostupne i nedostupne zločince iz još svježega genocida nad Hrvatima. Vrijeme istječe, sljedeći rat i ratovi ne kucaju na vrata, sada već lupaju po vratima. Nadajmo se da će nas mimoići, ali i u prošlosti smo se nadali, a nikada nas nisu promašili. Za sada samo gledamo što se događa, kako jednoga dana Neron i Kaligula pušu u isti rog, sutradan se blago porječkaju, ali to su manje i nevažne razmirice, jer isto ili slično misle o Ukrajini, koju na ovaj ili onaj način treba slomiti, poniziti i opljačkati. Oba su despota u maniri bratstva i jedinstva vrlo srdita na Europsku uniju, s tim da je Neronova srdžba prozirna i glumljena. I vrapcima na krovu je jasna trgovačka strategija narančastoga Mineralnog: ostaviti Uniju da se sama bakće s Rusijom, a mi ćemo joj prodavati oružje, može i Rusiji jer se istrošila. Unija je svakako u gabuli, u sendviču, jedini je izlaz prijelaz na ratnu industriju, što se već u manjoj mjeri i događa. Hrvatska je razumjela (osim Milanovića) ponešto se naoružala, ima pušku ali nema metke, prisjetila se da bi bilo dobro imati tvornicu streljiva, no na tome se mora strjelovito raditi. Vrijeme istječe, velim. Srbija oštri zube i čeka znak iz Kremlja, za sada ima samo pokazne vježbe u svojoj Skupštini, s dimnim bombama i ranjavanjem zastupnica uoči Dana žena, što je neprilično i nepovijesno, jerbo su nekada ne tako davno ondje ranjavali i ubijali samo zastupnike. Hrvatske geozastupnike. Veća složnost vlada u republici srpskoj, gdje se zdušno radi na odvajanju entiteta iz cjelovite BiH (bih ili ne bih, pitanje je), kao predradnje za cjelovitu Srbiju. U čemu im pomažu Mađari svojim specijalcima, pa eto se opet povijest ponavlja, Žigmund Luksemburški je iz Budima provaljivao u Bosnu.
U događajima oko Ukrajine naglo je pao interes za zbivanja u Gazi, gdje se odvija zadnji stadij genocida nad Palestincima. A ima i veze s Ukrajinom, jer izraelski režim nastoji sada oponašati sovjetski: izgladniti preostale Palestince, ne dopustiti humanitarnu pomoć, izazvati gladomor, kao Staljin u Ukrajini svojedobno. Što će dobro doći Trumpu i njegovim investitorima, jer će naići na očišćenu palubu, a kada Don izbaci sve novije useljenike iz SAD, poslat će ih na rad u gazansku rivijeru. Svi zadovoljni, osim Hrvatske koja dobiva novu turističku konkurenciju. Inače, palestinsku se zastavu u Hrvatskoj ne smije nositi, odmah vas hapse, kao u Rijeci. Jugoslavensku može.
Jedina tanka zraka svjetlosti u tami bio je film, zajedničko djelo palestinskog i izraelskog dvojca bez kormilara, viđen na ovogodišnjem Oscaru. Gdje je prikazan i Čovjek koji nije htio šutjeti. Dobra je stvar da smo napokon i mi vidjeli taj filmić u cijelosti, nakon što nam je danima serviran samo u kratkim kadrovima. Neka mi Bog oprosti, ali tako nešto dosadno već dugo nisam vidio. Moram to reći, nisam čovjek koji može šutjeti. Dvanaest (ili koliko) minuta dosade. Glumci najmanje krivi, izvukli koliko se moglo. Pa ipak, barem su negativci srpski paračetnici, ha, a pozitivac jugooficir hrvatske provenijencije, časnik, što bi rekao dr. Šreter. Zašto je šutio do 1993. pitaju se naši gledatelji, zašto nije pretrčao u Hrvatsku vojsku kada su mnogi to učinili, pretrčali, čak preletjeli u zrakoplovu, poznati kao Tus, Agotić ili Perešin i filmnepoznati. (U drugom su pravcu, put Beograda, otrčali također znani i neznani, od znanih Goran Babić i Rade Šeširdžija). No dobro, protagonist Šutljivca iskupio se. Postao časnikom. Časno. Pitaju se naši gledatelji i je li koji Hrvat učinio kakvo individualno takoreći, hrabro djelo u Domovinskom ratu, koje bi zaslužilo ekranizaciju. A bilo ih je vrlo, vrlo mnogo. Nego je isti redatelj pronašao samo skupinu iz kriminalnoga čina u Zagrebu, naslonivši se na kazališnoga provokatora Frljotinu, u isti rog s onima koji su kriminalizirali hrvatske branitelje općenito.
Kad smo pri Oscarima, uspjeh filma Anera naslovom me podsjetio na Aneru iz Svetoga Roka, naravno. Rijetko je to ime i u Hrvatskoj, a junakinju u Americi nagrađenoga filma i ličku heroinu ne spaja ništa osim imena. Budakova Anera iz Ognjišta žrtva je pobješnjeloga svekra, lijepa i dobrodušna seljanka tragične sudbine. Tragične kao i stanje hrvatskoga filma. Da nije tragično odavno bismo imali igrani film o Oluji, recimo, odavno bismo ekranizirali znamenite hrvatske klasike i životopise povijesnih osoba poput Branimira i Tomislava, Jelačića. Glede Ognjišta: umalo se dogodilo da bude snimljen film po romanu, jedan je naš uspješni iseljenik imao tu ideju (i sredstva), ali do realizacije na žalost nije došlo. Tako je sve ostalo, glede Anere, na spomeniku u Svetom Roku. A Lika, umjesto da se njezinoj prošlosti i sadanjosti posveti pozornost koju zaslužuje (bez Like nema Hrvatske, govorio je biskup Bogović, točno) u zadnje vrijeme postaje odlagalište smeća, Bože moj veliki.
Ta je afera u tijeku, uvozno smeće iz Italije i tko zna odakle, mafija radi. Brojna uhićenja, neki u buksi, neki pušteni do suđenja.
I tako, jedni se Hrvati, branitelji, borili za slobodu, drugi se Hrvati brane sa slobode. Živjeli.
Nenadani paket
Ostavio mi dostavljač paket na stupu pokraj vrata. Tako se živi tu gdje živim, nitko ne će otuđiti. A u paketu Scando, album sjajnoga Nikole Listeša, crtača stripova, ilustratora, slikara. Naklada Gradske knjižnice Kaštela, nakladnica i urednica Renata Dobrić napisala i predgovor u povodu reizdanja, s točnim podnaslovom: Scando – bezvremenska znanstvenofantastična humoristična saga. Oni koji se sjećaju stripa, rado će uzeti u ruke tvrdoukoričeni Scando, svjež smogovcikao i u trenutcima nastanka prije četiri desetljeća. U nastavku Listeš donosi Malu školu stripa, spoznaje i dosjetke perom i tušem, flomasterom... Tezoro za ljubitelje stripa, a još ih ima. Još nas ima.
Raubanje Smogovaca
Kad već Smogovaca nema na televiziji, o čemu ću uskoro obavijestiti braniteljicu za djecu, poznatu seriju rabe neki u političke svrhe. Tako se sa Smogovcem u naslovu za lokalne izbore u Zagrebu natječe odrasli čovjek, koji je kao dijete igrao u nizanki, ne znam je li pod sadanjim ili tadanjim imenom. U svakom slučaju, želim obavijestiti javnost da ni autor, ni redatelj ni glumci iz Smogovaca nemaju ništa s tim nesimpatičnim raubanjem. O autorskim pravima da i ne govorim.
Posljednja vijest
Afera oko splitskoga štandaraca dobiva trijumfalan nastavak. Kao što znate, autorsko djelo Kuzme Kovačića razbijeno je krampovima, ali je dobra vijest da će na istom mjestu biti podignut spomenik Puljku, s jugoslavenskom zastavom u rukama.
