Tko će vladati Zagrebom?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 13 Ožujak 2025 19:08
Opet smo na pragu nesigurne i zastrašujuće budućnosti. U silnicama svakodnevnih tumačenja kod većine stručnjaka koji tumače političke događaje u svijetu, osjeća se nesigurnost i strah. Tu se redaju i naša viđenja, kad kažem naša, mislim na dostupne informacije koje nemaju komentatori i ograničavaju se na iščitavanje raznih portala domaćih i svjetskih
jer ona politički relevantna nisu u dosegu, o njima će se pisati i govoriti nakon mnogo godina. Tako je bilo uvijek. Nikakva diplomacija i pronicljivost tu nema ulogu, i svakako je goli instinkt onaj koji kazuje da je opasnost blizu. Osjeća se da je došao kraj jednoga društvenoga ustroja i da nastupa drugi.
Tješili smo se demokracijom kao zaštitom pred nasiljem, jer mislimo da demokracija brani, a pokazuje se da je demokracija arena borbe, sukoba interesa i pravaca. U njoj je sve postalo trošno, nestalno, nema jedinstva, a ni ideali nisu više na cijeni. Nije ovo prva kriza demokracije, ona je počela odmah na samom početku svoga rođenja u Francuskoj revoluciji. Obilježja svih pokušaja i ostvarenja demokracije pokazala su da postoji unutarnji razdor, mučna nemoć i nezadovoljstvo. Demokracija se pokazala slobodoljubiva najčešće u vlastitim interesima, a ponajviše ravnodušna prema dobru i zlu, prema istini i laži.
Ovakva svjetska demokracija podigla je čudovišne likove na prijestolja moći pa mi stojimo kao u čudu koliko pred bezočnim potezima takozvanih demokratskih vođa, toliko i pred grozotama diktatorskih režima.
Sav taj veliki svijet ima odraza u malim sredinama kakav je i naš Zagreb, u načinu na koji predstavnici ambicioznoga banalnoga materijalizma i nihilizma – možemovci – vladaju nad ovim gradom. Bez navođenja njihovih propusta i nedjela (od kojih je najveće oduzimanje majkama pravo da budu odgojiteljice svoje djece!), doveli su ovi vrli demokrati grad na najjadniju ljestvicu. Oni misle da je grad zgrada za iznajmljivanje soba koju ćemo napustiti zato što je jadna. Uzdigli su na plaćevni razred hrpe ništavnosti, optužili brak muža i žene za sva zla u društvu, srozali državnu zastavu na bezvrijednu krpu, izvrgli ruglu državnu himnu na sletovima golotinje, izjasnili se za rušenje svih tradicija naroda kojem su na „demokratski“ način zamazali oči. Progone u ime demokracije svakoga rodoljubnoga pojedinca ili skupinu, brane spašavanje djece, šute kad se novorođenčad baca u kontejnere.
Zadovoljno jašu na demokratskim ispraznicama na putu prema praznini umobolnice: brišu oca i majku, uvode „prilagođeni“ obrazac za roditelj 1 i 2.
To je opskurna skupina koja se ponosi svojim neznanjima, pljuvanjem po nacionalnim svetinjama, po svemu što je ontološko i nedajbože kristološko, jer oni imaju zbroj glasova onih što još podržavaju laž o velikim dostignućima komunizma, prvenstveno njega. zagrebacka razglednicaNeznanje i nemuštost njihova govora, potiče sve više skupine izopačenih i manjinu koja se urojila na dotacijama i neradničkom životu da im daje podršku, dok većina, opet u poznatoj „hrvatskoj šutnji“, prati taj pad grada u jad i bijedu o kojoj zbore mnogobrojni poznavatelji komunalija.
Ali što je grad jadniji, to je važnije da ga ne napustimo i ne prepustimo razularenim šakama ili pestima koje visoko dižu i kliču: baš ćemo vas „rasturiti“! U njihovoj sekti nema velikana duhovne aristokracije. Otužno je gledati kako je inteligencija napustila ideju da se izloži na javnome mjestu gdje plebs može pljuvati i karati kako ga je volja. Zavukli su se plemići duha u svoje akademije, institute, salone i matice, žive svoj život probavljajući vrhunska djela i nedjela svijeta, ali na političku pozornicu ne žele stupiti. Kažu da nema smisla, ionako ne će ništa postići.
Sada, u praskozorje izbora, ovodobni vladari glavnoga grada svih Hrvata se potkožavaju s SDP, ili obratno, a oba ideološka pravca vuku u krizu koja kopira ocvali zapadnjački svijet i u kojem kriza naliči na onu propasti antičkoga svijeta. O tome da su iživljene osnove građanske demokracije pišu već dugo umovi diljem svijeta, ali nikako ne daju ideju ni sliku koja bi mogla pobijediti i obnoviti cijelu historijsku epohu koja vidno tone pred našim očima.
Gotovo u svim zemljama te naše zapadne civilizacije došlo je do silnog polariziranja: jedni su koji prednjače u revolucionarnim idejama poništenja svake tradicije, razuma i znanstvenih istina, stojeći uz kob i stihiju uronjeni u razorene krvne žile ove natrule civilizacije; drugi su mukla masa koja se gubi u strahovima za egzistenciju i ponire u socijalnoj entropiji, u čemu im „pomaže“ spoznaja o ništavnosti partija koje vladaju i čelnici istih. crnoTe i takve partije ili stranke koje su ispunile saborske klupe i gradske skupštine, pa i onu zagrebačku, nema silnih ljudi i karaktera, nema aristokracije duha, nema požrtvovnih. Ima samo pohote za vlašću, bez potrebe za nacionalnim projektima kojima bi se osigurala budućnost i dostojanstvo društva, obitelji, čovjeka.
Čudovišno privatno bogatstvo stvorilo je nove male bogove ispraznih životnih sadržaja, a povećalo golemu masu onih na rubu egzistencije. Svakoga dana saznajemo za neku novu nekretninu raznih magova stranačkih i nestranačkih. Ali još strašnija je obnova poganstva u svojem najgorem obliku. Bestidnost, prostituiranje svetinja i uzdizanje laži nudi formalnu slobodu samo za manjinu, a na masu se nova povijest ne obazire.
Sve to gazi pred našim očima i grad Zagreb u kojem možemovska ekipa provodi volju za moć, nameće golu biološku bezumnost kao načelo života, u neznanju i neradu traži filozofiju novoga života.
A mi smatramo da je grad Zagreb utvrda ne samo njenih sadašnjih stanovnika, nego i svih bivših koji su ga stvarali i voljeli, koji su za njega gradili vrijedne palače, parkove i crkve, muzeje i šetališta, tople zakutke naših djetinjstava. Grad je to i onih koji danas počivaju u stotinjak jama posred ili oko Zagreba u koje ih strovališe istomišljenici možemovaca i esdepovaca, one kobne godine 1945. I svi ti naši predci imaju legitimno pravo na Zagreb, pa i na Mirogoj, imaju pravo da grad smatraju tvrđavom roda, sa stijegom hrvatskim koji se vije na kuli, i sokolom u maksimirskom parku. Tu utvrdu našega postanka ne smijemo napustiti bez borbe. Zagreb je ne samo grad, on je simbol, transcendencija, posvećeni prostor radosti i boli kojem se utječemo, on je oaza za naše ljubavi.
