Sačuvaj nas, Bože, političara, analitičara i ratničkog žara...
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 19 Ožujak 2025 18:10
Kad se ispuhala histerija oko korone, krenula je histerija oko rata u Ukrajini, koja se sve više pretvara u grozničavo ushićenje predstojećim trećim svjetskim ratom. Pri čemu, simptomatično je, najviše ratničkog žara pokazuju oni koji o stvarnom ratu znaju samo onoliko koliko su vidjeli na televiziji.
S takvim stanjem duha pokušat ću se – prejake li riječi! ukr– obračunati u ovom članku premda nemam iluzija da će od toga ikakve koristi biti. Svejedno, vrijedi upozoriti na neke stvari koje ne obezvrjeđuju samo moral nego i elementarnu logiku. Znam da se, pišući uz vjetar, izlažem opasnosti da mi se ponešto od rečenog vrati kao bumerang, no to je rizik ovoga posla. Uostalom, neznatan i bezopasan rizik u svijetu sve većih rizika.
Kako je uopće došlo do toga da se svaki poziv na mir, primirje, razum i zaustavljanje krvoprolića nazove imperijalizmom, fašizmom, štoviše – zločinom!? Kako je došlo do toga da se pokušaj osiguravanja uloženih sredstava jednoznačno proglasi bešćutnošću? Kako je došlo do toga da molitelj poziva na red onoga od kojega traži pomoć? Kako je došlo do toga da dojučerašnji pacifisti udaraju u ratne bubnjeve, a dojučerašnji protivnici naoružanja odustaju od narativa ''koliko bi se vrtića i škola za te novce moglo izgraditi'' i spremno podržavaju ideju da se stotine milijardi eura već u sljedeću godinu-dvije utuku na oružje!? I još bih se tih 'kako' moglo postaviti, no umjesto nizanja pitanja pređimo na objašnjenja.
Do ovog apsurdnog obrata, inverzije ravne Orwellovoj distopiji došlo je postupno. Početni zamah dala je konsternacija ruskom agresijom na Ukrajinu. Urođeni osjećaj ljudi za pravdu maksimalno je mobiliziran u kreiranju narativa kako cijeli svijet mora pošto-poto ispraviti tu nepravdu i ne samo odbiti Rusiju od Ukrajine, nego je i temeljito poraziti. Moram priznati da mi je nešto u toj pravedničkoj jednodušnosti bilo sumnjivo, jednostavno zvučalo je predobro da bi bilo istinito. Prisjetio sam se s koliko su nevoljkosti Hrvatskoj priznali pravo na postojanje nakon što se obranila od brutalne agresije bez ičije pomoći, mislim na pomoć u novcu i oružju što je Ukrajina imala od početka. Kada je tadašnji britanski premijer Boris Johnson nakon nagovještaja da bi se moglo postići primirje na pregovorima u Turskoj, doletio u Kijev i, barem se tako govori, nagovorio Zelenskog da dalji rat pretpostavi kakvom-takvom miru, bilo je jasno da Anglosaksonci igraju neku svoju igru i da puka pravda nipošto nije razlog velike pomoći Zapada Ukrajini.
Drugi razlog ovog neobičnog obrata jest činjenica da je SAD pod Obamom poticao nacionalno osviještene snage u Ukrajini da na ulici ruše proruskog predsjednika Janukoviča u strahu da će Ukrajinu odvesti u rusku sferu utjecaja. Pratio sam te događaje 2014. i srce mi je zaigralo življe dok sam gledao to ukrajinsko nacionalno buđenje jer sam dio života proveo u Ukrajini i Ukrajinci su mi, nakon Hrvata, vjerojatno najdraži narod, no ne čini mi se da je dobro čak ni lošu vlast rušiti na ulici ako u državi postoje koliko-toliko demokratski izbori. Čitatelji znaju da nisam neki obožavatelj aktualne vlasti u Hrvatskoj, no neprijateljem bih držao svakoga tko bi je pokušao na ulici rušiti. Uostalom, Janukovič je bio pri kraju mandata i trebalo ga je srušiti na izborima.
Prevrat na Majdanu doveo je do pobune na istoku zemlje, koju su Rusi podupirali oružjem i dragovoljcima, ali nisu uključivali regularnu vojsku u sukobe. Zapad je Rusiju tada osudio, ali nije poduzimao ozbiljnije akcije protiv nje. Takvo stanje ni rata ni mira proteglo se na sljedećih osam godina. Pregovori i sporazumi u Minsku su propali jer ih se, izgleda, nijedna strana nije namjeravala dosljedno pridržavati. Uostalom, sama je Angela Merkel jednom prilikom izjavila da su pregovori bili samo taktika da se Ukrajini da vremena da se pripremi i naoruža za vojno rješenje problema. Bilo kako bilo, Zapad je svojim zavodljivim obećanjima o pristupu NATO-u i Europskoj uniji doveo Ukrajinu u situaciju da zarati s Rusijom. Možda bi Rusija napala i da nije bilo Majdana, petljanja oko ukrajinskog pristupa NATO-u, ali to ne možemo znati, možemo samo nagađati. Međutim, miru treba davati šansu dok god ikakvi izgledi za mir postoje!
Kada je buknuo pravi rat 2022., cijeli zapadni svijet je stao čvrsto u obranu napadnute Ukrajine pod dirigentskom palicom Bidenove Amerike. Sve su države EU pomagale Ukrajinu oružjem, novcem i prihvaćanjem izbjeglica, ali američka je pomoć bila presudna i davala je Ukrajincima nadu da mogu pobijediti u ratu. Dolaskom Trumpa na vlast situacija se dijametralno promijenila. Glavni je podupiratelj Ukrajine u ratu protiv Rusije postao odjednom zagovornikom mira, pa i po cijenu bolnog odricanja od teritorija koji su Rusi zauzeli, a uz to je počeo tražiti i stanovita jamstva da će mu uloženo u taj rat biti vraćeno. To jest neugodno, ali nije nikakva izdaja, pogotovo nije fašizam i prelazak na rusku trumpstranu. Prvo, nitko nije dužan nikoga braniti pa ni Amerika Ukrajinu; drugo, nijedna država ne pomaže drugoj a da ne očekuje ništa zauzvrat, to je naivno poimanje međunarodnih odnosa. Treće, najvažnije, poziv na primirje nakon koga bi se moglo ozbiljnije razgovarati i o trajnijem miru nije zločin, izdaja ili što već, nego je glas razuma i možda jedini način da se u aktualnoj situaciji izbjegne daljnje mrcvarenje na bojišnici i smrt desetke tisuća mladih ljudi. Pobogu, čemu Ukrajina ako ne bude Ukrajinaca!?
Ono što zbunjuje u cijeloj toj situaciji jest iznenadni žar europskih političara koji su dosada manje ili više traljavo odrađivali američke naputke u pomoći Ukrajini bez ikakva žara dok se Amerika pod Trumpom nije povukla iz te priče i počela zagovarati mir po svaku cijenu. Posebno su iritantni europski činovnici poput Ursule von det Leyen u svojoj novoprobuđenoj ratobornosti. Takvim mi se učinio i jedan hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu dok je neki dan u udarnoj političkoj emisiji HRT-a kreštavim mezzosopranom nešto docirao o vojnim stvarima kao da je karijeru izgradio u Domovinskom ratu, a ne pod barjakom duginih boja. Sada odjednom ima 800 milijardi eura za pretvorbu Europske unije u respektabilnu vojnu silu i svi tomu plješću, čak i u Hrvatskoj gdje se svako naoružavanje pokušavalo spriječiti jamranjem koliko bi se vrtića i škola za taj novac moglo izgraditi. Tom ludilu se pridružuju i dežurni analitičari te se u jednomu se trenutku čovjeku učini kao da je zabasao u neki paralelni svemir u kojemu su svi zahvaćeni ratnom strašću i jedva čekaju da treći svjetski počne.
Simptomatično je da se kao kolovođe nameću Britanci i Francuzi, Starmer i Macron, koji, čini se, i na Zelenskog imaju presudan utjecaj i nije isključeno da su ga oni instruirali da onako drčno nastupa pred Trumpom, kao da Trumpu treba macronnjegova pomoć, a ne obrnuto. Pri tomu ne treba izgubiti iz vida da je prije nego je s Trumpom išao pregovarati o famoznim mineralima, Zelenski nešto potpisao s Britancima, a da stanovite aspiracije u tom smislu ima i Macron. Osim toga nitko se u medijima nije zapitao koliku ulogu u Macronovu antiruskom žaru ima situacija u Ukrajini, a koliku činjenica da su ruske paravojne trupe (nekoć po imenom Wagner, a danas pod imenom Afrički korpus) u nekoliko afričkih država pomogle izbaciti francuske trupe, koje su tamo kao štitile mir, a zapravo štitile francuske postkolonijalne interese, i proširiti rusku sferu utjecaja na te prostore. Starmer i Macron mogu sanjati o slamanju Rusije i obnovi svoje nekadašnje moći koliko hoće, ali hrvatski mladići nipošto ne bi smjeli biti uključeni u te planove.
Ukrajine što se tiče, njoj su primirje i predah nužni, i u tom joj je smislu veći prijatelj brutalno iskreni Trump od babljeg đuvegije i zaštitnika pakistanskih silovatelja.
Damir Pešorda
