Slijepčevićevo preispitivanje dominantnoga narativa u funkciji je kriminalizacije Domovinskog rata
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 21 Ožujak 2025 18:02
Velika se buka digla oko filma „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ Nebojše Slijepčevića. I HRT je donio vijest da je ovome filmu „Oscar izmaknuo za dlaku“, ali je već dobio prestižnu nagradu poput Europske filmske nagrade i francuskog Cesara. HRT je ocijenio kako su ove nagrade donijele „povijest našoj kinematografiji“.
Zanimljivo je da je ovogodišnja nagrada „Sava Mrkalj“ za 2024. za posebno vrijedan doprinos kulturi Srba u Hrvatskoj dodijeljena upravo Nebojši Slijepčeviću za film „Čovjek koji nije znao šutjeti“. Tom prilikom Slijepčević se obratio nazočnima: „U svojim filmovima 'Srbenka', 'Banija' i 'Čovjek koji nije znao šutjeti' radio sam samo ono za što sam mislio da je zadatak svakoga tko se bavi filmskim poslovima. U prvom redu da preispitujemo dominantne narative u društvu i da se bavimo pričama koje su bolne i pričama koje su manjinske, pogotovo kad se radi o manjinama na bilo koji način. Mislim da je to zadatak većine; ja sam to radio ne zbog svoje bake koja je bila Srpkinja, nego zbog dva djeda i druge bake koji su bili Hrvati. Smatram da je zadatak Hrvata da se brinu o poziciji srpske manjine u Hrvatskoj“.
O filmu Srbenka možemo pročitati sljedeće. „Prije nego što se po bespućima interneta razvije polemika između ljudi koji nisu ni gledali film, vrijedi utvrditi neke osnovne činjenice. 'Srbenka' nije film o Aleksandri Zec, odnosno nije samo o njoj. Nije ni film o hrvatskim ratnim zločinima nad civilnim srpskim stanovništvom čiji je Aleksandra Zec najupadljiviji, aleksandra zecnikako i jedini primjer. Formalno, u pitanju je dokumentarac o predstavi 'Aleksandra Zec' u režiji Olivera Frljića koja Aleksandru Zec stavlja u širi kontekst zločina, nesnošljivosti i često podgrijavanih, jednih te istih, rasprava tko je komu i što radio za vrijeme rata. Međutim, za Nebojšu Slijepčevića, predstava je samo polazište za propitkivanje kako se hrvatsko društvo odnosi prema pripadnicima srpske manjine na svim razinama. Kako to obično biva s ogledalima ove vrste, slika koju ćemo vidjeti nije uvijek lijepa“.
Dakako, Slijepčević nije osjetio potrebu snimiti film o preko 400 ubijene druge djece. To ne bi donijelo svjetla reflektora i medijsku pozornost. To bi bilo nacionalistički i zatucano.
Najnoviji film govori o tome kako su veljači 1993. pripadnici paravojnih postrojbi bosanskih Srba u mjestu Štrpci (kratki dio pruge koji je prolazio teritorijem BiH) prisilno zaustavili vlak koji je prometovao između Beograda i Bara. U vlaku su tražili osobe s muslimanskim imenima i prezimenima kako bi ih odveli i ubili.
Tome se usprotivio Tomo Buzov, Hrvat koji je živio u Beogradu kao umirovljeni časnik bivše JNA. I njega su pripadnici srpske paravojske također ubili uz još 18 putnika. Buzov je inače iz glavnog grada Srbije krenuo prema Crnoj Gori, gdje se njegov sin Darko nalazio na odsluženju vojnog roka.
Hrvatska braniteljica i književnica Tanja Belobrajdić o ovome je filmu govorila u emisiji „Nova era“ na Televiziji Slavonije i Baranje. Tamo je istaknula kako joj je zasmetala jedna stvar „ne umanjujući važnost onoga što je taj čovjek napravio“.
„Tomo Buzov je Hrvat iz Kaštel Novog, živio je u Beogradu i on je umirovljeni oficir iz bivše JNA. On, iako je napravio jedno hrabro djelo, daleko je iza osoba kojima bismo mi kao Hrvatska trebali dati priznanje“, rekla je Belobrajdić. „Taj jnafilm bi se možda prije trebao zvati 'Čovjek koji je prestao šutjeti' jer do veljače 1993. godine, kao Hrvat i kao netko tko je živio u Srbiji i tko je umirovljeno vojno lice, prešutio je Vukovar, Škabrnju, Dubrovnik, stradanje svog naroda pod agresijom one vojske u kojoj je on do jučer radio. Mi imamo brojne pripadnike JNA koji su napuštali vojsku, bježali, priključili se hrvatskoj strani“, dodala je Belobrajdić.
„Tomo Buzov se našao u tom vlaku zato što je išao u posjet svom sinu koji je bio na služenju vojnog roka u Podgorici i ubijen je od onih od kojih je mogao vidjeti puno ranije što su radili na brojnim ratištima. Nije popularno stišavati tu euforiju, film govori o jednoj hrabrosti, trebalo je to pokazati, ali trebamo se zapitati je li to bilo baš tako“, istaknula je Belobrajdić. „Slijedom onoga što je meni zasmetalo, ne u filmu, to je hrvatski film, ali nije za mene hrvatska priča, to je za mene više priča jedne rehabilitacije tadašnje JNA, u smislu 'pobili su ih Beli orlovi, a evo bio je pripadnik JNA koji je odreagirao', nešto slično kao što je bilo na Ovčari kada se sve prebacilo na domaće teritorijalce, pripadnike paravojnih srpskih snaga, četnike, a JNA je bila 'izvan toga'“.
Treba li posebno napominjati da je i ovaj film dotiran iz državnog proračuna? U lipnju 2024. Vlada RH ga je nagradila s 50 tisuća eura.
U Hrvatskoj se redovito i u pravilu financiraju i nagrađuju anacionalni i projugoslavenski sadržaji. Nikada ovaj film ne bi dobio nikakve nagrade niti financijske potpore da je govorio o nekom Hrvatu kao heroju Domovinskog rata. Takvi se filmovi ne snimaju, a ako se i snime nastoji ih se marginalizirati i obezvrijediti od kojekakvih tobožnjih filmskih kritičara.
Koliko Hrvata je ikada čulo za dokumentarni film Darka Dovranića „Junaci hrvatske Banovine - Mile Blažević Čađo“. Kao što je poznato, opasan eksplozivom, Čađo se bacio na oklopljeni kamion s protuzračnim trocijevnim topom, koji je pred sobom tjerao živi štit od pedesetak stanovnika Zamlaće i Struge. Tim je činom spasio mnoge živote i omogućio spašavanje civila i kolega policajaca koji nisu željeli pucati po narodu. Da smo ozbiljna država o Čađi bi se snimilo nekoliko igranih filmova.
No u Hrvatskoj vrijede drugačija pravila. Hrvatski branitelji u filmovima se u pravilu prikazuju kao kockari, pijanice i propalice koje tuku žene. Nagrađuju se samo oni filmovi koji „propituju dominantne narative“, a to znači oni koji su u funkciji kriminalizacije Domovinskog rata ili rehabilitacije jugoslavenskih sadržaja. I ovaj Slijepčevićev film govori tome u prilog.
Davor Dijanović
