Čega u CDU-u ima ili može biti, a u HDZ-u nema niti može biti
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 11 Travanj 2025 16:04
Takvi više ne pružaju niti su u stanju pružiti otpor ičemu što ’mudro vodstvo’ čini, propušta činiti ili izjavljuje. Da ono proglasi i obnovu državnog saveza sa Srbijom i ostalima, i za to bi digli ruke ili svojeručno zaokružili DA na referendumu: uz neko „pametno“ opravdanje.
Već godinama više od jednog člana HDZ-a napose (posljednji je takav solist, a i odmetnik, A. Hebrang) ostali iz članstva nisu spremni dići svoj glas ma što činio šef stranke ili bilo koje tijelo stranačke vlasti u državi. Očito je stranka postala organizacijom manjinski karijernih, a većinski mentalno pokorenih, nemoćnih, umrtvljenih ljudi. Takvi više ne pružaju niti su u stanju pružiti otpor ičemu što ’mudro vodstvo’ čini, propušta činiti ili izjavljuje. Da ono proglasi i obnovu državnog saveza sa Srbijom i ostalima, i za to bi digli ruke ili svojeručno zaokružili DA na referendumu: uz neko „pametno“ opravdanje. Stotinu tisuća članova i nekoliko puta više pristaša i glasača ’ubijeno je u pojam’. Ne samo realno, nego i potencijalno. „Reče Gavran: Nikad više! (E. A. Poe)“ – Za razliku od njih, za njemačke demokršćane/narodnjake ipak vrijedi slogan „Nikad ne reci nikad!“ A ’ubijeni u pojam’ nisu osobito mladi. Među njima raste broj onih koji nisu ni karijeristi ni inertni oportunisti ni naslijepo svrstani navijači, nego su spremni hrabro i uz rizik sankcija ustati javno i protiv politike šefa svoje stranke zbog poslijeizborne izdaje stranačkog programa i danih obećanja. – Eto, u tomu je razlika između HDZ-a i „bratskog“ mu CDU-a.
Iako su općenito europske nekoć demokršćanske i narodnjačke stranke već odavno otišle ulijevo odnosno liberalizirale se i postale poželjne udavače ili ženici socijaldemokratskih, lijevih, globalističkih i zelenih stranaka, pa tako i naš HDZ, stvari ipak nisu posvuda tako daleko ni nepovratno otišle u smjeru izdaje vlastitih temeljnih programskih polazišta kao što se misli ili kao što se dosad mislilo. Da desno narodnjaštvo, demokršćanstvo, tradicijsko-identitetska politička samosvijest i sloboda mišljenja nisu dokraja uništeni u svim tim strankama, pokazuje ono što se upravo događa u njemačkoj Kršćansko-demokratskoj uniji (CDU). Ondje raste aktivno nezadovoljstvo među članstvom, a stranačka mladež diže svojevrsnu pobunu protiv čelnika vlastite stranke i furtimaške politike kakvu vodi nakon relativne pobjede na izborima. Vidjevši da zabacuje bitne odrednice i obećanja koje je stranka iznosila uoči veljačkih izbora.
„Za što smo se borili? Za CDU koji se pokorava ljevičarskom mainstreamu?”
Općenito, nezadovoljstvo Merzovom popustljivošću u pregovorima spram zahtjevima gubitničkog SPD-a, jedinoga mogućeg i „dopuštenog“ koalicijskog partnera, naglo i snažno raste. Zbog procjena da su popuštanja mjerena u stotinama milijarda eura novih državnih rashoda odnosno zaduživanja i u ostalomu vrlo opasna za Njemačku i njezinu budućnost. Dodatni je razlog taj što je od izbora naovamo, po najpouzdanijom anketi, CDU oslabio, a sustigao ga AfD, s kojim Merz ne želi, kao drugom pobjedničkom strankom, formirati koaliciju. A ne želi ju formirati zato što se boji etabliranoga, a ne izabranoga mainstreama – zato što to ne odobravaju socijalisti, zeleni, liberali po Macronovoj mjeri, mediji, udruge, ustanove, toliki intelektualci i općenito europski odnosno zapadni, liberalnodemokratski establišment. Koji je ideološki i proturuski našpanan i fanatično isključiv do te mjere da bi najradije zakonski ili sudski zabranio AfD, kada bi to nadležne sudske vlasti htjele ili se usudile učiniti.
Ono što posebice udara u oči jest odmicanje njemačkih mladih od stranaka tog establišmenta, a u korist AfD-a i/ili radikalne Ljevice. To su, najviše za naraštaje mladih koji sada između 20 i 30 godina, pokazale analize glasovanja na izborima u veljači po dobnim skupinama. U Njemačkoj, dakle, mladi sve više pokazuju nezadovoljstvo etabliranim statusom quo te dižu glavu i odmiču se od tradicionalnih stranaka establišmenta, ali i od neetabliranih stranaka establišmenta, poput Zelenih, koji sve više slabe, jer njima većinom nisu zadovoljni niti vjeruju njihovim političarima, a ni njihovu navodnom zdravom razumu.
U tom svjetlu treba gledati i najnovija događanja u samom „pobjedničkom“ CDU-u, koji je na parlamentarnim izborima osvojio 28 posto glasova. Uz ostalo, članovi organizacije mladeži CDU-a u gradu Kölnu napisali su prije nekoliko dana pismo CDU-ovu kandidatu za kancelara, Friedrichu Merzu, u kojem su dali oduška svom nezadovoljstvu: “Gospodine Merz, vjerovali smo u vaše političko vodstvo. Vjerovali smo vam. I borili smo se za vas. Ali sada postavljamo pitanje: za što? Za CDU koji se pokorava ljevičarskom mainstreamu?”
Pet točaka u kojima su sažeti zahtjevi mladih demokršćana stranačkom vodstvu
Mladima iz „Kršćansko-demokratske stranke“ (CDU) smeta Merzovo silno popuštanje gubitniku na izborima, Scholzovoj Socijaldemokratskoj stranci Njemačke (SPD), čija je koalicijska vlada pala krajem prošle godine. Oni su u pismu što ga je potpisalo najmanje 830 članova CDU-a, među kojima i članovi područnog odbora stranke, svoje zahtjeve saželi u pet točaka:
U krupnim pitanjima mora odlučivati stranačka baza, članstvo, a ne stranačko vodstvo
No to nije sve. Na Filderskoj zaravni političar iz redova CDU-ove mladeži Oliver Häusler (21) prikuplja potpise za anketu među članstvom, uz ovo obrazloženje: „Merza su birali članovi. Stoga je naše pravo, nas kao baze, reći da nismo zadovoljni rezultatima radnih skupina [za usuglašavanje sa SPD-om i programu i kadrovima buduće vlade].“ Kako je doznao medij Bild, Häusler je prikupio više od 830 potpisa za pismo čija je glavna poruka da u krupnim pitanjima mora odlučivati stranačka baza, dakle članstvo, a ne stranački vrh ili samo čelnik stranke.
Takvo što u našem domaćem HDZ-u već dugo nije moguće ni zamislivo: da bi više od jednog čovjeka pisalo ikakva pisma stranačkom vrhu ili javno iznosila mišljenja koja su i po čemu kritična spram onomu što između dvaju izbora čini i kako se ponaša stranački vrh ili njegova vlada ili stranačke vlasti na svim nižim razinama u državi. A na stranačku „bazu“ ili na reakcije u javnosti da bi se itko više pozivao, to je davno minulo vrijeme. I veliko je pitanje mogu li očekivani neuspjesi HDZ-a na lokalnim izborim, nakon blamaže i sramotnog poraza na predsjedničkim izborima, išta među ikim u toj stranci preokrenuti u smjeru veće vjerodostojnosti i odgovornosti spram onomu što se demagoški zastupa, a u praksi se uvelike izigrava.
Iz svega, bez dodatnih elaboracija, možemo zaključiti ovo:
Već godinama više od jednog člana HDZ-a napose (posljednji je takav solist, a i odmetnik, A. Hebrang) ostali iz članstva nisu spremni dići svoj glas ma što činio šef stranke ili bilo koje tijelo stranačke vlasti u državi. Očito je stranka postala organizacijom manjinski karijernih, a većinski mentalno pokorenih, nemoćnih, umrtvljenih ljudi. Takvi više ne pružaju niti su u stanju pružiti otpor ičemu što ’mudro vodstvo’ čini, propušta činiti ili izjavljuje. Da ono proglasi i obnovu državnog saveza sa Srbijom i ostalima, i za to bi digli ruke ili svojeručno zaokružili DA na referendumu: uz neko „pametno“ opravdanje. Stotinu tisuća članova i nekoliko puta više pristaša i glasača ’ubijeno je u pojam’. Ne samo realno, nego i potencijalno. „Reče Gavran: Nikad više! (E. A. Poe)“ – Za razliku od njih, za njemačke demokršćane/narodnjake ipak vrijedi slogan „Nikad ne reci nikad!“ A ’ubijeni u pojam’ nisu osobito mladi. Među njima raste broj onih koji nisu ni karijeristi ni inertni oportunisti ni naslijepo svrstani navijači, nego su spremni hrabro i uz rizik sankcija ustati javno i protiv politike šefa svoje stranke zbog poslijeizborne izdaje stranačkog programa i danih obećanja. – Eto, u tomu je razlika između HDZ-a i „bratskog“ mu CDU-a.
