Anđeli spoticanja
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 03 Svibanj 2025 15:59
Prigodom otvorenja Pelješkoga mosta pisali smo o njegovom značenju i ljepoti i pri tom se čudili kako se nije u reportažama spomenulo i vidjelo djelo koje je prethodilo samom otvorenju.Brzo zaboravljamo da su se začudno i gotovo tajnovito pojavili na obje strane mosta, i onoj kojom se dolazi iz pravca Splita kao i onoj kojom se upućuje u Dubrovnik, anđeli.
Ne bilo kakvi, ne sitni krajputaši, nego upečatljivi znakovi na monumentalnim postoljima. Sletjeli na kamenitu obalu našega mora u brončanom odijelu i baroknoj gesti poslije dugog boravka u Lepoglavskoj crkvi Svete Marije. Pogledajte: onaj na splitskoj strani, anđeo Duje, pokazuje rukom i blagosilja most i putnike, a onaj na silasku s mosta pozdravlja i čuva sve do Dubrovnika. To je anđeo Vlaho.
I nisu samo veličanstveni memento na ljepotu hrvatske pavlinske umjetnosti, nisu samo sakralni primjerci vještoga odljeva uvećanih anđela iz rečene crkve, oni su dio značajnijega smisla ljudskoga bivanja na zemlji, bivanja hodočasničkoga, neizvjesnoga, punoga nade i želje za astralnim. Uobičajeno je da se takva djela, a ova su neponovljiva i jedinstvena na našoj obali, spomenu bar u jednoj slici ili riječi prigodom postavljanja ili otvorenja mosta. Ali ne! Do suludoga zatajenja izdržali su reporteri svih TV postaja u RH da ih ne spomenu! Ni jedna kamera nije ih ni okrznula, a kamoli prikazala u svoj monumentalnosti i baroknoj ljepoti. Ni reporteri nisu izustili njihova imena i postojanje, ni onda kad je svečanost to zahtijevala, ni ikada poslije.
Sav napor oko postavljanja podnijeli su neki članovi nekadašnjega HNES-a (Hrvatskoga nacionalnoga etičkoga sudišta), osobito gospođa Branka Šeparović i donatori čija imena su ostala nedostupna javnosti. To je bio pothvat dostojan države, a obavili su ga ljudi bez imetka i moći.8 Peljeski most andjeli Nitko nikada nije ni zahvalio na tim darovima koji ljepotom i značenjem nadmašuju mnogu umjetničku pojavu na našoj obali.
Anđeli su morali biti zatajeni jer su predmet spoticanja u glavama ljevičarskih novinara i vlasnika naših velikih medijskih kuća. Oni su najednom sletjeli iz sjeverne Hrvatske na jug i nadmašili svojim izgledom sve što se može vidjeti u njihovoj okolici, unijeli jednu transcendentalnu misao u željezo mosta koji sam po sebi ima arhitektonske dopadljivosti. A takva misao je kamen spoticanja u hrvatskoj vladajućoj javnosti, osobito u sekti koja vlada Zagrebom. (Postoje samo kamenovi spoticanja kao podsjećanje na žrtve holokausta, a trebali bi biti postavljeni i kamenovi djece stradale u Domovinskome ratu, njih preko četiri stotine!)
Nitko do danas nije pokazao slikom i riječju ove anđele, nitko se ne usudi pitati tko je postavio te spomenike hrvatske baštine, a tko je bio donator za izvedbu toli zahtjevnoga posla. Samo ignorancija prema hrvatskim djelima, osobito onima iz sadašnjosti, obilježava naše Ministarstvo koje bi takve pothvate trebalo podupirati. O tom je ukletom Ministarstvu već dosta rečeno, o njegovim jasnim nastojanjima da se omete sve što ima hrvatski predznak – od knjige pa nadalje. Jednako se ponaša i ostatak javnih ustanova RH koje nastoje iz svoje riznice pomagati sve mrzitelje pojma hrvatske državnosti te financirati do fantastičnih iznosa srpsku manjinu u RH. Upravo su objavili na portalima iznose tih potpomaganja pa se može provjeriti da je od 2017. do 2024. iz te državne riznice uplaćeno za Srpsko narodno vijeće 70.503.495 eura. I to je samo dio onoga što se još dotira iz raznih izvora.
U isto vrijeme Hrvatsko slovo, jedini tjednik za kulturu u RH, ugašeno je 11. 2. 2022. jer nije moglo dobiti ni najmanju svotu kojom bi sačuvalo svoju opstojnost. hs prvi brojZapočelo je svoj život 28. travnja 1995. pod urednikovanjem Dubravka Horvatića, vrlo neomiljenoga književnika u komunističkim krugovima. Svojom jasnoćom zapisa i brojnošću suradnika HS ostaje kao sjećanje na maćehinsko ponašanje države prema svemu što ima hrvatski predznak.
Danas je 1.svibnja i u Okučanima se odvija proslava pobjedničke bitke Bljesak iz DOR. Vrlo svečano i dostojanstveno, a završava pjesmom Marka Perkovića Thompsona “Ako ne znaš šta je bilo“. To je postala himna ne samo mladih pratitelja na Thompsonovim koncertima, nego i naroda koji se iz neke uspavanosti budi uz ove stihove i gotovo da nema čovjeka odanoga svojoj domovini koji ih ne pjeva. Stihovi su ne samo prisjećanje, nego i opomena, ukazanje na opasnost koja je postojala i još uvijek nije prestala. Pjesma je opomena da postoji ona ista podla politika koja još traje, nabujala do bijesa i krvološtva što bi se sigurno ponovilo da nemamo to malo vojske i naoružanja.
Zgroženi slušamo glasove zmije Vesne Pusić koja glazbenika Thompsona naziva “svinjarijom“ i time podupire srpske Novosti koji prilažu njegovu sliku srpom i čekićem odrezane glave. Ista zmija pisala je da treba šrafencigerom skinuti ploču branitelja hosovaca u Jasenovcu, a vjerojatno je znala da je upravo tim istim alatom ubijeno nekoliko mladića s ploče uspomena, time su Srbi iskopali oči braniteljima. Imaju u toj sprezi vajni domaći izdajnici tipa pusići i srbijanski velikosrpski sljedbenici ugodni ležaj koji se hrani na riznici RH.
Taj se ležaj širi do nama neviđenih prostora i genijalnih zamisli neradnika koji ništa ne moraju raditi osim smišljanja izvitoperenih minhauzenovskih poslova. Tako postoji između stotina nevladinih udruga i neka koja se zove Centar za kazalište potlačenih. U posljednjih godinu dana dobili su od države oko 50 000 eura za sljedeće projekte: Radionice legislativnog, Trešnjevački kvart, Kazališni jezik, Lakši put, Daska koja fali !!!, Sporazum o suradnji. Neki Kulturtreger dobio je 190 000 eura! I tako redom.
Za roditelje odgojitelje nema novca. Nema ga za mnoge projekte kojima bismo obilježili 1100. obljetnicu Hrvatskoga kraljevstva. Nema za invalide DOR, kao i za ozbiljno istraživanje terena u Jasenovcu kojim bi se zauvijek stavila točka na broj žrtava i skinula odiozna naljepnica hrvatskom narodu.
Likovi koji su instalirani na političkoj platformi krajnje sektaške sankilotske žestine na čelo Zagreba troše neznana sredstva za bolesne ideje transrodnih i tome nalik udruga, plaćaju prostačke nastupe i jeftine propagandne uradke valjajućih milovanja po asfaltu i time nastavljaju svoje ležanje i lupanje loncima i poklopcima kojim su osvojili šupljoglave pristaše.puzzle23
Koliko su financije opaka i primamljiva stvar tek ćemo vidjeti nakon što je otvorena kriminalistička istraga oko Tomaševića. Ti sljedbenici riječi „možemo“, koja svjedoči o neljudskim i izvan moralnim ciljevima, pregaoci su za bljutavim nakaradama kao fenomenima novoga svijeta. Njih prate neradnici u brojnim nevladinim hrvatofobnim udrugama, oni su apostoli nove religije koja može što hoće, a to znači što se kome svidi. Ta se apsurdna i sotonistička misao nije rodila u njihovim glavama, oni su to naučili dok su pohađali kojekakve tečajeve i konferencijske fakultete u šoroševskim i sličnim učilištima, a imaju prethodnika u bolesnom umu jednoga Aleistera Crowleya koji je otkrio formulu : Do what thou wilt! Možemovci su možda izravni sljedbenici dotičnoga koji je najviše mrzio djecu pa je čak svoje dijete žrtvovao za gazdu?
I gledamo ih kako harače Zagrebom, okruženi mlađahnim budućim neradnicima, pobornicima aktivizma i ležanja u gnijezdima izobilja što se rađaju i rađaju svakim danom. Ako nema inspiracije doma, pogledaju preko Drine. Tamo gledaju i vođe grada Varaždina, neki gradonačelnik Neven Bosilj i suradnici. On je zabranio postavljanje ploče za časnu sestru Horvat koju su ubili komunisti 1945. i bacili u Jazovku. On ne dopušta da se to upiše na ploču. Smeta mu riječ komunisti! O tome smo opširno pisali.
Gledamo i sučeljavanja za gradonačelnika Zagreba. Ni na jednom nisu kandidati izgovorili ni jednom riječ hrvatski, Hrvatska, ili sličnu inačicu. Nema te riječi, nema pojmova iznad komunalije, infrastruktura, parkirališta, signalizacije, kanalizacije i tako redom. Da su tako mislili oni kapitalistički i buržujski bivši gradonačelnici, u Zagrebu ne bi postojao ni jedan park, muzej, galerija, kazalište, crkva, koncertna dvorana, glazbeni zavod itd. Grad bi imao sve osim toga. I nigdje ne bi pisalo da je to glavni grad Hrvatske.
Vraćam se na kandidata dr. Tomislava Jonjića. Velika je borba koju vodi uz pomoć ovoga puta sestrinskih stranaka desnoga profila. On jedini spominje riječ hrvatski Zagreb, sjećajući se kao znanstvenik koliko je Zagreb platio 1945., pa nadalje pola stoljeća, platio glavarinu glavama tisuća ljudi. 27 2007 Kralj Tomislav StarcevicNe iskopavamo grobnice iz tih vremena, ne tragamo za mrtvima, pa makar bili i djeca. Jedva da smo zakopali lopatu u Gračanima. Tko leži u stotinama manjih i većih grobnih jama? Sada su jedva došli na red oni iz novih srbijanskih grobišta, oni diljem Lijepe naše, kojoj se dobro plaćene srpske Novosti do mile volje rugaju i pljuju joj u lice.
Da, Zagreb nije samo kanalizacija i Jakuševac, iako bez toga ne može živjeti, Zagreb je i duhovno središte kao glavni grad svih Hrvata ma gdje živjeli. I kad Matoš piše o najljepšim mjestima Zagreba, spominje onu plemenitu i križnim putem obilježenu aleju na Ksaveru. Na spomen-ploči piše da je ovaj spomenik obnovilo Društvo Hrvatska žena prigodom 1000. obljetnice Hrvatskoga kraljevstva 1925. godine.
Gdje je u mislima kandidata za gradonačelnika ovakav spomen? Ima li u sadašnjim zagrebačkim vladarima moći i pomame za smrću uopće plan za proslavu 1100. obljetnice Hrvatskoga kraljevstva? Možda su ga javno objavili pa ja nisam vidjela, molim, i to je moguće. Sada je već svibanj i takoreći je prošlo pola godine, ali nismo opazili nikakvu manifestaciju oko te jubilarne proslave. Možda se cupkajući oko vatre na Trnju, kao naši „predci“ u Krambergerovoj špilji, netko od možemovaca okruni za kralja i kraljicu.
Sjetit će se ove velike obljetnice samo anđeli: Duje i Vlaho, domahivat će nad plavetnilom mora koje još nismo prodali. A dolazi tužan mjesec svibanj. Tko li će govoriti na Olovnom gradu?
