O moći SPC-a do danas nije stvorena zadovoljavajuća predodžba
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 13 Svibanj 2025 16:16
Dragan Markovina dosljedni je i neskriveni sljedbenik propale jugoslavenske ideologije. Svojedobno je opisao kako su se za vrijeme utakmica koje su igrale jugoslavenske reprezentacije svi ukućani u njegovoj obitelji „digli na noge“ i tako odslušali intoniranje jugoslavenske himne.
Prema hrvatskoj reprezentaciji on, prema vlastitu dpriznanju, ne osjeća ništa. Ipak, i takav Markovina imao je nedavno dovoljno poštenja da u jednoj kolumni poruči: „Evo vam vašeg liberala Porfirija, zagrebački ljevičari. On je mračnjak koji se klanja Putinu i opasniji je od Vučića“. Markovina je u kolumni, naime, komentirao Porfirijev posjet Vladimir Putinu kojim je patrijarh Srpske pravoslavne crkve dao otvorenu potporu ruskim osvajačkim ambicijama.
Zanimljivo je i prije svega simptomatično da se o najnovijemu Porfirijevu beščasnom potezu nije oglasio nitko od njegovih pajdaša u Zagrebu. No tu samo svjedočimo kontinuitetu jednoga beščašća. Možda ništa tako jasno ne oslikava svu bijedu hrvatske političke i medijske scene, ali i duboku izbušenost i infiltriranost Hrvatske velikosrpskim elementima koji ju potkopavaju, od odnosa prema srpskom patrijarhu Porfiriju. Nakon što je pred devet godina objavljena snimka iz koje je baš svatko mogao zaključiti kako je upravo Porfirije inicirao pjevanje pjesme četničkom koljaču popu Momčilu Đujiću nije se dogodilo ništa. Baš niti jedan mainstream medij nije o tome nije objavio niti slova osude. Iznimka je bio tek novinar Marko Jurič koji se do danas, zbog toga što je upozorio na vezu Srpske pravoslavne crkve i četništva, nalazi na udaru hrvatskog pravosuđa.
Porfirije je nakon objave popijevke iz Chicaga bio ugledan gost na hrvatskim televizijama, uključujući i onu nacionalnu. Nakon što je izabran za patrijarha SPC-a svi tzv. mainstream mediji listom su ga nazivali mirotvorcem. Štoviše, otkriveno je da su, i nakon što je dokazano pjevao četničkom vojvodi (da nije riječ o otvaranju usta svjedoči i kasnije snimka na kojoj daje intervju, a u pozadini je na stolu fotografija Draže Mihailovića) k njemu hodočastili svi prominentni jugo-historiografi, novinari i nazovi intelektualci u Hrvatskoj, njih pedesetak, koji su od reda svi borbeni ateisti.
Nije ovim antifašistima od formata smetalo pjevanje Momčilu Đujiću, a još manje mitraljescima iz Donjeg Lapca koji su u kolovozu 1941. od Hrvata etnički očistili župu Boričevac. Da je neki hrvatski biskup zapjevao Juru i Bobana i da je to objavljeno na snimci taj bi bio prozvan oličenjem fašizma, bio bi trajno ekskomuniciran iz javnoga života, a na mnogim portalima ne bi se mogla objaviti niti jedna vijest u kojoj se već u naslovu ne bi podsjetilo da je pjevao zapovjednicima Crne legije. Za glorifikatora četništva ne vrijede ta pravila. Ipak su i četnici i komunisti bili za istu državu, a Draža je, rekao bi jedan književnik „trodimenzionalna ličnost“! Ovdje svjedočimo o klasičnom primjeru izdaje i oikofobije.
Nevjerojatan tretman SPC-a u medijima u Hrvatskoj
Općenito, nevjerojatan je tretman koji u medijima u Hrvatskoj ima Srpska pravoslavna crkva. Taj tretman ukazuje na to da su mnogi novinari u Hrvatskoj u službi velikosrpske ideologije. SPC je proglasila niz neprijepornih zločinaca za svoje svece, što je temeljito dokumentirano, među ostalim u knjizi Miroslava Ćosovića Bizarni sveci srpske crkve. Pisala je o tome i hrvatska publicistkinja i novinarka Ljubica Štefan i drugi autori.
Nikolaj Velimirović proglašavao je Hitlera nasljednikom Svetoga Save: „Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo, da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan velhladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX veku on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju“.
Tridesetih godina je Srpska pravoslavna crkva uspostavila je tijesan odnos s glavnim srpskim fašističkim pokretom, Zborom, i njegovim vođom Dimitrijem Ljotićem. Ljotić je održavao bliske odnose sa Srpskom pravoslavnom crkvom u kojoj je obnašao službenu dužnost. Kao član Patrijaršijskog savjeta Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, Ljotić je uspostavio, tijesnu i dugotrajnu suradnju s Velimirovićem. Pod Ljotićevim utjecajem Velimirovićeva je klerikalna organizacija 'Bogomoljci' službeno pristupila Zboru, a neki su od Velimirovićevih sljedbenika postali i dužnosnici Zbora.
Velimirović je kasnije proglašen kasnije svecem SPC-a. Dakako, prilikom njegova proglašenja svetim nitko nije za dopuštenje pitao Katoličku Crkvu. I devedesetih godina SPC je odigrala jednu od ključnih uloga u pripremi i provedbi agresije na Republiku Hrvatsku. Mirko Valentić u knjizi Rat protiv Hrvatske 1991. – 1995. piše da u stvaranju antihrvatskog ozračja i „pisanja“ neskrivenog poziva na rat protiv Hrvatske, a za stvaranje novoga „krova“ za sve „Ujedinjene Srpske zemlje“, posebno mjesto pripada patrijarhu Pavlu. Govorom neskrivene mržnje progovorio je u najizazovnije u svojoj uskrsnoj poslanici, upućenoj svim Srbima u prigodi obilježavanja Uskrsa 1991. godine. Patrijarhova poslanica čitana je u svakoj srpskoj pravoslavnoj crkvi na svečanoj uskrsnoj misi. Nema dvojbe da je šokirala nazočne vjernike jer je u napeto ozračje hrvatsko-srpskih odnosa unijela novi nespokoj i strah.
Izmišljajući stotine tisuća stradalih Srba (upravo je SPC kroz Valerijanov memorandum imala jednu od ključnih uloga u kreiranu jasenovačkog mita!), patrijarh Pavle postavlja retoričko pitanje: „koliko je naša pogibija bila brojnija i strašnija za poslednjih pedeset godina?“. Odgovarajući na postavljeno pitanje, koje patrijarhu služi u prvom redu kao vlastiti toljaga za plašenje Hrvata, one će okupljenim Srbima, u prigodi uskrsne mise, pružiti sljedeći odgovor: „samo u Jasenovcu za četiri godine umoreno je, ako ne više, sigurno ne manje od 700.000 ljudi. Ako pitamo na koji način, jedan naš vrsni znalac i mislila odgovara: Jasenovac je najveće srpsko grozilište, ništavilište, istebivalište, gubilište, gde su ljudi satirani krvožderjem, koje sigurno ni knez demona ne pamti. To je novo raspeće Hristovo. To je greh grehova. Nešto još gore je ovde, što se reko spominje. To je činjenica da je ovaj zločin do danas ostao neokajan i nepokajan što dokazuju događaji koji se i danas dešavaju na istom mestu i od istih počinilaca“. Srbi u Hrvatskoj, zaključuje patrijarh Pavle, danas se nalaze pred novim „bogoubistvom i bratoubistvom“.
Talijansko-srpska suradnja u Vatikanu
Unatoč navedenome, u ime nekakvog ekumenizma (koji je, ako se striktno držimo pravovjerne katoličke teologije, zapravo hereza jer se s druge strane radi o raskolnicima) pristalo se na to da se s pripadnicima SPC-a osnivaju nekakve komisije o bl. Alojziju Stepincu. Štovatelji Nikolaja Velimirovića, Hitlerova glorifikatora, valjda su ti koji bi trebali stepinacodlučivati je li Stepinac (koji je jasno osuđivao sve zločinačke ideologije!) svet? Riječ je o najordinarnijem politikanstvu i bizantinskoj podvali na koju je naivno pristala hrvatska strana, koja očito ne zna što je to SPC, ali i što je to talijansko-srpska suradnja protiv Hrvatske koja svoje pipke ima i u Vatikanu.
U knjizi „Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj u prošlosti i sadašnjosti” poseban osvrt zaslužio je hrvatski blaženik Alojzije Stepinac. Biskup ističe kako je odluka Svetoga Oca da se na intervenciju SPC-a (a lobirao je i bivši srbijanski predsjednik, četnik Tomislav Nikolić!) privremeno zaustavi već dovršeni postupak za proglašenje svetim kardinala Stepinca bez presedana u crkvenoj praksi pa nije čudo da je u hrvatskoj katoličkoj javnosti izazvala zbunjenost i nevjericu, a neugodno je iznenadila i Kongregaciju za proglašenje svetaca i Postulaturu kardinala Stepinca. Tijekom rada povjerenstva (šest sastanaka od 12. srpnja 2016. do 13. srpnja 2017.) – naglašava Bogović – nije predočen niti jedan dokument koji bi opravdao zaustavljanje postupka kanonizacije, a kamoli dokazi koji bi opravdali onakvu sliku o Stepincu kakvu je stvorila velikosrpska i komunistička propaganda.
Razloge srpskoga neprijateljskog odnosa prema Stepincu Bogović pronalazi u sljedećem: „Nije teško prepoznati razloge takva odnosa prema Stepincu. Svakako je glavni razlog njegova izjava da hrvatski narod ima pravo na svoju državu, iako je jasno da to ne znači da Stepinac stoji iza svega onoga što je radila hrvatska država koja je postojala u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Da je osudio hrvatsku državu, ne bi ni komunisti, ni Jugoslaveni, ni SPC bili za optuživanje i progon Stepinca“.
Na Bogovićevu knjigu vrijedi podsjetiti jer u njoj upozorava i na navedeni fenomen talijansko-srpske suradnje koju možemo vidjeti u samom Vatikanu. Bogović u knjizi posebno analizira radove srpskog povjesničara Marka Jačova o stepinacpravoslavlju i Srbima na južnoslavenskom prostoru, a posebno u hrvatskim krajevima, na temelju Tajnoga vatikanskog arhiva. Jačov se pritom koristi standardnom metodologijom krivotvorenja „velikosrpske škole“, pa tako na mjesto raznih drugih imena i pridjeva ubacuje ime „Srbin“ i pridjev „srpski“ pa su tako svi Vlasi, Morlaci, shizmatici, Grci ili jednostavno pravoslavci pretvoreni u Srbe.
Biskup na jednome mjestu izražava čuđenje o tomu tko podupire njegove radove: „S pravom se, međutim, čudimo što je i ovu knjigu koja ima čisto svjetovno i političko značenje, materijalno potpomogao jedan vatikanski ured. (…) Čovjek se doista pita je li u interesu toga Vijeća Svete Stolice da se dokaže kako Dalmacija nije hrvatska nego srpska i talijanska?“. Riječ je o Katoličkom odboru za kulturnu suradnju pri Papinskom vijeću za promicanje jedinstva kršćana koji je financirao knjige Marka Jačova koje pak promiču ordinarnu velikosrpsku propagandu, pa tako i teze da je Dalmacija povijesno pravoslavna. Naravno, kao i ostale velikosrpske teze, i ova je suluda i protivna činjenicama, jer je u Dalmaciji od 1685. do raspada Mletačke Republike 1787. tek jedna šestina ili najviše jedna petina od ukupnog broja stanovnika bila pravoslavne vjeroispovijesti, što obuhvaća i pravoslavce grčke narodnosti.
O SPC-u Ivo Pilar će davno zapisati: „Pravoslavna Crkva proširuje svoju vjeru na taj način da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. A budući da je u svakoj vjeri usađen nagon, da se proširi, jer ne širiti se znači isto, što i uzmicati, to je vjerski moment taj, koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo, da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“. Za Pilara SPC je „provedbeno sredstvo; ona je više jedna socijalno-politička borbena i osvajačka organizacija nego vjerska zajednica, a o njezinoj se moći dugo nije stvorilo zadovoljavajuću predodžbu“.
Na žalost, o moći SPC-a do danas nije stvorena zadovoljavajuća predodžba. Nisu se izvukle povijesne pouke. Zbog toga plaćamo skupu cijenu. I još ćemo plaćati.
Davor Dijanović
