Kako se Zagrebu opet dogodio Tomašević?! Odgovor je jednostavan
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 04 Lipanj 2025 18:05
Možemo se tješiti da Možemo ima ‘samo’ Zagreb i Pazin, da drugdje ne egzistiraju bez senior partner SDP-a, kao što se SDP u Zagrebu sveo na potrčka Možemo. Karta Hrvatske nije zelena, ako ovako teritorijalno gledamo. Ali samo ako tako gledamo. Kako se metropoli može dogoditi da ju po drugi puta namagarče? Odgovor je vrlo jednostavan.
Zagreb je glavni grad, kulturna, politička, financijska i duhovna metropola Hrvatske. Zagreb nije samo tamo neki hrvatski grad. Glavni grad je simbol i pokazno mjesto cijele države.
U Zagrebu živi četvrtina stanovnika Hrvatske.
Tom četvrtinom stanovnika, tim gradom i tom metropolom koja je to sve manje, po drugi će puta upravljati stranka Možemo.
Kako se dogodila ova degradacija glavnog grada, koja nije počela od smrti Milana Bandića, ali se od tada ubrzala, pitanje je koje mnogi postavljaju.
Jutros sam slično pitanje dobila od čovjeka kojeg cijenim. Kako je to moguće?!
Oni koji ne žive u Zagrebu, a takvih je sve manje jer je grad postao crna rupa koja polako demografski i financijski usisava ostatak države, a pritom postaje sve gore mjesto za život, podsmjehuju nam se.
Kako to biramo i koga biramo.
Kako je došlo do toga da je glavni grad, sada već u dva mandata, utočište zeleno-crvene woke kamarile, odudarajući od ostatka Hrvatske?
Prvi put, još nekako se može opravdati. Protestni glasovi za nešto novo, mlado i drugačije nakon crony upravljanja Zagrebom.
Zezni me jednom…
Ali, kako oni s engleskog govornog područja kažu: Fool me once shame on you. Fool me twice shame on me.
Metropola se dala po drugi puta namagarčiti i to na svoju sramotu.
Stoga nam se s razlogom smiju.
Dali smo četvrtinu Hrvatske opet u ruke ljudima koji su, sada je već vrlo egzaktno, nesposobni, ljudima koji ne podnose poduzetnike, kapital, obitelj, Crkvu, tradiciju i kulturu.
Paradoksalno, za kulturu, tj. antikulturu, daju milijune. Ako ovo čitate, čitali ste i na desetke tekstova o tome koje objavljujemo zadnjih godina.
Dali smo opet vlast onima koji ne zapošljavaju rođake, već svoje ideološke blizance i stranačke aktiviste.
Ljudima kojima su realni sektor i poduzetništvo odiozni, ljudima koji ne potenciraju rast, nego zaustavljanje rasta. Koji propagiraju degradaciju napretka i infrastrukturnog i duhovnog i moralnog.
Oni upravljaju glavnim gradom Hrvatske.
Oni nisu tu, niti hine da jesu, zbog svih građana. Ne poštuju druge i drugačije. Vrlo uspješno provode svoju kulturno-društvenu zeleno-crvenu revoluciju, prodaju bureke, gotovo pa doslovno.
Kako su opet dobili vlast u Zagrebu? Vrlo jednostavno
Kako su onda opet dobili vlast?
Jedini suvisli odgovor, a da ne budem gruba i kažem da su ljudi jednostavno glupi, politički i medijski nepismeni i bez da se vratim par desetljeća unazad kada je Zagreb pod boljševičkom čizmom pocrvenio, jest da se prebacimo na medijski sektor.
Kada je Bandić dobivao mandat za mandatom, unatoč aferama, fiktivnim ili stvarnim, to je bilo ravno čudu. Medijska mašinerija tražila mu je dlaku u jajetu, raspaljivali su naslovnice, analize, komentare.
Svaki natječaj, svako zapošljavanje i svaki metar asfalta bio je pod povećalom.
Sada kada je Tomašević osvojio drugi mandat, to nije ravno čudu. Posve je očekivano.
Osim snažne i propulzivne PR mašinerije stranke Možemo, postojao je prešutan dogovor o nenapadanju.
Nekoć oštra pera, potpuno su otupjela. Moje bivše kolege koje su Bandića, uglavnom s pravom, razvlačile uzduž i poprijeko zbog najmanje sitnice, najednom šute.
Nema propitivanja, nema provokativnih pitanja na presicama. Ništa. Muk.
Tu i tamo kad bi trava narasla preko metra ili u periodima prometnih kaosa ili nečega što se baš nikako n može sakriti, poput odrona Jakuševca, sramežljivo bi propitivali odgovornost vladajućih.
No, vrlo obzirno i kratkog vijeka.
Sva njihova zapošljavanja po stranačkom i ideološkom ključu, rastakanje vijeća gradskih četvrti i mjesnih odbora, vrtića u prenamijenjenim šupama, škola koje su otvorili, a koje su naslijedili od Bandića, svi milijuni eura za udruge u kojima sjede ili članovi ili simpatizeri Možemo… Ništa od toga nije postao skandal epskih razmjera.
Nije problem kada se gradonačelnik ne pojavljuje na sučeljavanjima, niti kad supruga HRT-ove zvijezde koja je Tomaševića ugostila u emisiji xy puta piše pangerike u ženskom časopisu o osobi na vlasti u glavnom gradu i njegovom konzervativnom ocu.
Ocu kojeg sin koristi kao magnet za privlačenje birača koji nisu baš ekstremno lijevi.
Zašto tzv. sedma sila gladi po glavi Tomaševića?
Odgovor na to, opet napominjem, treba tražiti u doktorskoj disertaciji kolege Tomislava Klauškog koji pripada istom svjetonazorskom okviru poput većine novinara.
Proveo je istraživanje na uzorku od 21 političkog novinara iz pet najvećih novinskih redakcija, tijekom 2020. i 2021. godine. Ispitanici u najvećem postotku glasaju za SDP (38 posto) i Možemo! (33 posto). Četiri posto novinara glasa za HDZ.
Na skali od 1 do 10 politički novinari pozicionirali su se izrazito lijevo. Čak 86 posto političkih novinara tvrdi da njihova ideologija utječe ili djelomično utječe na novinarski rad.
Jesu li sad stvari barem malo jasnije?
Zato se ne treba čuditi činjenici da je Tomašević pobijedio. Bilo bi neobično da nije.
Treba se iznova čuditi stanju u hrvatskom medijskom prostoru.
Narod.hr će u svakom slučaju nastaviti drugim smjerom od većine i sve Tomaševićeve marifetluke, kako je pokojni Bandić govorio, secirati, analizirati i objavljivati kao i protekle četiri godine.
