Hrvatska vapi za nacionalno svjesnim i moralno vjerodostojnim ljudima
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 04 Srpanj 2025 12:02
Razgovor s novinarom i publicistom Josipom Jovićem
Razgovarali smo s Josipom Jovićem, novinarom i publicistom, o rezultatima nedavno održanih lokalnih izbora, stanju na hrvatskoj političkoj sceni, ulozi predsjednika Republike te dubinskim uzrocima sve izraženijeg nepovjerenja građana u političke procese.
U razgovoru smo se dotaknuli i šireg ideološkog okvira, položaja medija, odnosa prema prošlosti, ali i pitanja ima li Hrvatska snage za novi politički iskorak i autentične lidere.
Gospodine Joviću, kako ocjenjujete rezultate nedavno održanih lokalnih izbora? Jesu li donijeli ikakve dublje promjene na hrvatskoj političkoj sceni ili je prevladala inercija i kontinuitet postojećih struktura?
Ako tražimo neka iznenađenja lokalnih izbora, onda je to ipak uvjerljiva pobjeda HDZ nakon gubitka predsjedničkih izbora, pobjeda koju ni on sam nije očekivao. U Zagrebu se, istina, očekivala pobjeda Možemo, ali s obzirom na prošireno uvjerenje u samom Zagrebu kako je riječ o ideološkoj sekti koja nije u stanju rješavati životne probleme građana teško je bilo zamisliti kako će ova stranka i gradonačelnik Tomašević tako lako potvrditi svoj mandat. Veliko je iznenađenje odlazak SDP s vlasti u Rijeci, a stanovito je iznenađenje i poraz Ivice Puljka u Splitu. U Istri IDS nastavlja padati, itd. Ipak, sve u svemu prije je riječ o već viđenom, o kontinuitetu, a ne o promjenama. Neke krupnije političke promjene, po logici stvari, i nije moguće očekivati lokalnim izborima. Ideologija nije bila nevažna. U Zagrebu je pobijedio Tomašević, jer oni koji su njemu skloni i to zbog njegova antifašizma pomiješanog s progresivističkom ideologijom bili su motiviraniji, dok je opet u Splitu bio jako motiviran dio građanstva kojemu se nije svidio Puljkov deklarirani ateizam, uklanjanje onog štandarca na Pjaci jer na njemu nije bio uklesan nadnevak oslobođenja grada, ili pak namjera postavljanja ploče na Banovini kojom se htjelo praktički optužiti prosvjednike za ubojstvo jednog vojnika u vrijeme demonstracija protiv JNA.
Je li učvršćivanje pojedinih lokalnih moćnika pokazatelj političkog cinizma birača ili nedostatka uvjerljivih alternativa? Koliko je lokalna politika u Hrvatskoj zarobljena klijentelizmom i partikularnim interesima?
Niti polovica birača nije izišla na izbore. No, ne bih govorio o cinizmu, prije o odustajanju. Nisu ljudi nezainteresirani za politiku, samo su razočarani. Demokracija je zaista samo festival, istinsko odlučivanje putem, primjerice, referenduma je onemogućeno. U ovih trideset godina stvorena je jedna nova skorojevićevska politička klasa koja je posve udaljena od naroda iz kojega dolazi. Oni su bogati, slavni, šalju djecu na školovanje na strana sveučilišta, govore svojim meta-jezikom kojega narod ne razumije. Sjednice Sabora, isprazne rasprave, međusobna podmetanja i zloba i te prazne izboriklupe djeluju demotivirajuće. Naravno, nema ni alternative postojećem, ni desno ni lijevo, desno u smislu tzv. suverenizma, lijevo u smislu socijaldemokracije. Desne stranke praktički ne postoje nakon što je razoren Domovinski pokret koji je nešto i obećavao pa se utopio u vlasti i podijelio unutar sebe. SDP se nije makao dalje od titoizma, njegov mlađi brat je još gori u tom smislu. Naravno, nazočni su klijentelizam i osobni interesi. Puno je ljudi egzistencijalno vezano uz strukture vlasti. Nemojmo ni narod idealizirati, ljudi i u crkvu odlazi iz egoističnih očekivanja kako će Bog baš njima udijeliti neku milost.
Kako tumačite činjenicu da u mnogim sredinama prevladavaju tzv. nezavisne liste? Jesu li one izraz lokalnog neposluha prema velikim strankama ili tek novi oblik personalizirane politike bez ideološke podloge?
Uspjeh nezavisnih kandidata i lista bio je više izuzetak nego pravilo. Oni vezani uz etablirane i organizirane stranke i uz postojeću vlast uvijek su u prednosti. Oni koji su uspjeli unatoč tome mogu to svakako zahvaliti svojoj osobnosti, s ideološkom podlogom ili bez nje.
Neki ističu da je hrvatska politička scena zapravo bez stvarne ideološke diferencijacije, a razlike se svede na stil, retoriku i interesne sfere. Dijelite li taj dojam?
Svi se nekako guraju u centar. Političari su postali pragmatični tehnolozi vlasti. Važno je pobijediti, dodvoriti se onima iznad sebe, zavesti birače populističkim frazama iza kojih oni ne stoje. Nema bitnih razlika u odnosu na migracije, rodnu ideologiju, tumačenje prošlosti, kolonizaciju zemlje, borbu protiv korupcije, položaj pojedinih manjina, stanje u kulturi i u medijima, itd.
Kako komentirate ulogu predsjednika Zorana Milanovića u političkom životu?
Kad bi se na Pantovčaku stavio ključ u bravu i otpustilo sve te zaposlenike zajedno s predsjednikom ništa se bitno ne bi promijenilo u državi. Ta je funkcija u sadašnjoj izvedbi postala besmislenom i suvišnom. Iz toga možemo izvući samo jedan zaključak: ili bi tu ulogu i funkcije predsjednika Republike trebalo precizirati ili bi ga trebalo birati posrednim načinom i svesti na čisto protokolarnu ulogu. Milanovićev odnos s Vladom I premijerom pretvoren u beskrajna nadmudrivanja i svađe, postao je iritantan i štetan za državne interese i za funkcioniranje same države. Sve to što govori ne odnosi se samo na osobu Zorana Milanovića, a što se njega tiče on može biti simpatičan zbog svoje iskrenosti, ploporbenjačkog držanja i nekonvencionalnosti, zbog čega je i dobio izbore, ali u njegovim nastupima nema suvisle rečenice, a da o suvislom sustavu ili programu i ne govorimo.
Vidite li na horizontu novi naraštaj političara koji bi mogli ponuditi nešto autentično, nacionalno svjesno i moralno vjerodostojno – ili smo osuđeni na reciklažu istih lica i struktura?
I kad se pojave nova lica ona prokleto sliče na stara. Taj me stranački podmladak neodoljivo podsjeća na nekadašnje skojevce. Isti taj mentalni sklop, isti stil, neskriveni karijerizam. Da, hrvatska vapi za tim što spominjete, za nacionalno svjesnim i moralno vjerodostojnim ljudima. Recimo, neki novi politički program mogao bi se izvući iz Thompsonovih pjesama, o tome rječito govori onih pola milijuna na Hipodromu, ali Thompson nije političar, niti on to želi niti ima taj kapacitet. Postoji, dakle, scenarij, nedostaju glumci, nedostaje lider koji bi znao dobro govoriti, koji je sam uvjeren u ono što govori, koji je blizak narodu, koji je dovoljno obrazovan, autentičan, nov. Trenutno ne vidim takvog. Ako i postoje takvi oni bježe od politike kao vrag od tamjana. Sposobne bi trebalo otkriti, oni su kritični prema drugima i prema sebi, samozatajni su. Umjesto njih zadominiraju laskavci, nametljivci bez ikakve težine i sposobnosti.
U hrvatskom društvu i dalje su snažno prisutne vrijednosne i svjetonazorske podjele – osobito oko pitanja prošlosti, komunističkog nasljeđa, Bleiburga i Domovinskog rata. Ima li uopće izgleda za istinsku nacionalnu pomirbu?
Hrvatska se osamostalila i dobila rat na temelju Tuđmanova pomirenja koje je iznuđeno i agresijom. Govoriti kako je on trebao u ono vrijeme izvršiti lustraciju je bespredmetno. Nakon Tuđmana izvršena je lustracija u drugom pravcu. srpZapočela je antifašistička kampanja silnija nego prije devedesete godine. Bleiburga su se komunisti prije sramili, danas se njime ponose. Funkcija je te kampanje vraćanje na partizanski pokret, na Jugoslaviju, opravdavanje zločina, izazivanje novih nacionalnih podjela, jednom riječju funkcija je tog lažnog antifašizma negacija, u krajnjoj liniji, same države. Osobno respektiram partizanske ustanke u Dalmaciji i Istri protiv talijanske okupacije, ali ovi novi antifašisti nikada ne spominju Domovinski rat niti osuđuju masovne egzekucije i kršenje ljudskih prava i uništavanje ljudskih života nakon 1945, čime oni savršeno legitimiraju i otkrivaju svoju političku poziciju. Ilustrativno je i ovogodišnje obilježavanje nekih datuma vezanih uz Drugi svjetski rat. U Brezovici su se okupili svi, mediji su izvijestili iscrpno o tom skupu, na Jazovku nije došao nitko iz politike, došla je samo podugačka kolona ljudi koji su se prisjetili tog jezovitog događaja na koncu rata. A dnevne novine i nacionalne televizije su opet složno sve prešutjele. Pa još kažu kako treba imati jednak odnos prema oba totalitarna sustava. Put do istinskog pomirenja, ako nam je do toga zaista stalo, i u nama samima i u međusobnom odnosu s drugim ljudima, vodi putem poštenog odnosa spram prošlosti i poštivanja činjenica. To je više moralno negoli ideološko pitanje.
U kojem smjeru ide hrvatski medijski prostor? Mislite li da postoji stvaran pluralizam mišljenja ili i dalje dominira ideološki oblikovan narativ, osobito u tzv. mainstream medijima?
Zahvaljujući novim tehničkim mogućnostima možemo govoriti o pluralizmu u cijelosti. Ali, na žalost, u tim središnjim medijima, glavnim dnevnim listovima, nacionalnim televizijama, uključujući i državnu, dominiraju kroatofobični, medijiglobalistički, projugoslavenski, srbofilski narativi. Takva je dominantno i kulturna politika. Najžalosnije je da takav smjer podupire sama država na čijem je čelu nominalno konzervativna, tuđmanovska stranka.
Koja je uloga javnih intelektualaca, pa i kolumnista i publicista u današnjoj Hrvatskoj? Imaju li još moć oblikovati javno mnijenje ili su marginalizirani u svijetu instant-politike i algoritamski uvjetovane pažnje?
Među intelektualcima smo uvijek imali onu matoševsku i onu andrićevsku struju mišljenja. Oni prvi su danas gurnuti na marginu, možemo ih pronaći u alternativnim medijima, obično za svoje publikacije ne dobivaju državnu potporu, za razliku od onih drugih. A moć ovih drugih nije baš pretjerana. Čitatelji im sve manje vjeruju zbog njihove pristranosti i nerijetko plaćeničke pozicije. Analiza vlasničke strukture glavnih medija, koja je inače nejasna i skrivena, dala bi nam odgovore na pitanje odakle vjetar puše. Bojim se kako su vlasnici medija ujedno i vlasnici države same.
Kako ocjenjujete trenutnu geopolitičku situaciju u svijetu?
Najtočnije bi bilo kazati kako u svijetu vlada kaos na rubu opće kataklizme. Moralni idioti bez imalo grižnje savjesti svakodnevno ubijaju djecu i ruše gradove. U njihovim su rukama nikada razornija sredstva razaranja. Iza njih vjerojatno geopolitikastoje velike korporacije i moćni lobiji. Međunarodne organizacije i međunarodno pravo su mrtvi. Postoje samo sila i interesi, postoji i neka prešutna podjela interesnih sfera. Vama Iran, nama Ukrajina. Mali narodi moraju biti poslušni, ili će biti uništeni.
Nedavno Vam je objavljena nova knjiga. O kojim temama pišete?
Moja knjiga Gdje smo sada inspirirana je Orwellovom distopijom o 1984. s pitanjem gdje smo mi danas u Hrvatskoj i u svijetu četrdeset godina poslije. Pisana je kao dnevnik bez namjere da ga objavim, ali eto dogodio se jedan razgovor sa Snježanom Šetkom, predsjednicom MH u Splitu koja je rekla kako bi to bilo zgodno objaviti. Moj omiljeni pisac napisao je Zapise iz mrtvog doma, a ja zapise iz dokolice. Dnevničke bilješke pate od nedostatka objektivnosti, jer su pisane ad hoc, bez odmaka i bez dovoljno informacija, ali zato su iskrenije. U knjizi se miješaju neki intimni doživljaji s pogledima na opće stanje.
Razgovarao: Davor Dijanović/hkv.hr
