Thompson istinom kupio pola milijuna Hrvata
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 08 Srpanj 2025 12:01
Ljevičari (SDP, Možemo...) koji zazivaju njegovu zabranu ili sudski progon fanova pokazuju u stvari visoki stupanj socijalne neinteligencije, jer nazvati mračnim jednog pjevača i pola milijuna ljudi, znači odreći se njihovih glasova zauvijek. A licemjerno pritom slaviti pod krinkom antifašizma partizanske zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima.
Neki dan u svojoj kolumni za jedan dnevni list sveučilišni profesor Ivan Šola pokušao je odgovoriti u čemu je tajna uspjeha Marka Perkovića Thompsona.
Među ostalim, Šola pojednostavljuje stvari i priznaje kako je slab na njegove pjesme poput Bojne Čavoglave, a naglašava kako svi oni koji Marku Perkoviću Thompsonu pridaju pridjev kontroverzni u stvari priznaju njegov značaj i njegovu kvalitetu. Kroz povijest stvari su mijenjali nabolje isključivo, za svoje vrijeme, kontroverzni ljudi.
Ostali koji nemaju svoje mišljenje, koji povlađuju drugima u pravilu su beznačajni i ne izazivaju emocije. Thompsonov uspjeh upravo leži u tome. Njegove pjesme, njegovi stihovi su čista emocija.
Razgovarao sam s desetak različitih ljudi koji ga slušaju i koji su hodočastili na njegov koncert na Hipodromu i s desetak drugih koji ga ne mogu smisliti i koji se zgražaju nad "crnilom koje je za vikend pokorilo Zagreb".
Hrvatski Woodstock
Njegov koncert na Hipodromu s oko pola milijuna ljudi hrvatski je Woodstock i rekordan u svjetskim razmjerima. Gotovo svaki sedmi stanovnik Hrvatske bio je na tom koncertu.
Usporedbe radi, to bi značilo da u Njemačkoj, što nije moguće, organizirate koncert za 12 milijuna ljudi ili u SAD-u za 48 milijuna ljudi.
I kao što je za moju generaciju - rođenih '70-ih i '60-ih epski bio koncert Prljavog kazališta na središnjem zagrebačkom trgu u listopadu 1989. godine tako će za generacije rođene nakon 1995. Thompson na Hipodromu ostati The koncert, događaj kojeg će prepričavati godinama. Nadam se da epilog neće biti isti, jer Prljavci na Trgu su označili dolazak rata. No to je neka druga tema, iako protivnici Thompsona i u otopljavanju odnosa vlasti i njega vide među ostalim i to - potrebu militarizacije hrvatskog društva.
U pjesmama vide sebe, vide roditelje
U čemu je, dakle, sve tajna Markova uspjeha? Više od trećine publike na Hipodromu bilo je, prema nekim procjenama, mlađe od 28 godina. To znači da su rođeni nakon Domovinskog rata i da o ratnim zbivanjima znaju ono što su čuli, pročitali ili su im rekli roditelji.
Nikola iz Omiša u Thompsonovim pjesmama vidi oca koji je poginuo u Domovinskom ratu, Sanja iz Osijeka kaže kako sada shvaća suze svoje majke i očeve neprospavane noći u dimu cigareta i alkohola. U najnovijim pjesmama tim mladim ljudima Thompson je pružio objašnjenje zašto su neki ostali u devedeset i nekoj.
Ivan iz Šibenika sjeća se ratnih drugova i dana ponosa i slave, Thompsonove pjesme ga vraćaju u to doba, dok Magdalena otkriva kroz njegove stihove više o hrvatskoj povijesti nego što je naučila u školi ili na fakultetu. Mladim generacijama Thompson je približio povijesne junake kao najbolji profesor povijesti. Miro iz Sinja uz Čavoglave ponovno osjeća onaj naboj iz '90-ih, i sjeća se koliko im je ta pjesma, kao i druge ustaške budnice, značila na bojištu, a nad kojima se sada ljevičari zgražaju iako su neke od vedeta Možemo tada i same pjevale neke pjesme koje nose epitet nacističkih, iako to nisu, poput Lili Marlen ili u hrvatskom prijevodu Čekam te.
Progovorio o marginaliziranima u bivšoj državi
Hrvojka iz Splita otkriva kako ju je osvojio vjerskim stihovima i otvorenim slavljenjem Boga, što kod drugih pjevača baš nije često, Ivana iz Zagreba kaže kako isticanje vjere i obitelji znači sve ono kako je i sama odgojena, dok Davor kaže da je ključ Thompsonova uspjeha u njegovim stihovima, u kojima se mnogi pronalaze, a neki zvuče gotovo pa proročanski ili nude drugačiji pogled na životne probleme.
Srednjoškolcima se sviđa što ustaškim pokličima izazivaju reakcije, zabranjeno voće uvijek je najslađe, dok Davor podsjeća kako su se '90-ih Srbi bojali ustaša, pa su im se priviđali Hosovci i tamo gdje ih nije bilo. A ustaške budnice hrvatskim vojnicima, slabije naoružanima, dizale su moral, dok srpskim vojnicima ulijevale strah ili 'smo se mi samo tako na bojištu tješili'.
Nismo, kaže, protiv četnika i JNA mogli ratovati s partizanskim pjesmama, iako se '90-ih nije pitalo čiji je otac ili djed bio partizan ili ustaša. Gabrijela iz Zagreba upravo to spominje kao posebnu prednost Thompsonovih pjesama, on kroz njih otkriva kako 'mi čije su obitelji patile, bile obilježene u komunizmu, a brojne mogućnosti za posao i obrazovanje stoga nam bile uskraćene' nismo jedini i sami. Jezikom nogometnih navijača on je jedan od nas.
Thompson je naš, on isto tako nosi tu našu transgeneracijsku traumu Bleiburga, Križnog puta, UDB-e na kućnom pragu ili u blažem obliku dobivenih pisama rodbine iz inozemstva s prekriženim crnim flomasterom, milicijskih saslušanja ili uskraćenih priznanja/napredovanja u školi ili na poslu, jer nismo bili njihovi - nismo bili dovoljno crveni.
Omalovažavanje njegove publike
Thompson tu podjelu na crvene i crne, na Hrvate i Srbe, vjernike i komuniste pretvara u himne i stihovima odgovara na kritike. Neke od njegovih pjesama, da ih potpisuje netko drugi, imale bi božanski status (Život na primjer). Nekim njegovim kritičarima smeta i činjenica što je i sam sudjelovao u Domovinskom ratu. Drugima, smeta korištenje vjerske ikonografije ili ustaškog pozdrava u jednoj pjesmi (nastaloj u ratnim uvjetima), a treći mu pripisuju koketiranje s vlastima (HDZ-om) i revitalizacijom ustaštva. Omalovažaju se njegove glasovne sposobnosti ("ne pjeva nego reve"), pripisuje mu se plagiranje tuđih pjesama i kopiranje drugih, od Bijelog dugmeta pa do Riblje čorbe itd.
Politički autogol
Njegovu publiku omalovažava se pak riječima ruralna, manje obrazovana itd. Sve to naravno nema temelja u stvarnosti, jer među pola milijuna obožavatelja na Hipodromu, a isto toliko ih ga sluša, a nije prisustvovalo ovom koncertu bilo je i obrazovanih i neobrazovanih, i građana i seljaka i mladih i starih. Ujedinjuju ih njegovi životni stihovi o ljubavi, ljubavi prema domu, obitelji, vjeri i domovini. Ključ njegova uspjeha jest u tome što mu ljudi vjeruju, što je iskren i vjerodostojan, a teško je naći nekoga tko neće pustiti suzu barem na jednu od njegovih pjesama jer će i svoju sudbinu pronaći u njoj.
Ljevičari (SDP, Možemo...) koji zazivaju njegovu zabranu ili sudski progon fanova pokazuju u stvari visoki stupanj socijalne neinteligencije, jer nazvati mračnim jednog pjevača i pola milijuna ljudi, znači odreći se njihovih glasova zauvijek. A licemjerno pritom slaviti pod krinkom antifašizma partizanske zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima. I ostati zarobljen u prošlosti, potvrđujući da hrvatske ljevice u stvari gotovo da i nema, da se kao nekad lijevo i desno na političkoj sceni određuje odnosom prema hrvatskoj državi, odnosno da ljevica još uvijek ne može odustati od propale jugoslavenske ideje.
