Antifašistički desperadosi snažno su udarili glavom o armirani zid hrvatskog otpora
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 09 Prosinac 2025 18:02
Ono što je proteklih dana domaći mainstream samoobrambeno nazivao oznakom demokratskoga društva, misli se na prosvjed i popratne događaje vezane uz antifašistički marš ‘Ujedinjeni protiv fašizma‘, mnogi objektivni promatrači nazvali bi deklaratornom nesposobnošću države da zaštiti svoje građane.
Sve što su ‘ujedinjeni’ šetači najavljivali, govorili, pisali, sve je to, dakako, teška demagoška besmislica, nije postojao niti jedan stvaran razlog da javnost maltretiraju grupe alokronih besposličara, ujedno značajnih gutača javnog novca. Moderna zapadna društva nad svojim građanima ne provode proizvoljnu represiju, umjesto da preventivno budu stavljeni pod nadzor prosvjednici su dali novu dimenziju fenomenu neistovremenosti vremena, kao najnovijem obliku hrvatske povijesno – političke šizofrenije.
Čudnovati antifašizam
I ovog je puta originalna hrvatska demokracija nadjačala sve zdravorazumske logike te time ostavila prostor za neometanu realizaciju zamišljenog scenarija, nad kojim se, nakon što se doznalo o čemu su govorili, pisali, trkeljali, zgražaju gotovo svi, čak i visoki politički i policijski dužnosnici koji su, obzirom na know-how nekih organizatora, imali otvorenu mogućnost da spriječe događaje, ali se nisu usudili.
Fenomen antifašizma kod Hrvata provokativan je u mnogim aspektima. Zapravo je provokativan za mnoga društva, međutim Hrvatska, sa svojim dopuštenim pravosuđem, unikatni je poticatelj za ovaj vid mentalnog terorizma. Iracionalne poruke koje su poslane sa tih skupova u stanovitoj su mjeri šokirale domaću javnost. Komparativno promatrano, u Hrvatskoj je antifašistički terorizam dio svakidašnjice, nešto s čim se živi, običajna stvar, od čega, uz blagonaklonost politike, policije i sudova, koji budno paze da adekvatnom sankcijom ne izazovu gnjev šefova pozicioniranih u stranačkom establišmentu, zapravo nema institucionalne zaštite.
Politički zaštićen stil ponašanja nakon ovakvih događaja najčešće kulminira spoznajom kako je policija uredovala i kako je ‘određen pritvor’. Da, ali ‘huliganima‘, na svjetlo dana iznose se fabricirane činjenice kako je riječ o počiniteljima težih kaznenih djela, od ranije poznatih policiji, dok se antifašistički teroristi, ako kojim slučajem netko i bude priveden, oslobađaju po brzom postupku, te ih se i dalje pripušta da recidivistički u miru rade svoje akcije.
Političke parole
Podatak o sadržaju skandaloznih protuustavnih parola ispisanih na transparentima uglavnom nikada nije imao utjecaj na povlašteni javni status tih likova. Katalogizacija poznatih parola, poput ‘Jedan jezik, jedna borba‘, ‘Balkanska federacija bez država i nacija‘, ‘Od Une do Dunava neprijatelj je isti: drotovi, političari i kapitalisti‘, kako rekosmo nisu odveć odjeknule u uhu ministra Božinovića. Koji smatra opravdanim loviti okolo mladiće, protuprosvjednike naime, koji su, zamislite krimena, na prosvjednike bacali boju. Dok istodobno, kako rekosmo, otvorenim kršiteljima Ustava policija nije ni pokucala na vrata.
Fenomen antifašizma
Antifašizam odavno nije ono što sugerira njegovo ime. Po logici stvari antifašizmom, ako se uopće 2025. godine u bilo kojem kontekstu može rabiti taj pojam, bi se danas pojmovno mogao definirati skup vrijednosti koji podrazumijeva slobodu govora, mišljenja i odabira, zatim suprotstavljanje svim ekstremizmima, vjernost svim pozitivnim elementima tradicije, a ne veličanje kulta diktatora Broz Tita, ne žalovanju za propalom jugoslavenskom državnom zajednicom, i njenom barbarogenom poputbinom.
Ako hrvatska državna vlast smatra kako bi riješila problem naslijeđa i uspostavljenih vrijednosti na način političke ogluhe, ljuto se vara. Nikada se nitko nije uspio ‘prošvercati’ kroz povijest! Ako povijest nije odgovorno i na vrijeme ‘apsolvirana’, ako se novo vino nalijeva u stare mješine, dogodit će se povijest dva puta, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa. Ova Hegelova dosjetka o kotaču povijesti koji se vraća, koliko god danas bila otrcana, na suptilan nas način podsjeća na propuštene prilike, kao i na činjenicu da smo se kao narod predugo ponašali po matrici ‘što društvo više upada u laž, to ljudi više mrze one koji govore istinu’.
Nelustrirana Hrvatska
Netko je davno konstatirao kako se ne mora biti postolari da bi znao koje ti cipele odgovaraju, kao što se ne mora biti ni profesionalac da bi stekao znanja o pitanjima općeg interesa. Kad smo već kod tzv. antifašizma, može se zaključiti kako je, kao društveni konstrukt, preživio samo u državama koje još uvijek snažno baštine komunističko naslijeđe, među koje se ubraja i nelustrirana Hrvatska.
Mračni vilajet u kojem se, kako vidimo, pojam fašist rabi isključivo za društvenu i medijsku eliminaciju nekoga. Tako su oduvijek i svugdje činili komunisti, milijuni su na taj način eliminirani od strane antifašista, najviše od najvećeg svih vremena, vrsnog druga Staljina. U konačnici, nitko ne tvrdi kako bi pojam antifašizam trebalo zabraniti, međutim svakako treba upozoravati na njegovo staljinističko podrijetlo, te u skladu s time, kako je jednom napisao Ivica Šola, zaključiti kako ‘u Hrvatskoj postoje dvije vrste fašista, to su fašisti i antifašisti!‘
Ujedinjeni protiv antifašizma
Što se može zaključiti s odmakom nekoliko dana od povijesnog prosvjeda ‘Ujedinjeni protiv fašizma’. Potpisnik ovih redaka među rijetkima je izvan političke ljevice koji je snažno podupirao i agitirao za održavanje tog prosvjeda, čak je u jednoj polemici upozorio gorljivog ljevičara i simpatizera Možemo! kako hodaju po tankoj žičici, kako im prosvjed može otići u dva smjera. Na njihovu žalost otišao je u pravom smjeru, pravolinijski točno kako se predviđalo. Osim mnoštva građana, a sukladno novoproklamiranoj posthipodromskoj politici HDZ-a, nekoliko viđenijih persona te stranke osudili su prosvjed, nazvavši svoju stranku ‘zadnjom branom normalnoj Hrvatskoj’.
Ostavimo po strani činjenicu kako je u vrijednosnom smislu do prije nekoliko mjeseci za tu stranku pojam ‘normalne Hrvatske’ značio nešto sasvim drugo, ipak valja napomenuti kako su, dakako, osvježenja ljudi poput Krstulović Opare, koji je organizatore nazvao ‘škovacama’ i ‘gamadi jugoslavenskom’. Kao argument ističe simbole i parole koje su okupljena ‘gamad’ nosili na prosvjedu.
Antifašistički fašizam
U stanovitoj mjeri, međutim, Krstulović Opara ipak griješi. Naime, sve to zapravo nije ništa novog, potpuno isti katalog parola antifašistički neobrazovani glupani vrte već dva desetljeća, razlika je jedino u pismu, latinica ili ćirilica, što ovisi o mjestu održavanja. Ono što je suštinski važno, što je glavna poruka održanih prosvjeda, ono je što je uistinu i do granica boli šokiralo organizatore, zaključak je kako su prosvjedi zapravo – propali!
Unatoč silnoj medijskoj megahajci, garniranoj desetinama umjetnika, glumaca, glazbenika, novinara, unatoč svemu prosvjed je doživio teški debakl. Izostala je nazočnost desetina tisuća građana koji su po zamisli trebali ‘dignuti glas protiv fašizacije hrvatskoga društva’, javnost je shvatila kako je u pitanju tek šačica tzv. kulturnjaka i aktivističkih dekadentnih besposličara, koji su mislili da će na ulicu izvesti desetine tisuća koji su ‘spremni pružiti otpor’ nabujalom fašizmu, a nisu izveli praktički nikoga.
U Splitu se nisu uspjeli čak ni organizirati, u Zadru su pretrpjeli težak debakl, u crvenoj Rijeci također, s napomenom kako se od njih posebnim priopćenjem kurtalisala i aktualna gradonačelnica. U Puli također potop, dok se tek nešto dekadentnih lunatika, skupljenih s koca i konopca, okupilo u Zagrebu, kamo je značajan broj iz provincije dovezen autobusima. U sva četiri grada zanemarivih desetak tisuća besposlenih gluperda.
Samolustracija
Očigledno javnost nije odveć impresionirana asortimanom petokraka i ćirilice, kao dominantnim simboličkim inventarom na prosvjedima. U širem kontekstu, možda je antifašistički prosvjedni debakl u stanovitoj mjeri čak i jedan vid nikada provedene lustracije, slijedom logike bi se moglo zaključiti kako su ideološki baštinici komunizma, koje li ironije, sami sebe zapravo samolustrirali.
Zbog toga potpisnik ovih redaka i je bio veliki zagovaratelj održavanja prosvjeda, analitički nije bilo teško predvidjeti upravo ovakav ishod. Devedesetih godina prošlog stoljeća mnogi simboli jugoslavenskog komunističkog zla zbrisani su s lica zemlje, ali tek u materijalno – simboličnom smislu, eliminacijom spomenika i slično. Debakl ovih prosvjeda suštinska je lustracija, te napuštanje dominantne paradigme postjugoslavenskog društva, od čega se organizatori, redom apologeti propale državne zajednice, nikada neće oporaviti. A kao šlag na tortu sjela je izjava osječko – baranjske županice gđe Tramišak, koja je konstatirala kako su komunisti ‘bili gori fašisti od fašizma i nacizma‘, i kako ‘Antifašizam nije nikada postojao na ovim prostorima u onom smislu kako ga je ostatak Europe imao.’
Što je, u osnovi, sasvim točno, međutim nikada od uspostave samostalnosti, od strane bilo kojih vladajućih, takve nedvosmislene izjave nismo čuli. Novo je to poglavlje na domaćoj političkoj sceni, možda dočekamo i provedbu Rezoluciju Europskog parlamenta iz 2009., o dva totalitarizma, čime bi bilo koja buduća eskalacija antifašističkog nasilja bila osujećena u začetku, te u zapećak gurnute nebuloze i organizacije onih za koje, slikovito rečeno, ‘socijalizam nije bio zločin u zamisli’, on je tek samo malo skliznuo u do tada neviđene zločine ikada u povijesti.
Kraj početka
Zaključno, danas je dovoljno bilo koju društvenu anomaliju nazvati antifašizmom, i svi su grijesi time i okajani, i obrisani. Međutim, dojam je kako se normalna Hrvatska ipak budi. Ne samo ona simbolična HDZ-ova, nego stvarna. Antifašistički desperadosi shvatili su kako su ovoga puta snažno udarili glavom o armirani zid hrvatskog otpora, puno tvrđi i puno kohezivniji nego su u svojoj oholosti očekivali. Činjenica je kako permanentno medijsko zastrašivanje više ne proizvodi efekte, Hrvati su pronašli način kako artikulirati svoj otpor, bez izglednog napuštanja te paradigme. Parafraziravši Winstona Churchilla mogli bismo kazati kako propali antifašistički prosvjedi možda nisu kraj, možda nisu ni početak kraja, ali su sigurno kraj početka antifašističkog neuravnoteženog mahnitanja na ovim prostorima.
