Ad hominem umjesto argumenta: zašto Anti Tomiću smeta jačanje Hrvatske vojske?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 15 Prosinac 2025 18:02
Umjesto analize sigurnosnog konteksta, međunarodnih obveza i realnih prijetnji, autor, bivši pitomac agresorske JNA i javnosti dobro poznat po projugoslavenskim stavovima, fokus prebacuje na diskvalifikaciju osobe, a ne na sadržaj odluka koje se donose.
Najnovija kolumna Ante Tomića u Jutarnjem listu ne predstavlja ozbiljnu raspravu o obrambenoj politici Republike Hrvatske, nego prije svega osobni napad – klasični ad hominem – na ministra obrane Ivana Anušića. Umjesto analize sigurnosnog konteksta, međunarodnih obveza i realnih prijetnji, autor, bivši pitomac agresorske JNA i javnosti dobro poznat po projugoslavenskim stavovima, fokus prebacuje na diskvalifikaciju osobe, a ne na sadržaj odluka koje se donose.
Vučićeva „čestitka“ kao okvir za relativizaciju obrane
Tomić svoju kolumnu započinje osvrtom na reakciju srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, koji je – uz dozu ironije – „čestitao“ Hrvatskoj na nabavi tenkova Leopard 2A8. Autor tu Vučićevu izjavu koristi kao zgodan narativni okvir, pritom Leoparde opisuje kao simbol ulaska u „elitni klub“, gotovo kao luksuzni hir, a ne kao sredstvo obrane države u nestabilnom sigurnosnom okruženju.
Ministar kao meta: osobna diskvalifikacija umjesto rasprave
Kako piše Dražen Čurić za Teleskop.hr središnja figura Tomićeve kolumne postaje ministar obrane Ivan Anušić. Umjesto da se propituju strateški razlozi modernizacije Hrvatske vojske, autor problematizira ministrovu stručnu pozadinu i formalno obrazovanje, sugerirajući da „netko poput njega“ ne bi trebao odlučivati o poslovima vrijednima milijarde eura. Time se svjesno zanemaruje činjenica da ministar ne djeluje sam, niti na temelju „oka i dojma“, kako Tomić podrugljivo implicira, nego unutar sustava državnih institucija, savezništava i dugoročnih planova.
Paradoksalno, dok Anušića proglašava nekompetentnim, Tomić se sam postavlja u ulogu arbitra vojne vrijednosti, procjenjujući tenkove i haubice gotovo kao da se radi o robi na stočnom sajmu, a ne o složenim sustavima čiju isplativost i potrebu analiziraju vojni i sigurnosni stručnjaci.
Ideološka sljepoća prema realnim sigurnosnim okolnostima
Za Tomića u nabavi vojne opreme vrijedne oko 1,8 milijardi eura nema ničega pozitivnog. Ministar je u njegovoj interpretaciji neodgovoran, dok se autor sam predstavlja kao razboriti mirotvorac, implicitno sugerirajući da bi Hrvatska sigurnost trebala počivati na dobrim namjerama okoline. Takav pristup podsjeća na romantičnu iluziju da se u vrijeme rastućih napetosti i ratova obrana može zamijeniti simboličnim gestama – buketima cvijeća umjesto tenkova.
Kontekst koji Tomić uporno ignorira
Važno je podsjetiti da Ante Tomić nije neutralni promatrač. Kao bivši pitomac JNA i autor koji je tijekom cijele karijere pokazivao trajnu skepsu, pa i otvorenu netrpeljivost prema Hrvatskoj vojsci i braniteljima, on obrambena pitanja promatra kroz unaprijed zadani ideološki filter. Njegovi tekstovi rijetko polaze od današnje geopolitičke stvarnosti Europe, već od nostalgije za vremenima u kojima se sigurnost podrazumijevala, barem za neke.
Politički legitimitet i odgovornost države
Ivan Anušić nikada nije skrivao svoje obrazovanje niti ga je predstavljao drukčijim nego što jest. Njegov politički legitimitet ne proizlazi iz akademskih titula, nego iz izborne volje građana koji mu kontinuirano daju povjerenje. Ministri se ne „školuju“ za funkciju – oni se biraju. Usto, Anušić je kao maloljetnik sudjelovao u Domovinskom ratu, dok je Tomić svoje formativne godine proveo daleko od bojišta, na sigurnim gradskim adresama.
Selektivna kritika i izbjegavanje pravih meta
Poseban problem Tomićeve kolumne jest selektivnost. Ne usuđujući se otvoreno kritizirati premijera Andreja Plenkovića, autor svu odgovornost pokušava svaliti na ministra obrane, iako je jasno da se ovakve strateške odluke donose na razini Vlade i u koordinaciji s ključnim europskim saveznicima. Nedavni susreti premijera s francuskim predsjednikom i njemačkim kancelarom to jasno potvrđuju.
Obrana nije prestiž, nego nužnost
Leopardi jesu skupi, ali su provjereni, kvalitetni i dio standarda saveznika unutar NATO-a. Očekivati da država koja je dio euroatlantskog sigurnosnog sustava „pričeka da opasnost prođe“ nije politika mira, nego neodgovornosti. Ovdje nije riječ o prestižu, nego o ozbiljnoj državnoj odluci da sigurnost Hrvatske ne ovisi o tuđoj dobroj volji, nego o vlastitoj sposobnosti obrane.
