Ono što ljude zapravo razdvaja je stav o životu
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 22 Siječanj 2026 12:05
Lijevi i desni. Radikalni i umjereni. Liberali i konzervativci. Globalisti i suverenisti. Sve su ovo tek neke od “ladica” u koje smo svi, barem jednom, doživjeli “pospremanje” svoga imena, lica i djela. Usmjereni premalo puta na ono što nas spaja (a toga uvijek ima), koncentrirani smo na sve ono što nas razdvaja.
No, bez obzira na sve naše ideje, misli, iskustva i djelovanja, ono što nas u biti razdvaja je samo jedno – stav o životu.
Što je život?
Što reći o životu da već nije odavno izrečeno i napisano? Posegnuti bi se moglo u drevne filozofije, teološke knjige, umjetničku ostavštinu i dostignuća znanosti. I opet bismo bili na početku svega. Jer, od spoznaje o životu do smrti tek je trenutak u vremenu. Spoznaja najčešće dolazi prekasno. Za nekoga drugoga, ali i za nas. Dokaz tome je izrečena dijagnoza. Ili vijest o nečijem odlasku.
Ipak, svi naši stavovi, koji god i kakvi god oni bili, od buđenja do noći, ispunjeni su jednakim vjerovanjem u ono što očekujemo. Vjerovanjem koje može i ne mora biti dio religioznosti.
Jer, kada navečer liježemo u krevet, premećući u mislima izgovorene riječi i učinjena djela toga dana, smisao života u dubini naše duše, ogrnut plaštem tišine noći, kuca kao podsjetnik na vrata naše savjesti.
Začeće, pobačaj, surogatstvo
Život po mišljenju jednih započinje od trenutka začeća. Drugi, pak, čekaju da od tog trenutka prođe nekoliko tjedana ili mjeseci da bi to maleno čudo tretirali kao ljudski život. Neki se prema djetetu u utrobi odnose kao prema tumoru kojega se treba riješiti. U konačnici, upravo razlika u stavu o životu utječe i na odluke žena koje tjednima ili mjesecima pod srcem nose novo biće.
I dok je za jedne dijete tek “nakupina stanica”, za druge je ono oličenje veličanstvenosti života, odabrano za utrobu baš te majke, s genima baš te majke, tog oca i njihovih predaka. Odabrano da bi se nazvalo baš tim imenom i rodilo baš na tom mjestu. Sa svojim životnim putem kojega će ispisivati u vlastitoj slobodi izbora.
I odluka o pobačaju također je uvjetovana stavom o životu. Za jedne je taj život blagoslov koji će pod svaku cijenu sačuvati. Za druge je on neki sporedni dio tijela, maligni organ bez kojega se može. I tu smo podijeljeni. Nepomirljivo.
Pa dok se iz jedne perspektive novo biće rađa kao veličanstveni iskaz ljubavi i zajedništva, surogatstvo ga svodi pod trgovanje životima.
Eutanazija i(li) potpomognuto samoubojstvo
Kako o početku života, dijelimo se i po stavovima o njegovom kraju. Sve češće.
Polažemo pravo na manipulaciju životom kao predmetom u svojim rukama. To manipulativno pravo olako dajemo i drugima.
I dok zemlje poput Kanade u svojim zakonima i njihovim najavljenim izmjenama, koji graniče s nacističkim metodama istrebljenja svih onih koji ovise o tuđoj pomoći – djece, starih, nemoćnih i oboljelih prednjače u utrci prema zagrljaju smrti, sve više ljudi u Hrvatskoj percipira ‘potpomognuto samoubojstvo’ i eutanaziju kao potez milosti.
U toj retorici izvlače argument lišavanja patnje.
Ne sjećam se kad smo poučavani da je život tek jedan dugi godišnji odmor u kojemu bi popratna scenografija trebala biti samo šarenilo leptirića i cvijeća. I patnja je sastavni dio života. U nečijim sudbinama ona je kratkotrajna. U drugima se, bez obzira na vremenske okvire, (pod)nosi strpljivo i sa smislom.
A smisao života trebala bi biti zajednička potraga koja nadrasta interese pojedinca i zahvaća ne samo njegov uski, obiteljski krug, već društvo u cjelini. U kontekstu morala, teško je zvati se čovjekom dobrih namjera, a istovremeno biti na strani kulture smrti.
Patnja je, na kraju krajeva, najčešće samo stvar percepcije.
Instinkt za životom
Instinkt za životom upisan je u čovjeka otkako postoji svijet. Tek povremene stihijske vizije koje fragmentiraju temelje ljudskog postojanja uznemire društvo. Danas je ta uznemirenost duboka. Ipak, biram vjerovati u nadu.
Stavovi o životu presudni su za funkcioniranje i najmanje zajednice. Ona, u konačnici, može ili rasti, ili se ugasiti. Trećeg puta nema. Uostalom, želja za životom ono je zbog čega svijet i opstaje.
I potpuno očajan čovjek u dubini sebe odupire se neprirodnom načinu smrti. Jer, sve i da padne u nabujalu rijeku, nije li mu prvi instinktivni poriv upravo borba za život?
