Lordovi krvavih ruku, Epstein i odvratna tišina medija
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 10 Ožujak 2026 18:59
‘Dosta. Jedan lord je dovoljan, ostale ne dirajte.’ Jer da su počeli kopati dalje, da su objavili punu listu, da su pokazali koliko je lordova, koliko baruna, koliko plemića bilo u Epsteinovoj crnoj knjizi, pala bi vlada. Ma što vlada, pala bi monarhija. Pala bi cijela iluzija da je Britanija zemlja zakona i reda za one koji o Britaniji imaju još koliko toliko solidno mišljenje.
Laž u politici niti je anomalija a niti je moralni propust, ona je klasičan konstitutivni element samog političkog polja. A niti je politika epistemološka potraga u smislu traženje istine, uglavnom je riječ o ontološkoj igri upravljanja percepcijom. Istina nije cilj, cilj je održavati
iluziju da istina postoji negdje iza scene, da sustav ima ikakvu legitimnost. Skandal nije sam čin laži, jer svi znaju da se laže, nego trenutak kada laž postane prevelika, preočita i previše nepodnošljiva, kada pukne društveni ugovor o pristojnoj šutnji i kada se više ne može održati fikcija procedure, transparentnosti ili ‘samo malo grijeha’. Tada nastaje panika, ne zbog zločina, nego zbog kolapsa maske, fasade, radi se o klasičnom motivu iz političke filozofije, od Machiavellija preko Deborda do Žižeka, moć preživljava upravo zato što se laž institucionalizira kao normalnost. Upravo tako, laž se institucionalizira kao normalnost.
Lordovi prljavih ruku
Zbog čega ovaj uvod? Zbog one noći kada je tama progutala svjetla Londona, ali ne kišna noć iz Dickensovih romana, već ona prava, digitalna tama, noć u kojoj su se iz dubina Epsteinovih servera izvukli mailovi i izmigoljili poput zmija iz pakla. Tisuće poruka. Tisuće imena. A među njima – lordovi. Ne obični plemići, ne političari s prljavim rukama, već oni koji sjede u House of Lords, oni koji donose zakone, oni čiji glas odjekuje kroz hodnike moći Britanije već stoljećima. Ime im je bilo zaštićeno zlatom i titulama sve dok se nije pojavio Jeffrey. Jeffrey Epstein.
Zamislite ovu scenu: Jeffrey Epstein, čovjek koji je pretvorio maloljetne djevojke u trgovačku robu, zamislite ga kako sjedi u svojoj palači na otoku i tipka poruke Peteru Mandelsonu, pardon lordu Mandelsonu. Bivšem ministru, arhitektu New Laboura, čovjeku koji je hodao hodnicima Downing Streeta kao da je njegov vlastiti dnevni boravak. ‘Peter, dragi moj’, piše Epstein, ‘Treba mi tvoja pomoć.’ A Mandelson odgovara. Ne jednom. Ne dvaput. Desecima puta, stotinama. Plaća mu putovanja. Prima novac. Dijeli povjerljive informacije o ‘bailoutu’ banaka, o porezima, o Gordonu Brownu. I dok se Epstein smije u lice pravosuđu, lord mu šalje poruke potpore kao da je riječ o starom prijatelju, koji je samo malo zastranio, kvragu događa se.
Lord X i lord Y
Ali nije riječ o samo jednom lordu. Šaputanja su počela curiti već 2019., a onda su 2024. i 2025. dokumenti eksplodirali poput nuklearne bombe. Imena. Naslovi. ‘Lord X je bio na otoku.’ ‘Lord Y je tražio ‘masažu’ od 16-godišnjakinje.’ A mainstream mediji, BBC, The Guardian, The Times, New York Times, svi su šutjeli kao grob. Pisali su o Mandelsonu, da, naslovi su bili senzacionalni: ‘Mandelsonov pad’, ‘Lord i pedofil’, ‘Epsteinovi mailovi uništili karijeru bivšeg ministra’. On je ostao bez veleposlaničke fotelje, izbačen iz Laburista, izbačen iz Lords, uhićen i pod istragom. Njegovo lice bilo je na naslovnicama tjednima.
A onda?
A onda – ništa. S distance nakon mjesec – dva dana možemo zaključiti kako je u pitanju jedno veliko ništa, velika tišina. Kao da je netko povukao prekidač, kao da je cijela britanska elita rekla: ‘Dosta. Jedan lord je dovoljan, ostale ne dirajte.’ Jer da su počeli kopati dalje, da su objavili punu listu, da su pokazali koliko je lordova, koliko baruna, koliko plemića bilo u Epsteinovoj crnoj knjizi, pala bi vlada. Ma što vlada, pala bi monarhija. Pala bi cijela iluzija da je Britanija zemlja zakona i reda za one koji o Britaniji imaju još koliko toliko solidno mišljenje.
Silenzio stampa
A sad zamislite scenu drugu: Mračna soba u Palace of Westminsteru. Stari lordovi sjede oko stola od mahagonija dok svjetlost svijeća treperi na njihovim zlatnim lancima. Jedan od njih, sijede kose i ledenih očiju, šapće: ‘Braćo lordovi, ako ovo izađe, svi smo gotovi.’ I oni su znali da Epstein nije bio samo perverznjak, bio je njihov dobavljač, ali i njihov čuvar tajni. Njihov ulaz u svijet u kojem moć nije samo novac, moć je tijelo djeteta koje nitko neće tražiti. Ali su mediji znali. Imali su mailove, imali su svjedoke, imali su fotografije. Da, ali nisu pisali. Nisu smjeli. Jer, tko plaća njihove reklame? Tko ih zove na koktele u Downing Street? Tko im daje ekskluzive? Naravno, isti oni lordovi koji su sada drhtali iza svojih titula.
Zato su se umjesto bitnog tih dana silno raspisali o Taylor Swift, o humuhumunukunukuāpuaʻa, havajskom triggerfishu, službeno najdužem imenu ribe i najteže za izgovoriti nakon treće rakije, zatim o klimatskim promjenama i Greti Thunberg, o bilo čemu samo ne o istini koja bi zapalila i Britaniju i svijet. A istina je jednostavna i užasna: pedofilija nije bila Epsteinova bolest, bila je njihova valuta. Valuta moći. I dok se Peter Mandelson rušio kao kula od karata, uhićen, ponižen, lišen titule u svemu osim imena, ostali lordovi su zadovoljni šutjeli u mraku. Jer oni su još uvijek tamo, još uvijek glasuju. Još uvijek donose zakone, i da, čak i zakon o zaštiti djece, isti oni koji su tu djecu prodavali. Kako ne bi netko pomislio, jer stvarno tako izgleda, ovo zaista nije teorija zavjere, ovo je Epsteinova pošta, dostupni mailovi koji su procurili, ovo je sramota na rukama britanske elite koju nitko ne može oprati.
Mitološki lakmus papir
A mi? Mi čitamo naslove o Mandelsonu i mislimo da je priča gotova. Nije. Priča tek počinje.
Jer, dok god jedan lord ostane nekažnjen, svi su oni krivi. I dok god mediji šute, mi smo suučesnici. Sjenke nad Westminsterom nisu nestale, one samo čekaju sljedeću noć. Sljedeće curenje. Sljedeći mail. I kada taj mail konačno izađe… Britanija će gorjeti.
A Epsteini, oni više nisu samo čovjek, nisu ni samo zločinac. Oni postaju mitološki lakmus- papir moderne civilizacije, zrcalo u kojem se vidi cijela struktura moći: tko je šutio, tko je uživao u blizini moći, tko je tu blizinu pretvorio u valutu poput novca, utjecaja, pristupa djevojkama, političkim uslugama. A kad se ta valuta razotkrije kao stvarna, elite se pretvaraju u šokirane nevinašca ‘kako je ovo moguće?!’, iako su desetljećima i sami živjeli u toj istoj valuti. Epsteini danas nisu samo aberacija sustava, nego, na žalost, njegov najčišći proizvod i ogledalo.
Metaforički otok
Što ako je čuveni otok bio samo vidljivi vrh ledenjaka, na kojem plutaju mnogi svjetski
sustavi, politika, pravosuđe, mediji, elite, a mi smo svi, svjesno ili ne, pristali ploviti tim istim vodama. Znači li to da Epstein nije umro 2019. da živi u svakoj šutnji koja se još uvijek održava, u svakom mailu koji nije objavljen, u svakom lordu koji još uvijek sjedi na crvenoj klupi. U svakom naslovu koji bira Mandelsona kao žrtveno janje, a ne mrežu koja ga je hranila. Mandelson je već sad postao vječni podsjetnik da civilizacija ne pada od barbarskih hordi izvana, ona se raspada iznutra, polako, elegantno, uz čašu šampanjca s titulom ispred imena.
I na koncu, što se tiče Britanije. Ako sve ovo ugasi još jednom procedurom, još jednom
isprikom, još jednim ‘Lords reforms’, onda nije spasila ništa. Samo je kupila još malo vremena prije sljedećeg curenja, sljedećeg ogledala. Sljedećeg Epsteina. Jer, dok god moć misli da može šutjeti istinu, istina će uvijek naći način da progovori. Glasnije. Krvavije. Neizbježnije. A kad progovori do kraja, neće ostati ni lordova, ni titula, ni iluzije. Samo pepeo.
